Kraj cjevčice alkotesta

“Pa da počnemo s ovom posljednjom serijom, treba samo pritisnuti ovo dugme. A cjevčice će odmah početi ispadati na traku iza mašine.”

Uposlenik kompanije Dräger Hauke Giertz pokreće mašinu u tvornici u Lübecku koja je desetljećima bila strah i trepet vozača širom svijeta – posebno onih koji znaju cijeniti dobru kapljicu, piše Deutsche Welle.

I zaista, kratke staklene cjevčice ubrzo počinju ispadati iz prve mašine i kreću prema drugoj: “Tamo se u njih stavlja preparat kojim se mjeri količina alkohola u okolini.”

Cjevčice se pune sumpornom kiselinom i hemikalijom koja izgleda tek kao žuti pijesak: to je kalijev dikromat. Ako on dođe u dodir s alkoholom, poprimi zelenu boju. To je izum upravo ove njemačke tvornice i to je doslovno bila pijana ideja, objašnjava nam glasnogovornik kompanije Herbert Glass.

“Priča o tim cjevčicama jest da se početkom pedesetih u samoj tvornici održavala proslava saradnika u laboratoriju, a sljedećeg dana su se neki saradnici upustili u raspravu, ko od njih najviše bazdi po alkoholu. Iz te ideje je nastao projekt stvaranja tih cjevčica koje će mjeriti količinu alkohola u zadahu i taj je proizvod onda pušten u prodaju 1953. godine.”

Dosta je orgija po cestama

Ma koliko nam se to danas čini nezamislivo, zapravo vozačima nije oduvijek bilo zabranjeno voziti nakon (čak i pozamašne) konzumacije alkohola. Doduše, prvi vozač koji je kažnjen jer je pijan pokušao voziti bio je jedan vozač taksija u Velikoj Britaniji još 1897., ali dugo je policajcima bio jedini kriterij pijanstva može li vozač hodati ravno po crti ili može li zatvorenih očiju naći gdje mu je uho (zapravo, to doista nije lako nakon par čaša).

Ali u pedesetima prošlog stoljeća je automobila bilo sve više – i sve više mrtvih u saobraćajnim nesrećama. Tada je počeo opći progon pijanih i supijanih vozača. Proizvod kompanije Dräger došao je u pravi trenutak i to je bilo rođenje one zlokobne rečenice “molim vas, puhnite ovdje…” Te cjevčice je njemačka kompanija isporučivala policijama širom svijeta, a u Njemačkoj su se koristile sve do devedesetih prošlog stoljeća.

“Sad dolazi kontrola, jesu li cjevčice ispale ispravno. Onda ih se uklanja s ove izlazne kutije i prvo treba provjeriti je li staklo ostalo čitavo i ima li dovoljno kristala u njima i jesu li u njima svi potrebni sastojci. Uspoređujem ih s uzorkom koji stoji ovdje na mjestu kontrole”, objašnjava uposlenik Drägera Giertz.

“Pa to je naša najpoznatija cjevčica!”

Svi njegovi pokreti su i više nego vješti, to je već radio nebrojeno puta. Ipak, kod ove posljednje serije se i kod uposlenika tvornice javlja nostalgija. Voditelj smjene, Andreas Müller priznaje: “To je bio prestižni proizvod kompanije Dräger i naravno da smo sad malo nostalgični. Pa to je najpoznatija cjevčica koju smo ikad ovdje proizvodili!”

Jer takve hemijske probe alkohola već dugo ne koristi njemačka policija i čitava proizvodnja odlazila je u izvoz, objašnjava glasnogovornik Herbert Glass. “Posljednja mušterija koja je kupila veću količinu je bila, između ostalih, i policija Šri Lanke. Ali posljednjih godina se naručuje sve manje tako da ćemo i ovu zadnju seriju staviti u skladište, da vidimo ko će je kupiti.”

