Abas Arslanagić: Anonimusi vode Rukometni savez BiH

Nekadašnji rukometni golman bivše jugoslovenske reprezentacije i banjalučkog Borca Abas Arslanagić nedavno je u rodnom gradu Derventi promovisao knjigu “Dnevnik sjećanja”, u kojoj se prisjeća rukometnih početaka, ali i bogate sportske karijere.

Ako, kako ga od milja zovu njegovi sugrađani, u intervjuu za naš radio govori o tome koliko se nekada ulagalo u sport, a koliko toga danas nema, zašto mladi danas ne mogu imati sportske uzore, ali i zbog čega je katastrofalna situacija u Rukometnom savezu Bosne i Hercegovine.

RSE: Gospodine Arslanagiću, nedavno ste u Derventi, Vašem rodnom gradu, promovisali knjigu “Dnevnik sjećanja”, u kojoj se prisjećate kako ste se još u djetinjstvu počeli baviti rukometom, čini mi se negdje već sa četrnaest godina. Govorim o 1958. godini. Koliko je uopšte u to vrijeme bio razvijen rukomet u Derventi?

Arslanagić: Rekao bih da je rukomet možda koju godinu prije zaživio u Derventi, ljudi u Partizanu osnovali su rukometnu sekciju, tako da je rukomet počeo zvanično tu negdje, koju godinu prije nego što sam ja. Uspjeli su se kvalifikovati u jedinstvenu ligu Bosne i Hercegovine, igrali su jednu značajnu ulogu. U toj ligi Bosna iz Sarajeva bila je prva, Partizan iz Lukavca drugi, Derventa je bila treća. Tu su još igrali Zenica, Travnik je imao dvije ekipe, Travnik i Borac, bilo je Goražde.

RSE: Afirmaciju ste, ipak, doživjeli u banjalučkom Borcu. Jednom ste prilikom izjavili kako početak u tom klubu nije bio lagan. Zbog čega?

Arslanagić: Ja sam kao klinac završio srednju školu, pa sam otišao u Beograd na fakultet. Prijavio sam se u beogradski Partizan, dosta me to dobro krenulo, međutim, moj profesor iz srednje škole, Pero Bošković, koji je potom prešao u Banjaluku, čuo je da mi baš ne blistaju zvijezde na fakultetu. Ustvari, ja, čim sam postao prvotimac Partizana, prestao sam ići na fakultet. Upisao sam veterinu, a htio sam na DIF. Pošto sam zakasnio na prijemni ispit za DIF, nisam se upisao i onda sam rukomet tu godinu odigrao.

Dosta sam imao i sreće, jer sam sa 18 godina postao prvotimac, a u to vrijeme u Borcu je bio reprezentativac Vlado Jović, koji je zaista branio dobro, a išli su on i Jerko Karadža u vojsku, tako da su ostali bez golmana. Uspjeli su me privoliti i nisam pogriješio. To mi je, čini mi se, bila životna odluka, tako da sve ostalo što se desilo u mojoj karijeri i životu vezano je za taj grad i za taj klub.

RSE: Najveći uspjeh bh. rukometa i jedan od najvećih uspjeha jugoslovenskog rukometa bilo je kada je Borac osvojio Kup evropskih šampiona. Možete li se ukratko prisjetiti tog vremena?

Arslanagić: U jednom periodu, negdje od 1969. godine, osvojili smo prvi trofej, Kup Jugoslavije, u međuvremenu, 1970. smo bili treći na svijetu, reprezentacija Jugoslavije, 1972. godine smo bili olimpijski pobjednici, i Borac je osvojio svoj drugi Kup, i tako zaredom četiri puta, do 1976. godine.

U stvari, 1975. smo osvojili Kup, a sezonu 72.-73. smo bili šampioni, poslije toga još tri titule smo osvojili, i te 1976. godine, završno s tom godinom, kad smo bili pobjednici Kupa šampiona Evrope. Mislim da je to jedna generacija koja je na kraju otvorila svoj kvalitet, jer nas je bilo tri-četiri reprezentativca, i to standardna reprezentativca Jugoslavije, koja je u to vrijeme bila vodeća reprezentacija u svijetu.

RSE: Koliko se u to vrijeme pridavalo uopšte pažnje sportu? Da li biste mogli napraviti neko poređenje u odnosu na danas?

