BiH

Danijel Hopić, psiholog: Nasilje kao uspjeh u društvu bez perspektiva

21/05/2015

Danijel Hopić iz Društva psihologa u Federaciji Bosne i Hercegovine ukazuje na probleme u struci. “Ima još među nama psihologa koji misle da je homoseksualnost bolest i dijete nikad ne zna na kojeg će naići”, kaže za portal LGBT.ba.

“I kad se napravi edukacija za psihologe dođe pet-šest psihologa, a nas ima 300 u Federaciji i 200 u Republici Srpskoj.”

Zašto je interes psihologa za rad s LGBT djecom tako malen?

Postoji nekoliko problema. Kad pričamo o LGBT populacji, u značajnoj mjeri pričamo o razvoju identiteta. Kad imate dijete koje je do 14. godine u osnovnoj školi, a radite program koji indirektno razvija identitet, ne pokušavajući promijeniti nikakve afinitete, ko se sviđa, ko se ne sviđa, ali nazivajući ga LGBT – djetetu se daje LGBT etiketa i samim tim se ulazi u jedno područje koje je u Bosni i Hercegovini samo po sebi problematično. Seksualni odgoj je sam po sebi tabu tema. Seksualno-reproduktivno zdravlje kod nas postoji preko inicijativa pojedinih nevladinih međunarodnih organizacija, i nije sustavno ugrađeno u systemu. Kada ga se bude htjelo sustavno ugraditi, to će sa sobom nositi druge probleme.

Edukacija o prevenciji nasilja nad LGBT populacijom otvara temu seksualnosti, donosi ideju da se djeci treba staviti etiketa da on ili ona ima LGBT identitet. Tu se opet postavlja pitanje treba li u toj djeci razvijati taj identitet. Neovisno o tome što svi zagovaraju da ne smije biti nasilja, ali nasilja ne smije biti ni nad kim, nezavisno od identiteta. I psiholozi koji hoće nešto da kažu se boje da ne kažu nešto što bi išlo u korist jednog, a ne bi išlo u korist drugog. Nije jednostavno.

Ako hoćete u školi pričati o prevenciji nasilja, to nije nikakav problem. Ako hoćete pričati o ljudskim pravima, nije nikakav problem. I unutar ljudskih prava, ako razvijate program koji promovira ideju da ne smijemo biti nasilni prema nikome ko je drugačiji, uključujući i seksualne manjine, to je sasvim ok. Ali ako eksplicitno govorite o seksualnim manjinama, treće strane imaju osjećaj da promovirate druge seksualne orijentacije.

Drugi problem je fluidnost seksualne orijentacije. LGBT identitet kao takav u jednom momentu moglo bi se promatrati kao fiksni, a mislim da ga veliki broj LGBT osoba promatra u fluidnom spektru, u zavisnosti od iskustva, emocija, a onda izgradnje identiteta. Mi psiholozi inače kod djece ne volimo ni dijagnoze uspostavljati. Kad su djeca u pitanju, nema brzog skakanja u dijagnoze, identitete, nego se sve pokušava zadržati u domeni fleksibilnosti, fluidnosti. U onom momentu kad dijete počinje samostalno odlučivati, samostalno donositi odluke, onda je to sasvim druga priča. Hoću da kažem da postoje elementi koji nam onemogućavaju da budemo potpuno politički korektni u svim aspektima.

Postoji li onda specifika problema vezanih za nasilje nad LGBT djecom?

Postoji čitav spektar incidencije nasilja nad onima koji se nama čine drugačijima, bez obzira koji je njihov stvarni seksualni identitet. U grupama možemo imati nekoga ko se oblači drugačije, muškarce s nježnijom muskulaturom i žene s čvršćom… Neko ih obilježi stigmom da su drugačiji u smislu seksualne orijentacije i seksualno nasilje prema njima je često, a da uopće ne pričamo o tome da li su oni zaista pripadnici LGBT populacije.

Izuzetno je prisutno nasilje na osnovu stereotipa prema nekome. Ako je stereotip prisutan, ta je osoba već izložena i izolaciji i ignoriranju i kontuiranim glasinama u razredu i van razreda. To se stalno dešava, nezavisno od toga da li je to istina ili ne.

Zašto se to dešava?

Mislim da se odgovor na pitanje zašto se dešava nasilje nad LGBT osobama ne razlikuje od odgovora na pitanje zašto nasilje inače postoji. Postoje specifične okolnosti, neko je drugačiji po nečemu. Međutim, pravo pitanje je zašto se u adolescentskim grupama neki izdvajaju po nasilnim oblicima ponašanja?

U svim situacijama nasilja jedan pokušava da preuzme moć nad drugim, tu moć on dobiva da bi se afirmirao u tom društvu. On će koristiti sve momente koji će mu omogućiti da tu afirmaciju postigne kroz nasilni oblik ponašanja za koji će u grupi dobiti ohrabrenje. Oni koji žele da se afirmiraju na taj način traže grupaciju koja je najneomiljenija, kako bi oni bili opravdani od strane grupe i samim tim tu afirmaciju zadržali.

To se kasnije prenosi i na ponašanje odraslih.

Može se prenijeti. Po meni jedna od najvažnijih stvari jeste omogućiti da svako dijete uspijeva u pozitivnim smjerovima. Za mene priča o smanjenju nasilja uopšte nije priča o učenju djeci ljudskim pravima, dječijim pravima, pravima ovih ili onih grupa. Po meni je bitno omogućiti svakom djetetu da uspijeva, da trudom može da uspije. Škola treba svakom djetetu da usadi ideju da może uspjeti. Ako dijete nema ideju da može uspjeti u akademskom, sportskom, kulturnom svijetu, ono će taj uspjeh pokušavati pronaći na druge načine, ispoljavajući nasilne oblike ponašanja.

