Fudbal

Maj 1990.

Tri decenije od čuvenog događaja: Dodavanje s Marakane, šut u Maksimiru, gol na Grbavici

13/05/2020

Prije nekih 10-ak godina CNN je napravio je listu od desetak sportskih događaja koji su mijenjali tok povijesti i maksimirska neodigrana utakmica bila je među prvih pet

Ako loptu primimo u šesnaestercu Marakane, volejem je uputimo ka Maksimiru, mreža će se zatresti na Grbavici. Nije pravilo, mada… Ako ove stadionske toponime sagledamo malo šire, jer oni jesu metafora za Beograd, Zagreb, Sarajevo i ako se vratimo cijelih 30 godina unazad, na početak maja 1990. godine, onda možda možemo pretpostaviti o čemu pričamo, piše Inforadar.

A, ako još nije najjasnije onda ćemo spustiti loptu i vratiti je u vezni red pa neka oni sklapaju mozaik, odnosno napad koji bi morao dati rezultat.

Te 1990. Dinamo je imao sjajnu ekipu. Jednu od najboljih ekipa u svojoj povijesti. Ali imala je isto tako sjajnu ekipu i Crvena Zvezda. Također jednu od najboljih, ako ne i najbolju u svojoj istoriji. A Željo? U Želji su se još oporavljali od šoka od prije šest godina kad su sa Švabom, Ivicom Osimom, bili na korak od finala Kupa UEFA.

DELIJE POD ARKANOVIM VODSTVOM

Sklapali su kockice nekog novog tima u kom je bila sve vidljivija zvijezda Marija Stanića. Mario će kasnije, kad ona lopta upućena sa Marakane, preko Maksimira, dođe do Grbavice, pobjeći kako bi sačuvao živu glavu i to baš na Maksimir. Zaigrat će kasnije i za hrvatsku reprezentaciju, baš kao što će i Rade Bogdanović, njegov suigrač iz Želje tih godina, kasnije zaigrati za reprezentaciju one najmanje moguće Jugoslavije.

A za to smo se borili, kaj ne?

Ali, oprostite. Našem veznom redu se baš žuri. Nestrpljivi su, a iz nestrpljenja se ništa dobro ne može izroditi. Spustimo opet loptu. Vratimo je centralnom veznom i krojimo mrežu postepeno.

Tog dana sa beogradske železničke stanice ka zagrebačkom željezničkom kolodvoru krenuo je voz sa hiljadu, dvije navijača Crvene Zvezde.

Sama činjenica da su navijači već bili debelo instrumentalizovani od strane Željka Ražnatovića Arkana, koji je bio posrednik politike koja je vodila ka uništenju države, za neke od njih nije ništa značila jer oni to nisu bili. Čak nisu bili ni svjesni toga. Bitno je bilo samo otić na tekmu koja i nije imala toliki rezultatski značaj jer je Dinamo imao prevelik zaostatak, iako je dobar dio godine bio vodeći. Ali, u kolektivnom pamćenju ljubitelja nogoloptanja u Jugoslaviji ostaje nešto što je znano kao Zvezdino proleće. E, tog proljeća je baš rodilo bilo.

Mnogima je to bio odlazak kako bi se proslavila titula. A di ćeš ljepše no otić u Zagreb, malo im natrljat nos.

Nije taj rivalitet sa Dinamom bio bogznakakav. Više ga je bilo, logično, sa Partizanom, a još više sa Hajdukom, jedinim klubom sa kojima je Crvena Zvezda imala negativan skor, a koliko im je Hajduk bija trn u oku govori i činjenica da su im oteli posljednji pehar Maršala Tita, odnosno pobjednika Kupa i to u godini kad je Crvena Zvezda bila prvak Evrope i uvjerljivo osvojila titulu. Da, bilo je to godinu nakon te neodigrane tekme na Maksimiru.

