BiH

Biljana Kerkez, operska pjevačica u gradu bez opere

05/12/2015

Biljana Kerkez, operska pjevačica iz Banjaluke, vjeruje da “trebamo prvo dobro pasti da bi se uzdigli” i upravo iz tog razloga vjeruje i da će Banjaluka jednog dana imati operu.

Pjevači iz Banjaluke, koji su prema njenom mišljenju, muzikalniji i talentovaniji od nekih u drugim gradovima, zapravo nemaju šansu da se iskažu jer su onemogućeni nedostatkom opere. Ne gubi nadu i vjeruje da će kad tad neko napraviti operu u Banjaluci, možda čak i ona jer smatra da ništa nije nerješivo i samo je potrebna jaka volja i ljudi.

Svaki neuspjeh je šalje još dalje

Na pitanje kako je biti operska pjevačica u gradu bez opere, Biljana Kerkez je odgovorila da je to nezamislivo, jako teško i tužno, a opet ujedno i optimistično.

“Više borbe, više odricanja, do tog cilja kojem teži svaki umjetnik koji se bavi istom profesijom, kao i ja, i koji je diplomirao na Akademiji umjetnosti, smjer solo pjevanje”, kazala je ona.

Sa ovom operskom pjevačicom ekipa Anadolu Agency (AA) razgovarala je u prostorijama Muzičke škole Vlado Milošević u kojoj radi kao predavač.

Prisustvovali smo dijelu časa na kojem je radila sa svojim učenicama Irinom Subašić i Minjom Šukalo. Pitali smo je u kom pravcu će ići njeno dalje usavršavanje.

aa_picture_20151205_6979186_web“Trenutno ne mogu reći da sam stala, jer me pedagogija zapravo vodi ka uspjehu. Biti pedagog danas i predavati u muzičkoj školi u kojoj ja radim je velika odgovornost i kao čovjeka i kao umjetnika. Djeca traže mnogo, ako im se ne posvetite, ne dajete, ako vi u potpunosti stagnirate, onda ne napredujete ni kao pedagog ni kao umjetnik. Trenutno sam zbog finansija stala jedno vrijeme, a ujedno i da se odmorim jer pretprošle godine sam dobila u Riječkoj operi Aidu od 170 kandidata, međutim ta opera se nije realizovala. Mislim da svaki poraz, svako nekakvo vraćanje unatrag, mene kao da uzmete pecu pa šalje još dalje”, rekla je Biljana Kerkez.

Pjevanje je nju odabralo

Prema njenim riječima pola života, 15 godina, je pedagog. Pedagogija ju je naučila da smiri svoj temperament, kao umjetnika na sceni.

“Uvijek težim dalje i uvijek imam snove, ne one nerealne nego realne i normalne i skromne u datom trenutku, a poslije ćemo vidjeti”, ispričala je Kerkez.

Na pitanje šta sanja trenutno, rekla je da ne sanja nego da se vodi snovima, jer “kad nešto sanjate to vam ostaje u snu, ali kada se nečim vodite taj san se zaista pretvara u stvarnost”.

“Pjevanje je mene odabralo, ne ja pjevanje. Gospod, svoju milost mi je podario, zaista veliki dar, koji sam otkrila već sa 11 godina, pjevajući u stubištu omiljene opere, stavljajući marame na glavu i obavezno crveni karmin. Bila sam drugačija od druge djece. Dok su druga djeca slušala ‘Zeko i potočić’ i te dječije pjesmice ja sam zapravo izmišljala svoje jezike opera kojih evo i dan danas se sa osmjehom sjećam”, ispričala je Kerkez.

Kaže da je na početku izmišljala sopstveni jezik, a kada je sa 12 godina upisala solo pjevanje kod profesora Irine Šeršukove, Ruskinje, dok ju je učila italijanski jezik uvijek je govorila: nemojte mi dalje prevoditi.

“Uvijek sam željela, bez obzira znajući šta pjevam i u koji lik ulazim, da jednostavno imam nekakvu svoju maštu od samog početka, ono što je bila moja lična intepretacija”, kaže ova umjetnica.

Iako je u svojoj karijeri osvojila brojne nagrade, najznačajnija joj je specijalna nagrada sa republičkog takmičenja u prvoj kategoriji za solo pjevače, koju je dobila 2003. godine, jer su takmičenju prisustvovali njeni roditelji.

“Do tada nisu bili jer sam stalno bila odsutna od porodice, da li u Budimpešti, Beogradu… Drugačije se čovjek takmiči kad znate da je neko tu ko vas najviše voli podržava, nego kada ste daleko kod neznanaca i stranaca. Onda je to drugačiji vid umjetnosti i sam izlazak, scenski pokret, dosta je stege naspram onoga kada ste u svom gradu”, priča ona.

Nema kajanja zbog izbora

Podrška porodice joj je i danas bitna, jer čovjek bez porodice nema oslonac.

“Porodica je stub. Moram priznati da su me školovali moji roditelji koji su zaista skromnih primanja, i da su prodali dio zemlje, čim se ja zaista ponosim, da bih se školovala u klasi najveće primadone današnjeg vremena Dunje Vejzović u Zagrebu. I to mi izuzetno imponuje kao čovjeku, kao njihovom djetetu, a tek onda kao umjetniku. Nisam imala pomoć drugih, grada, stipendije, tako da sam bila oslonjena na podršku i ljubav svojih roditelja”, rekla je Kerkez.

Kazala je da je od svih gradova u kojima je nastupala najviše privlači Venecija.

“Prošle godine smo osvojili zlato na svjetskom takmičenju, ja sam bila u kateoriji za solo pjevanje, svjetovna i duhovna muzika. Zato što je Italija baza. Bel canto tehnika solo pjevanja, to jest prirodno solo pjevanje, odatle i potiče”, kaže ona.

Nikada se nije pokajala zbog svoj izbora zanimanja, a da ima još života birala bi još više, teže, da bi se više borila.

“Sreća nas uvijek čini površnima, a borba nas čini da idemo dalje i da idemo do nemogućih strana svijeta”, rekla je Kerkez.

Proteklih 12 godina pisala je knjigu, koja bi uskoro trebalo da bude objavljena

“Otvorena duša kroz vječnost života, knjiga je filozofska, ima proze, dosta tekstova. O čemu govori, zapravo mi kada umremo naša duša je i dalje vječna i dalje opstaje, samo mjenjamo drugačiji oblik. Vjerujući u Gospoda, onako iskreno, kao što ja vjerujem osjetila sam potrebu da pišem o stvarima koje su me dotakle kroz neimaštinu, težinu u životu kroz nekakava velika razočarenja, kroz velike i sreće. Zapravo sam željela na papir da iskažem onaj svoj dio duše koji me mučio i koji me usrećivao i da to podijelim sa drugima”, objasnila je ova operska pjevačica.

Kaže da kad se bavite darom koji vam je podaren, onda dobijete još pet darova, ali ona vjeruje da ima 101 dar, tako da slika, šminka, pravi maske…

“Imam tu ogromnu energiju, imam potrebu da stvaram, da pravim, da se iskazujem”, rekla je Biljana Kerkez.

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.