Jer možda će mnoge vozače obradovati vijest da Dräger više ne proizvodi te cjevčice, ali loša je vijest – danas postoje novi, elektronički uređaji koji su mnogo precizniji. Samo stariji vozači se još sjećaju straha “hoće li pozelenjeti”. Naraštajima su kolali savjeti kako da se prevari saobraćajnu policiju. Žvakaća guma, mentol-bomboni, grickanje zrnja kafe…

Bilo je i egzotičnih savjeta, na primjer u usta staviti malo ugljene prašine. Ma koliko zvučalo odvratno, zapravo taj savjet nije bio loš, ali je spuštao količinu alkohola u dahu možda tek za promil ili dva. Dakle ako ste popili čitavu bocu “brlje” – nema tu nikakve nade.

“Pušite ovdje…”

Takvi trikovi nemaju šansi pred današnjim uređajima. I njih proizvodi Dräger, a Glass nam objašnjava: “Senzor u aparatu posve specifično mjeri količinu alkohola u zadahu i potpuno je neosjetljiv na druge elemente. Time se dobivaju i mnogo precizniji rezultati nego što su se dobivali ovom cjevčicom.”

Uređaj za alkotest je standardna oprema Carole Aßmann. Ona je policajka postaje Lübeck i ovaj crni aparatić veličine mobitela i sa samo tri dugmeta je uvijek u njeznom službenom vozilu. Upotreba je sasvim jednostavna, objašnjava policajka: “Cjevčica za usta je u jednoj vrećici i to se baca nakon upotrebe. Vadi se i stavlja se na aparat, čuli ste kako je napravilo ‘klik’, to znači da je učvršćena. Pokrećete uređaj ovim dugmetom…” I onda i nama govori onu zlokobnu rečenicu: “Pušite ovdje dok vam ne kažem stop. Još, još, još… Stop!”

I zaista, odmah se na ekrančiću uređaja pojavila vrijednost i to u tačnosti dvije cifre iza decimalne tačke. Iz starog doba zapravo još u zakonima mnogih zemalja postoji mogućnost da vozač zatraži dodatnu liječničku kontrolu i utvrđivanje doze alkohola u samoj krvi. Ali policajka iz svog svakidašnjeg iskustva zna: nemate šanse, aparatić je dovoljno precizan i praktično se nikad ne događa da vrijednost krvi pokaže drugu razinu alkohola. A onda tu dolaze i tajne o kojima policajka nerado govori. Jer ova njemačka kompanija proizvodi i aparatiće koji kod vozača i sumnjivih osoba mogu pronaći i druge, još opasnije opijate i narkotike.

Vremena se mijenjaju…

Carola Aßmann je stupila u policiju još u vremenima kad je i ona koristila legendarne cjevčice. I ona je pomalo nostalgična kad se sjeti tih dana: “Još imam u ušima onaj zvuk dok režete staklenu cjevčicu malenim nazubljenim skalpelom, jer cjevčice se moraju otvoriti prije upotrebe. Imam i u prstima taj osjećaj dok tako pilite. Da, nostalgija, ali Bože moj, vremena se mijenjaju i zbog toga sigurno neću roniti suze.”

mašina u tvornici Dräger za proizvodnju hemijskih alkotestova će već u sljedećim danima biti rastavljen i odlazi u staro željezo. Cjevčicama je definitivno došao kraj, ali se mora i reći da su ispunile svoju dužnost. Broj poginulih u saobraćajnim nesrećama u Njemačkoj počeo je padati već kad je uvedena zabrana vožnje pod utjecajem alkohola i zapravo je neprestance padao – s izuzetkom godina nakon ujedinjenja Njemačke – sve do prošle godine.

U 2015. je nakon dugo vremena u Njemačkoj opet zabilježen maleni, ali ipak porast broja poginulih u saobraćajnim nesrećama. Ali danas mnogo češći razlog saobraćajne nesreće nije bio što je vozač bio pijan, nego zato što je koristio mobitel.