Molim vezni red da ne nabacuje loptu u šesnaesterac. Nije mu ovo Engleska iako će neko od vas reći da je priča o huliganima, a oni su u Engleskoj posebno apostrofirani. Ne! Nije ovo priča o huliganima. Oni su u Engleskoj. Neka tamo i ostanu.

Vratimo opet loptu. Spustimo je.

Nisu svi navijači Crvene Zvezde, koji su tad bili na Maksimiru, kretali iz Beograda. Bilo ih je sa Banije, iz Dalmacije, bilo ih je iz raznih krajeva, a ovi koji su išli iz Beograda već su u Vinkovcima imali prvo suočavanje sa realnošću. Barem oni koji nisu bili svjesni u šta idu.

Oni koji ne znaju, Vinkovci su bili, a i danas su, važno željezničko čvorište. Istina, promet je danas daleko slabiji, ali infrastruktura je tu. I u Vinkovcima je stajanje uvijek bilo malo dulje od uobičajenog. Dovoljno da ekipa spremna dočeka voz i baci poneki kamenčić na isti, kao znak dobrodošlice.

Srednji red se opet zaigrao, a? Ali, evo, vidim da su se primirili.

Kažu, oni koji su išli tim vozom, da je isti zakočen prije i da je stao prije Kolodvora, kao i da su se svi iskrcali i uputili ka Maksimiru. Usput su neke čike, navodno, malo dirale neke automobile i tako to ali to je bila samo igra. Predigra za ono što se spremalo na Maksimiru.

BOBAN I UDARANJE POLICAJCA

A da li se spremalo ili je do svega došlo spontano? Na to pitanje sapliću se mnogi, a mi nećemo dozvoliti našem veznom redu da opet preskače igru, ali ni da se sapletu i izgube loptu.

Jedna škola mišljenja, a to je ona bliža Crvenoj Zvezdi, tvrdi da je sve bilo planirano, da se za tu priliku ograda isjekla ili polila kiselinom kako bi se lakše probila. Druga škola tvrdi da to nije bio slučaj, da je sve bila spontana reakcija na nasilje sa južne strane tribine na kojoj su bili smješteni navijači Crvene Zvezde.

A i to nasilje na južnoj strani je nešto o što se opet možemo zaplesti jer jedna škola tvrdi da je čupanje stolica i bacanje istih uslijedilo nakon što su bili isprovocirani kamenicama koje su navijači Dinama bacali jer su bili smješteni iznad dijela sa Delijama, a druga tvrdi da toga nije bilo i da su ovi bez nekog povoda odlučili na uništavanje, pa da je onda uslijedila reakcija tvrdog krila Bad Blue Boysa i upad u teren.

A onda i suzavci, udarac Zvoneta Bobana, povlačenje…

Sve to je već viđeno.

Prije nekih 10-ak godina, da iskoristimo jednu zanimljivu poštapalicu koju često koristi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji je bio u Zagrebu taj dan kao navijač Crvene Zvezde, “američka televizija” CNN napravila je listu od desetak sportskih događaja koji su mijenjali tok povijesti i ova neodigrana utakmica bila je među prvih pet.

Mnogi smatraju da je i rat počeo taj dan. Ta škola mišljenja posebno se primila u Zagrebu, među BBB. U najmanju ruku, taj dan i danas obilježavaju odlazeći do Maksimira, polože vijence na spomenik pripadnicima BBB-a koji su poginuli u ratu.

Sa druge strane, Delijama taj dan skoro ništa ne znači. Zvezda je osvojila titulu, naredne godine bila je prvak Evrope, pa zatim i svijeta.

I sad je došlo vrijeme da strpljenje veznog reda konačno dobije i neku satisfakciju, te da prebacimo težište igre pred gol izmorenog i smorenog protivnika.

Skoro 30 godina kasnije dobio sam priliku da, za potrebe jednog dokumentarnog filma, porazgovaram sa akterima ili samo svjedocima ovog događaja. Želja nam je bila da čujemo kako sa tolikim vremenskim odmakom gledaju na taj dan i sve što se dešavalo. Većina Dinamovih navijača se voli toga prisjetiti i ponosni su na činjenicu da su bili dio ove priče.

