Bosanac koji je otišao po bubreg u Pakistan

Mujo Kovačević, 45-godišnji medicinski tehničar i trener Košarkaškog kluba Iskra iz Bugojna, morao je prije nekoliko godina otići na put dug deset hiljada kilometara i platiti 50.000 eura, kako bi danas bio živ i na nogama, piše Aljazeera.

“Kada državni zdravstveni sistem ne funkcionira, onda moraš sam naći rješenje za svoj problem”, kaže Kovačević, uvodeći nas u priču o tome kako se, nakon što su mu zakazala oba bubrega, snalazio da bi se održao u životu.

Dočekavši nas na svom radnom mjestu u Domu zdravlja u Gornjem Vakufu, u bijelom mantilu ispod kojeg je majica sa aplikacijom organa koji se mogu transplantirati (srce, bubreg i pluća), Kovačević priča kako su mu bubrezi otkazali “stihijski, bez ikakve najave”.

“Nikad nisam osjetio bilo kakvu bol, nisam osjetio nijedan jedini simptom koji bi me upozorio da nešto nije uredu. Nasreću, jedno jutro sam, bila je to 2004., došao ranije na posao i dok sam čekao početak radnog vremena i prve pacijente, onako, iz čista mira, uradio laboratorijske nalaze. Rezultati su pokazali da sa mnom nešto nije uredu, a potom ću, malo po malo, saznati da su oba bubrega bukvalno van funkcije.”

Dijaliza gora od rata

Kako je Kovačević otkrivao slabosti u svom organizmu, tako je, kaže, otkrivao i slabosti zdravstvenog sistema države u kojoj živi.

Iako je i sam zdravstveni radnik, kao i njegova supruga, veli da, dok bolest nije zakucala na njegova vrata, nije mogao spoznati tragičnost čitave situacije.

Od 2006. Kovačevića je u životu održavao aparat za dijalizu i to je jedino što je država BiH u tom trenutku mogla ponuditi pacijentu poput njega.

Dvije godine je, svaki drugi dan iz Bugojna putovao u Travnik na dijalizu, nakon čega se izmožden vraćao svakodnevnim obavezama.

– Ja sam bio četiri godine vojnik u ratu, obišao sam većinu najtežih ratišta u zemlji, ali, vjerujte, lakše mi je to bilo predeverati, nego dijalize. To što dijaliza uradi od čovjeka – to je strašno, a ako još uzmete u obzir da se ovdje dijaliza radi sa istim agensima za sve bolesnike, a nijedan bolesnik nije isti, onda je to još strašnije.“

Kaže da više skoro nije mogao ni zamisliti da ostatak života provede prikačen na aparate za dijalizu, a da mu je mogućnost za transplantaciju bubrega u BiH bila na čistom minimumu.

[quote_center]Ljudi su u to doba malo pričali o tome, kao da je sramota biti bolestan ili imati transplantiran organ[/quote_center]

“U BiH nije dozvoljena kadaverična transplantacija bubrega (transplantacija organa preminulih ljudi) što mi je u startu suzilo mogućnosti. U to doba nije bilo čak dozvoljeno ni supružnicima da doniraju organe, tako da je i opcija da eventualno dobijem bubreg od supruge – otpala. To je jedino bilo dozvoljeno užoj rodbini. Naravno, sva moja uža rodbina otišla je na pretrage, ali se, nažalost, ustanovilo da niko od njih nije povoljan donator. Neko je imao visok pritisak, neko previše godina da bi izdržao operaciju, neko slabo srce… Dakle, ostao je samo taj aparat u Travniku i sva ta bol i nemoć koju sam osjećao nakon dijalize. Na to više nisam mogao ni pomisliti. Zato sam odlučio da spas potražim izvan granica BiH, tamo gdje zakon ljudima omogućava da sebi produže život”, priča Kovačević.

