“Begiću, ostani ili odlazi! Između nema ništa!”
Ne treba posebno spominjati da smo svi listom podržali izbor Elvedina Begića za predsjednika Nogometnog saveza, ponajviše iz razloga što je on bio izbor Ivice Osima, Duška Bajevića i nekolicine neupitnih nogometnih autoriteta okupljenih u Komitetu za normalizaciju, piše Mladen Bošnjak za Sportske.ba.
Simpatičan nam je bio Begić kao personifikacija nekih novih, boljih i zdravijih odnosa u Savezu, voljeli smo ga što je bio predsjednik, a ne član predsjedništva, što se pod njegovim predsjednikovanjem otišlo na Svjetsko prvenstvo, što se uozbiljila reprezentacija, što se načinio kamp u Zenici…
Smanjen je broj premijerligaša, popravilo se suđenje, za dlaku nismo otišli na Europsko prvenstvo, još smo u igri za Rusiju… Nađe se i poneka marka u kasi NSBiH. Istina, moglo se bolje, možda se čak i moralo bolje, ali učinak Elvedina Begića svejedno možemo i moramo ocijeniti pozitivnim.
Obično se kaže dosadašnji učinak, možda sam i ja trebao to naglasiti, ali nisam ponajprije zbog aktualne konfuzije koja se plete oko pozicije predsjednika saveza. Je li Elvedin Begić podnio neopozivu ostavku, jeli on predsjednik u ostavci, jeli pustio probni balon, ili se igra političara koji vole žonglirati s odioznim terminom ostavka.
Nije, dakle, dobro ovo licitiranje s odlaskom prvog čovjeka Nogometnog saveza. Prevažna i preozbiljna je to funkcija da bi se netko premišljao hoće li ostati ili otići, to je pozicija koja ne dopušta „prenošenje ovlasti“, to je stolica na kojoj ne može sjediti svatko. Elvedin Dino Begić toga mora biti svjestan i u što skorijem roku presjeći trakavicu: časno odstupiti ili zasukati rukave i pridonijeti našem odlasku na Svjetsko prvenstvo. On se ne smije poigravati s nominalnom funkcijom koja mu je omogućila da bude ravnopravan u društvu komšijskih predsjednika, nenadmašnog strijelca i svjetskog autoriteta Davora Šukera, i štrausovskog virtuoza Dejana Savićevića.
To mu nije omogućila sportska karijera, već upravo stolica predsjednika Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine.
On nam mora reći, jasno i glasno, za što se odlučio, a ne slati poruke preko Milorada Sofrenića. Čovjeku svaka čast, ali Begić mora „guknuti“.
Odnosno, nema šta gukat, on mora ostati do kraja kvalifikacijskog ciklusa, da mu onda s istim žarom kojim smo ga podržavali kad je dolazio kažemo: Begiću, odlazi! Ili, u boljem slučaju: Begiću, ostani!
Između nema ništa.