Arslanagić: To je nekomparativno. Danas niko više ne vodi računa o sportu. Danas je sport postao biznis, a na ovim našim prostorima nema ni ozbiljnog biznisa. Ja ne mogu reći da država ne stoji iza toga, država stoji onoliko koliko može. Ja znam da su se u to vrijeme u gradovima izdvajala izvjesna sredstva za sport, mislim da je jedan posto bilo u Banjaluci izdvajanje.

Vjerovatno i danas grad u Banjaluci izdvaja koliko može, ali za nešto više, u poređenju sa svjetskim rezultatima, klupskim rezultatima, mi smo daleko od toga. Ne samo Bosna i Hercegovina, već niko na prostorima bivše Jugoslavije ne može više u klupskom sportu pratiti svjetske, pa ni evropske rezultate.

RSE: Za Borac ste službeno odigrali 232 utakmice. Kao golman ste postigli 18 golova, osvojili četiri nacionalna prvenstva i pet Kupova u bivšoj državi. Za reprezentaciju Jugoslavije odigrali ste 125 utakmica. Sa ove distance, imate puno lopti u rukama.

Arslanagić: Pa, imam. Gledajte, još kad Vam kažem da sam sa samo 33 godine prestao igrati, prestao se baviti rukometom, to sve govori. Bio sam umoran. Igrao sam na tri kolosijeka –nacionalno prvenstvo, nacionalni Kup, evropsko prvenstvo, evropski Kup, i u ambicioznoj reprezentaciji.

Sve skupa me umorilo, tako da sam praktično prvu ponudu koju sam dobio da postanem trener prihvatio u Borcu, jer sam godinu dana otišao u Njemačku, da igram, i neposredno, možda koji dan poslije mog dolaska u Njemačku, došla je ponuda iz Borca, da se vratim, da budem trener.

RSE: Rekli ste da ste se sa 33 godine, vrlo rano, posvetili trenerskom poslu. Koja je razlika između onog kad sjedite na klupi i bodrite svoje igrače i samih igrača na terenu?

Arslanagić: Pa, puno je lakše igrati – spremiš se za utakmicu, odradiš dobro pripreme i onda to sve funkcionira. Međutim, u trenerskom poslu mnogo faktora utiče na vaš krajnji uspjeh – normalno, sami igrači, koji su, posebno u ovo današnje vrijeme, kompleksne osobe, imaju milion problema, svojih životnih, radnih, što se prenosi na njihov odnos prema sportu, prema igri. Sve to otežava dolazak do krajnjeg cilja – do sportskog rezultata.

RSE: Osim što ste trenirali mnoge klubove u bivšoj Jugoslaviji, bili selektor Jugoslavije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, također ste neizbrisiv trag ostavili u razvoju rukometa u Kataru.

Arslanagić: Ja mogu sa pravom tvrditi da je sve sa mnom počelo u Kataru. 1988. ja sam bio selektor Jugoslavije na Olimpijskim igrama u Seulu. Po povratku sam otišao u Katar, gdje sam ostao šest godina. U to vrijeme, kad sam došao u Katar, nisam zatekao prvu ekipu, već juniorsku selekciju koju sam ja za dvije godine doveo do četvrte pozicije. Moram odmah naglasiti da u to vrijeme stranci nisu mogli igrati u Kataru. Danas ulažu puno novaca, a Katar je bio druga reprezentacija svijeta 2015. godine. Oni su se za to svjetsko prvenstvo spremali pune dvije godine.

RSE: Kažete da se reprezentacija Katara dvije godine spremala za prvenstvo. U kakvom stanju se trenutno nalazi rukomet u Bosni i Hercegovini? Proteklog vikenda je održana vanredna skupština Rukometnog saveza BiH, a povod je bila suspenzija Saveza u Evropskoj rukometnoj federaciji.

Arslanagić: Ja mislim da se Rukometni savez BiH nalazi ni u kakvoj situaciji. Mislim da je to katastrofa. To već tinja, egzistira par godina. Posljednji pokušaj da se spasi to što se može spasiti bio je na izbornoj skupštini koja je bila na Vlašiću. Jedan fini gospodin, Almir Šahinpašić, taj čovjek je jedan bard rukometni, po meni, možda i posljednji Mohikanac koji je mogao da bude predsjednik Saveza. Oni su sve napravili da taj Almir ne prođe. To je sve katastrofa.

