Dijana ukopava jednog brata u Prijedoru, drugog još traži

Dijana Brdar će nakon 23 godine na kolektivnoj dženazi u Prijedoru u ponedjeljak, 20. jula, ukopati brata Asmira Kekića, koji je imao samo 20 godina kada je tog ljeta 1992. godine mučki ubijen zajedno s još 3.000 svojih sugrađana. Dijana još uvijek traga za bratom Sabahudinom koji je imao 22 godine. Nijedan nije bio oženjen iako su svadbe planirali baš u jesen te ‘92. godine. Majka Asima i otac Dedo nisu dočekali da pronađu kosti svojih sinova i da ih dostojanstveno ukopaju te da im odu na mezare i prouče Fatihu. Dedo je umro 1998. godine, a Asima samo godinu prije nego što je pronađen Asmir.

Dijanin devetogodišnji sin nosi ime Asmir, po bratu koji je rođen na isti dan kao i njen sin. To je bila želja njene majke Asime.

Ekipa Anadolu Agency (AA) posjetila je Dijanu u njenom domu u selu Bišćani, gdje skoro da nema kuće u kojoj nije bilo žrtva 1992. godine. Bajram je, a Dijani braća neće doći u kuću da zajedno bajramuju. Ostaju joj, govori kroz suze, samo dragocjene fotografije ubijene braće.

Prisjeća se ljeta ‘92. godine kada je sa roditeljima i braćom sjedila ispred porodične kuće.

“Sjedili smo ispred kuće. Otac je tada rekao da se nešto dešava i da se čuju pucnjevi sa svih strana. Asmir je kazao da njega neće živog uhvatiti te da će ići preko šuma. Sabahudin je kazao da će ići sa ocem. Dok smo komentarisali oni su dolazili niz sokak i kazali “šta vi tu sjedite, majku vam balijsku?” Majka, otac i Sabahudin i ja smo krenuli uz sokak. Majka i ja smo došle do pola kada su nas vratili nazad”, priča Dijana, koja je tada imala 17 godina.

Asmir je otišao u kukuruzište iza kuće, a nakon toga u šumu. Otac, brat, dvojica amidža i njihovi sinovi su otišli do mjesta gdje su ih zvali i tu su legli na put.

“Tu sam ih vidjela zadnji put. Nakon dva dana, i strine su bile sa nama u istoj kući, otišli smo u logor Trnopolje. Tamo sam našla oca i od amidže sina”, ispričala je Dijana.

Kada su pitale gdje su ostali, otac Dedo nije htio ništa da kaže pred djecom. Sve je ispričao Asimi, da su ostali, koji su stajali u autobusu, a među njima je bio i Sabahudin, tokom puta, izvedeni iz autobusa u kukuruze.

“Autobus je stao i naredili su da iz autobusa izađu svi oni koji stoje. Među njima je bio moj brat i dvojica amidža. Izašli su. Rekli su im da legnu sa rukama iza glave. Otac je bio u autobusu i čuo je rafal. Rekao je da su tu ubijeni”, prepričava Dijana tužnu sudbinu svoje porodice.

U logoru su Dijana i majka Asima bile nekoliko dana nakon čega su otišle u Travnik dok je otac Dedo ostao u logoru.

“Bio je u logoru oko mjesec. Kada je došao u Travnik pričao je šta se dešavalo u logoru, kako su ih naveče izvodili”, priča Dijana o svojoj porodici i dešavanjima iz Prijedora ‘92. godine.

Asmir je, kako kaže, majci rekao da ide za Bihać.

“Kada je otišao više se nije ni vratio. Kada je otac došao u Travnik cijelo vrijeme smo ih tražili. Nismo ih mogli naći, ni mrtve ni žive. Niko nije mogao reći da ih je vidio. Nakon tri godine u Travniku otišli smo u Sanski Most gdje je nastavljena potraga”, ističe Dijana.

U rodno selo su se vratili 2000. godine gdje su nastavili potragu.

“Otac je ‘crko’ od patnje u Travniku, umro je 1998. godine. Samo je govorio da ima želju dok je živ da ih nađe, da zna jesu li živi i mrtvi. Ako su mrtvi da ih ukopa, da zna gdje im je mezar. Majka se razboljela 2012. Nema dana da se nije pričalo o braći. Hranili smo se tom pričom. Majka je imala želju da se ukopaju dok je živa, ali joj se ta želja nije ostvarila. Išli smo u Šejkovaču, možda smo i prolazili pored njega, njegovih kosti, a nismo znali da je on”, naglašava Dijana.

Posmrtni ostaci Asmira su pronađeni 2000. godine, ali je kao neidentifikovana žrtva ukopan na Hanbarinama.

“Zatim je 2007. izvađen sa Hanbarina i vraćen u Šejkovaču. Od 2007. do ove godine bio je u Šejkovači, a mi nismo znali da je tu”, priča Dijana kroz suze.

Njegovi posmrti ostaci su nađeni u masovnoj grobnici Redak.

“Bolno je i teško. Drugog brata nisam našla. Za njim još tragam. Voljela bih da ga nađem i da se i on smiri. Te godine, u jesen su htjeli da naprave svadbu, da se za jednu noć zajedno ožene. Majka je non stop govorila da bi voljela da je barem jedan od njih bio oženjen i da je ostalo dijete iza njih”, priča Dijana.

Kako kaže, bili su braća za poželjeti. Veliku su pažnju posvećivali majci, pazili su na sve praznike.

“Da mi nije moje djece život mi ne bi bio interesantan. Oni mi daju neku nadu. Pogledajte po selu. Ispred svake kuće stoji jedno, dva ili tri vozila. Čuje se ‘buraz, seko, mama’. A pred mojom kućom se tako nešto ne dešava. Niko ne dolazi i ne otvara mi vrata i govori ‘evo seko, ja tebi došao”, priča Dijana.

Poručuje da je svaki Bajram bolan.

“Od 1992. svaki Bajram je u suzama. Ti su dani najteži”, poručila je Dijana.

Na kolektivnoj dženazi u Prijedoru, u ponedjeljak, 20. jula, bit će ukopano 29 žrtava ubijenih 1992. godine. Posmrtni ostaci devet žrtava koje će ove godine biti ukopane su pronađeni u masovnoj grobnici Tomašica. Najmlađa žrtva je Zikret Redžić koji je u trenutku smrti imao 18 godina, a najstarija Asim Žerić koji je u trenutku smrti imao 67 godina. Posmrtni ostaci Zikreta su pronađeni u masovnoj grobnici Tomašica, a Asima u Jakarinoj Kosi. Na dženazi će biti ukopan i otac i sin, Kadić Sead i Mehmed, čiji posmrtni ostaci su pronađeni u Tomašici.

Ispraćaj tabuta sa posmrtnim ostacima žrtava će biti održan, u ponedjeljak, u ranim jutarnjim satima, nakon čega će u devet sati, na stadionu OFK Brdo “Vedro polje“, u Hambarinama, biti klanjana kolektivna dženaza.

Prisutnima će se obratiti reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović, muftija bihaćki prof. Hasan ef. Makić kao i porodice koje će govoriti u ime žrtava.