Oni će procjenjivati prema kome se mogu nasilno ponašati i onda će procijeniti: ako je on veći – neću, ako je agresivniji – neću, i onda će naći nekog slabijeg i kroz nasilno ponašanje će tražiti da budu afirmirani u grupi. Po meni, boriti se protiv toga je apsolutno nemoguće ako ne pravimo društvo koje omogućava afirmaciju.

Da li se LGBT djeca odlučuju obratiti psihologu sa svojim problemima?

Sada imamo sve više djece koja dolaze psihologu i zbog coming outa i zbog nasilja. Ali kad kažem da ih je sve više, to znači, naprimjer, da se jednom psiholgu jednom u dvije-tri godine desi takva situacija. Djeca će se češće obratiti s objašnjenjem šta se desilo u toj situaciji bez ulaska u njhove emocije, stavove, seksualne orijentacije, nego tražeći da se škola založi za njihova prava.

Međutim, važno je istaći da se u zadnje vrijeme psihoterapeutima iz organizacija kao što je Krila nade sve više javljaju djeca s problemima, i ona će se prije javiti jednoj takvoj ustanovi nego psihologu koji radi u školi. Prije će se javiti nekome “izvana”.

Jer, ako ja trebam doći nekome sa problemom koji se tiče moje seksualne orijentacije, ali i o tome šta me muči, kakve probleme i unutrašnje konflikte imam, i ako znam da ti konflikti imaju veze sa mojom seksualnom orijentacijom, kome ću se ja obratiti? Obratiću se nekome kome vjerujem. Kako ću ja vjerovati jednom psiholgu kojeg ne vidim nikad osim kad treba da se pojavi problem? Znači, psiholog je ideja problema. Mi još uvijek nemamo uspostavljen sistem da psiholog priča sa svom djecom u školi nezavisno od toga postoji li problem ili ne. Da psiholozi u školama sprovode jedan standardni model rada s djecom, onda bi mi znali da je to neko ko nas uči životnim vještinama, a ne neko ko radi sa nama kad imamo neku vrstu problema. Ali kako to raditi kad imamo jednog psihologa na četiri škole? I oni psiholozi kojih ima u školama uglavnom predaju psihologiju, a ne rade tu kao psiholozi. Znači, povjerenje se gubi u samoj asocijaciji šta je psihologija.

Druga stvar koja utječe na nepovjerljivost djece je kakve reakcije očekuju. Ako ja kažem da imam problem koji ima veze s mojom seksualnom orijentacijom, ja pretpostavljam da ću doživjeti jedan inverzniji stil razmišljanja kod mog slušaoca, odnosno da će on odmah razmišljati kako da poradimo na mom seksualnom identitetu. To negativno očekivanje me, dakle, odbija. A kako očekivati drugačije kad se okolina nikad nije jasno izjasnila za šta se zalaže? Da bih ja od okoline očekivao adekvatnu reakciju, ja prvo od okoline moram čuti da će podržati sve nas ovakvim kakvi jesmo.

Nepovjerenje, dakle, gradi i sam obrazovni sistem.

Pod broj jedan – vrlo mali broj psihologa radi u školi. Ono malo što ih radi u školama se stvarno trude, ali oni nemaju mogućnost da pruže tu sliku povjerenja. Zašto? Upravo zbog toga što je njihova funkcija u školi da rade na problemima. To ne treba da bude funkcija. Funkcija treba da bude razvoj i psiholog treba da bude prisutan u edukaciji djece od početka – bilo da ima nekih problema ili ne. Potrebno je da se ukloni asocijacija sa problemima u razvoju. Čitava stručna služba, uključujući i psihologa i pedagoga, treba da daje poruku – mi ćemo vas prihvatiti bez obzira na vaše probleme. Kad škola tako sebe predstavi, ona će postati partner u razvoju.

Kada se kod djece pojave misli o tome koja je njihova seksualna orijentacija i da li je drugačija od ostalih, sve ove dileme je dobro izgovoriti i dobiti reflektovanje – ne odgovore – nezavisno od sistema, kulture i tradicije, jer je naša kultura više paternalistički orijentisana. Mi ne trebamo djecu odgajati na taj način. Mi sad živimo u društvu koje promovira ljudska prava, jednakost i ravnopravnost.

Šta onda da radimo?

Po meni generalni pristup treba da bude rad na prevenciji nasilja, a rad na prevenciji nasilja treba da bude rad na prihvatanju različitosti. Aktivnosti provođene na takav način sigurno neće biti odbijene od bilo kojeg političkog ili ideološkog aktera. Međutim, ako se one usmjere specifično samo na pitanje nasilja nad LGBT populacijom, to sa sobom otvara nova polja za one kojima je bitan ovaj ideološki pristup. Oni kada vide tu temu razmišljat će o tome da li je moguće da mi samim razgovorom o tome povećavamo broj djece koja će biti druge seksualne orijentacije. Mislim da ove akcije trebaju biti integrirane u društvene akcije jer nam nije cilj da neko ne bude nasilan zbog nečije seksualne orijentacije, jer će se usmjeriti prema nekome s drugim odlikama, samo zato što se za njih niko ne bori.

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.