To je eksaliralo na zadnjim kvalifikacijama, sa Švicarcima, kada su dvije utakmice pobijedili, a nisu prošli dalje zbog previda administracije, čovjeka koji se kleo i kaže: “Ja garantujem mojom čašću”. Kojom časti, kakvom čašću možeš garantovati kad si napravio glupost, ne prijaviš igrača u zapisnik? Šta je to? Neki anonimusi su dovedeni u rukomet. Taj predsjednik Saveza, ne znam ni kako se zove.

RSE: Vidim da ste prilično razočarani u sadašnje stanje.

Arslanagić: Pa, predsjednik Saveza je došao na Evropsko prvenstvo u Zagreb sa ženom, on je vodao ženu po zagrebačkim šoping centrima, nije ni zavirio u arenu, nijedne utakmice nije pogledao.

RSE: Vi ste ostavili veliki pečat, uzor ste mnogim generacijama. Kad govore o Vama, kažu da ste kreativan trener, da su naučili sve o rukometu od Vas, ali isto tako da ste emotivac. Imaju li današnja djeca neke uzore u rukometu?

Arslanagić: Pa, to je najveći problem – što nema uzora više. Generacije Borca imale su reprezentativnog golmana, imali smo plejadu vrsnih golmana. Ko god je došao kod nas u klub, mi smo od njega napravili reprezentativnog golmana. Međutim, danas nema u koga da se ugledate.

Dalje, ima jedan veliki problem, ne samo u bh. sportu već na prostoru bivše Jugoslavije – da polufabrikati, znači djeca koja tek prohodaju sportski, u nekom mlađem uzrastu, 14-15 godina, idu vani. Ja sam bio četiri godine u Kataru i vidio sam koliko je te djece iz Bosne i Hercegovine došlo trbuhom za kruhom, došli su da spase familiju ovdje. Nisu više od hiljadu eura imali dolje, u Kataru, pa su pola slali kući, pola trošili. To je bila velika stavka za kućni budžet.

Prema tome, to je najveći problem što, u poređenju s onim sistemom, nije se moglo u rukometnom sportu prije 28. godine izaći iz države. I bilo je pravilo – ako izađeš u 28. godini iz Jugoslavije, nema ti više povratka u reprezentaciju. Znači, tolika je baza igrača bila u Jugoslaviji, da su se otpisivali igrači od 29-30 godina, da nisu više igrali za reprezentaciju, toliko je bilo kvalitetnih igrača u Jugoslaviji.

Najveći je problem što nema dječjeg sporta, što nema omladinskih takmičenja, nema pionirskih liga, nema Malih olimpijskih igara. Male olimpijske igre su napravile sport u Bosni i Hercegovini. I mi, reprezentativci, smo hodali po tim igrama i dijelili medalje. I bili smo uzor toj djeci.

RSE: U 74. ste godini, ali i dalje aktivni, trenirate, živite na relaciji Hrvatska – Bosna i Hercegovina, imate, evo vidim, vremena i da knjigu napišete. Koji su Vam planovi?

Arslanagić: Pa nešto od planova u ovim godinama – da poživim što više, što dulje, da me zdravlje služi. Ništa, nemam ja nikakvih ambicija, nemam nekih velikih ciljeva, ako nisam do 74. ostvario svoje životne ciljeve, onda neću ni u ovim godinama. To što sam napisao knjigu, to su me nagovorila moja djeca, moja supruga i Fadil Pelesić, moj drugar iz Dervente. U razgovoru sa mnom, Fadil je vidio da puno imena znam, da se sjećam puno događaja. Nisam imao ambiciju da se bavim nekim literarnim, nekim književnim radom. Jednostavno sam to zamislio kao hronologiju događaja, vremena i prostora u kome sam živio i radio, i to sam “bacio” na papir.

To je odrastanje u malom gradu, i to u gradu koji je imao dušu, koji je imao tradiciju školstva, koji je iznjedrio puno tih i sportskih, i naučnih, i kulturnih umova, ljudi koji su potekli iz te sredine, i to sam evidentirao. Kažu ljudi da je to dobro, mislim da ima puno grešaka, znam, i nadam se da ću to drugo, dopunjeno izdanje napraviti bolje i još više.