Jednu stvar na etiketi vam nikada neće otkriti

Zamislite da kupite komad odjeće s etiketom na kojoj stoji ovakav tekst:

“100% pamuk. Proizvedeno u Kambodži, izradio Behnly, star 9 godina. On svako jutro ustaje u pet sati i ide u fabriku tekstila u kojoj radi. Noć je kada ide na posao, noć je kad se vraća s posla. Oblači se lagano jer je temperatura u sobi u kojoj radi 30 stepeni Celzija. Prašina u sobi kupi mu se u nosu i ustima. Provest će cijeli dan gušeći se kako bi zaradio manje od jednog dolara. Maska bi kompaniju koštala 10 centa. Etiketa ne sadrži cijelu priču.”

Džempere i jakne s takvim etiketama prošle je godine predstavila kampanja “Etiketa ne sadrži cijelu priču” humanitarne organizacije Canadian Fair Trade (Kanadska poštena trgovina).

Organizacija se dohvatila borbe za objavu cijele istine na etiketama nakon što je 2013. u Bangladešu poginulo 1100 ljudi koji su se nalazili u kompaniji “Rana Plaza” kad se fabrika urušila.

Bila je riječ o modernim robovima, o nekoliko stotina njih od miliona potplaćenih, izrabljivanih, zlostavljanih i mučenih širom svijeta.

Huffington post je sada odlučio podsjetiti na kampanju i objasniti kakav zločin je prethodio nastanak mnogih komada odjeće koje posjeduje praktično svaki Zapadnjak, odnosno koje sve prljave tajne sadrži etiketa na odjeći.

U SAD-u je, osim sastava odjeće, obavezno na etiketi navesti i zemlju porijekla.

Tako da preko etikete doznajemo gdje je tačno netko od 60 miliona tekstilnih radnika od Bangladeša i Kambodže sve do Evrope i SAD-a proizveo našu košulju ili pantalone.

A posljedično možemo pretpostaviti i u kakvim radnim uslovima ili neljudskim ropskim uslovima je naš komad odjeće izrađen.

Nevladina organizacija “Fashion revolution” otišla je toliko daleko da je apelirala na 1200 proizvođača, među kojima i na Zaru, Levis, American Apparel i druge, da na svojim odjevnim predmetima uz etiketu izlažu i fotografiju radnika koji je izradio taj komad odjeće.

Akciji #WhoMadeMyClothes pridružili su se, ali samo prigodno i na kratko, i mnogi koji odjeću uvoze iz sweatshopova iz Azije. U posljednje vrijeme i iz, primjerice, Turske gdje rade sirijski izbjeglice.

Ali, neke su se stvari ipak stale mijenjati. Levis je na svojim proizvodima stao printati, osim standardnih podataka o odjeći, i pozive na ekološki održiv odnos prema planetu; “manje perite, perite u hladnoj vodi, sušite na zraku…”