Potraga za pravom infromacijom

Dugo je nakon toga, kaže, tražio pravu informaciju, tragao za ljudima koji su prošli transplantaciju i koji ga mogu uputiti na „pravi put“.

„Ljudi su u to doba malo pričali o tome, kao da je sramota biti bolestan ili imati transplantiran organ. Kad bismo došli do nekih od njih, oni bi se snebivali, informacije su davali na kašičicu“, priča Mujina supruga Fatima.

Ipak, uspjeli su doći do Tomislava Žuljevića iz Viteza, kojem je transplantacija urađena u Hrvatskoj i koji će Kovačeviću, kako sam kaže, biti od neprocjenjive koristi.

“Tomislav je čovjek koji mi je jako puno pomogao. Njegovi savjeti su mi bili korisniji od savjeta nekih doktora, pa ma koliko oni bili educirani. On je moj drugi brat, moj prijatelj do kraja života “, priča Kovačević.

Nakon pretraga po internetu i konsultacija, došao je do klinike u Lahoreu, u Pakistanu, koja legalno obavlja transplantacije te je ugovorio datum operacije.

“Pitate me je li me bilo strah. Ja kažem da nije. Jer ja sam ionako bio napola mrtav čovjek. Šta mi je moglo biti gore nego što je bilo do tad? Ništa. U slučaju da operacija nije uspjela, uvijek me je čekala dijaliza”, priča Kovačević.

[quote_center]Imao sam najbolje prijatelje na svijetu, koji su za samo sedam dana skupili 50.000 eura, koliko je koštala kompletna operacija[/quote_center]

Kaže da je potpuno vjerovao klinici koju je našao, jer je po spisku složenih pretraga koje su tražili da obavi u BiH, kao i detaljnom troškovniku operacije i liječenja, znao da se radi o ozbiljnoj ustanovi.

“Do tada su naši građani uglavnom išli u Indiju na transplantaciju, a neki su uzimali i hrvatsko državljanstvo samo kako bi tamo mogli obaviti operaciju. Ali, nemaju svi oboljeli uslove za takve poduhvate – neki nemaju novac, neki su prebolesni da bi se mogli pomaći i sa svog kućnog praga… Takvi su osuđeni na aparat za dijalizu i težak i kratak život. Meni se nekako posrećilo da nađem dobru kliniku u Pakistanu, da nađem Tomislava koji me je posavjetovao, da sam, na kraju krajeva, imao najbolje prijatelje na svijetu, koji su za samo sedam dana skupili 50.000 eura, koliko je koštala kompletna operacija, uključujući avionsku kartu za Pakistan i nazad, te ležanje u bolnici. Zahvaljujući tim okolnostima, a onda i ljekarima u Pakistanu, ja sam danas živ i zdrav”, kaže Kovačević, dodajući kako je ubijeđen da bi dosad, da nije uradio to što je uradio, bio pod zemljom.

Predrasude o pakistanskim klinikama

Njegova supruga se prisjeća vremena kada je trebao krenuti u Pakistan.

“Pakistan – to je zvučalo strašno, asociralo na zaostalu i nestabilnu zemlju. Zamišljala sam neki podrum, garažu, u kojoj nestručni ili takozvani doktori rove ljudima po tijelu. Kad je krenuo, bio je to pozdrav za čitav život – kao da je išao u smrt. Ali bila je i nada da će se vratiti”, prisjeća se Fatima.

No, već nakon prvog njegovog javljanja iz Lahorea, znala je, kaže, da su to samo predrasude.

“Prvo što sam ga pitala bilo je – je li to u nekoj šupi, a on mi je odgovorio: ‘Ova klinika je svemirski brod za Klinički centar u Sarajevu’. Znala sam da govori istinu, jer nas dvoje nikad nismo jedno drugom lagali”, kaže Fatima.