Bilo je i onih koji bi više voljeli da su bili na nekom koncertu, ali da ne otkrivamo sad sve detalje. Nije bio problem stupiti u kontakt sa njima i porazgovarati. Za razliku od navijača Crvene Zvezde, među kojima postoji neka vrsta zavjeta ćutanja.

MOGUĆI SUSRET NA GRBAVICI

Zašto ako ionako taj događaj smatraju nebitnim? Rekao bih da nije do događaja samog, koliko do smjene generacija, a ta generacija je na zalasku svoje navijačke karijere. Ostalo ih je malo i odavno su tribine prepustili mlađima i beskrupuloznijima. Ti novi “lideri” ne dozvoljavaju oglašavanje, a da prethodno njih nisu upitali za dozvolu.

Ti novi “lideri” danas su pravi Arkanovi nasljednici. On, koji je vodio Delije tih dana i godina, navijače je koristio i za kriminalne radnje, kao i u rat koji je tek uslijedio, a prečesto se to preklapalo jedno s drugim.

Ti novi “lideri” i nisu neki navijači. To nisu ni huligani, da se konačno malo vratimo na to. Riječ je o čistom interesu gdje su tribine samo mjesto za regrutaciju podmlatka za ove “poslovne” aktivnosti.

I zapeli smo u priči o filmu, ali smo jako blizu golu. A da bi konačno i postigli zgoditak, moramo ovu akciju početi iz početka. Od golmana.

A na početku je pisalo: “Ako loptu primimo u šesnaestercu Marakane, volejem je uputimo ka Maksimiru, mreža će se zatresti na Grbavici.”

Rat definitivno nije počeo tog dana, već su samo date neke naznake onoga što se moglo očekivati. Ali, htjeli smo se poigrati sa tim.

U nekim od izvještaja o tom danu pronaći će se i spona sa HDZ-om, u slučaju BBB-a, a u slučaju Delija je to malo kompliciranije bilo. Oni nisu bili naklonjeni Slobodanu Miloševiću, već su im bliže bile pročetničke ideje, ali zahvaljujući svom vođi, postali su instrument Miloševića.

Ipak, i jedni i drugi rasli su u istoj državi i nose to sjećanje na Jugoslaviju. Oni nisu dojeni mržnjom, ali su dozvolili da budu instrumenti, pa čak i naoružanje koje je dovelo do spaljene Grbavice. I to je ta lopta koja je krenula sa Marakane, preko Maksimira i koja je stigla na Grbavicu.

U ovoj divnoj ideji u filmu, za koju je zadužen Dženo, Željin fan i režiser, pet Zvezdinih navijača i pet Dinamovih, trebaju se naći na toj Grbavici. Jedni nasuprot drugih na centru stadiona. Boban, Šuker, Piksi, Prosinečki i drugi bi sjediti na tribinama obnovljenog stadiona. Mario Stanić mogao bi biti sudija koji će dati znak da se šutne lopta. Simbolično, tako bi stavili točku na priču o odgovornosti i početku rata. Možda bi čak i zauvijek ugasili mogućnost da se nešto slično ponovi.

I nisu morali postići zgoditak, kao mi. Mogli su samo izvesti taj početni udarac i otići na ćevape i pivu.

Mogli su, a mogu još.

Simbolično, i mene je taj dan izmjestio. Pokazao mi je, iako tad to nisam znao, u kom smjeru će se i moj život kretati. Od izbjeglištva do novinarstva. Moj poriv za pisanjem i bavljenjem novinarstvom je želja da učinim sve što mogu da neko drugo dijete ne bude prinuđeno da bježi ili gine.

Pisanje je jedno, ali gol koji i dalje visi u vazduhu, a koji mora pasti baš na Grbavici je drugo. I to neće biti pobjeda. Već samo 1:1.

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.