“Predrasude su strašne. Ja sam prije rata živio u Austriji, ali vjerujte da onakvu kliniku, kakva je ta u Lahoreu, tamo nisam vidio. Osim što je klinika opremljena najsavremenijim medicinskim uređajima, svo osoblje perfektno govori engleski i njemački jezik”, kaže Kovačević.

Njemu je, kaže, presađen bubreg jedne mlade Pakistanke koju je nakratko vidio u operacionoj sali, ali se s njom, zbog pravila tamošnje klinike, nije upoznao.

[quote_center]I mada nikad nije upoznao svoju donorku, veli da je na neki čudan način poznaje[/quote_center]

“Zakon Pakistana dozvoljava svakoj punoljetnoj i zdravoj osobi da, ako želi, donira svoj organ i sve što je urađeno u klinici na kojoj sam bio, legalno je”, kaže Kovačević.

Spavanje i ljuta hrana

I mada nikad nije upoznao svoju donorku, veli da je na neki čudan način poznaje.

“Kažu da svaki čovjek koji od nekog drugog primi neki organ, primi ponešto i od te osobe”, priča Mujo, a njegova supruga Fatima i njihova zajednička prijateljica Katica prisjećaju se kako su, kad su saznali da će primiti bubreg od žene, zamišljali kakav će on biti kad se vrati.

“Mima (Fatima) je govorila: ‘Možda će sad Mujo bolje i više prati suđe, možda će više spremati po kući'”, govori Katica, a Fatima dodaje kako se to, “nažalost, nije desilo”.

Ali, kaže Mujo, desile su se neke druge stvari – odmah nakon operacije, zavolio je dvije stvari, koje prije nije volio – ljutu hranu i dugo spavanje.

“Ma, ja nisam volio ni ajvar, ni kisele krastavce, a kamo li feferone, a sada se ne mogu najesti ljutog. Nikad nisam ni dugo spavao, a sada sam prava spavalica. Spavam kao oni ljudi što sam ih vidio u Pakistanu – sjednu da pričekaju autobus i u sekundi zaspu”, priča Mujo kroz smijeh.

Kaže da je operacija tako uspješno urađena da se ljekari u BiH nisu mogli načuditi. Samo dva mjeseca nakon transplantacije, on se vratio na posao, mjesec nakon toga u – košarkašku dvoranu, a potom je sebi dodao još jednu obavezu – pomoć oboljelim bubrežnim bolesnicima.

Kao potpredsjednik Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bubrežnih bolesnika Srednjebosanskog kantona i član istog udruženja na nivou FBiH, Kovačević dijeli sa oboljelima svoje iskustvo i zalaže se za promjene zakonskih propisa i legaliziranje kadaverične transplantacije u Bosni i Hercegovini.

Kaže da je rad tih, kao i drugih sličnih udruženja, pomogao da Bosna i Hercegovina, zemlja sa najmanjim brojem transplantacija u Evropi, polagano mijenja svoj odnos prema bolesnicima kojima je potrebno presađivanje organa. Jedan od tih pomaka desio se lani kada su na listu donora dodati i supružnici, a drugi veliki korak bio je nedavno potpisivanje Memoranduma o pristupanju Bosne i Hercegovine Mreži osoba sa transplantiranim organima jugoistočne Evrope.

BiH zadnja u Evropi po broju transplantacija

BiH je po broju obavljenih transplantacija organa na dnu liste evropskih zemalja, dok je susjedna Hrvatska na prvom mjestu u odnosu na broj stanovnika. Zbog te činjenice mnogi oboljeli građani BiH traže spas u Hrvatskoj, međutim i tu nailaze na prepreku, a budući da to tamo mogu uraditi samo hrvatski državljani i to oni koji imaju prijavljen boravak od najmanje šest mjeseci.
Hrvatska je uključena u organizaciju Eurotransplant, tako da organa za presađivanje ima u skoro svakom trenutku. U 90 posto slučajeva organi dolaze od preminulih osoba.