BiH

Draženka Čuljak za Fokus.ba o nesreći koja je potresla Jugoslaviju: Lovci nam nisu vjerovali

06/02/2018

Pune 33 godine prošle su od dana kad su sestre Draženka i Šima Čuljak iz Bogodola u širokobriješkom kraju upale u deset metara duboku jamu putujući ka Širokom Brijegu. Bez hrane, bespomoćne i po velikoj hladnoći na ovom su mjestu provele punih sedam dana i osam noći, a od smrti kojoj su gledale u oči spasili su ih lovci iz obližnjeg sela Drago, Rade i Krešo Ćavar.

Kasnije su i Draženki i Šimi amputirane obje noge, ali su zahvaljujući medicinskim pomagalima i velikom entuzijazmu danas uspješne supruge i majke. Žive u dalekoj Kanadi, a na mjesto koje im je promijenilo život kasnije su došle tek jedanput. Prije tri godine otišle su tamo u pratnji svojih spasilaca.

Do autobuske stanice s koje su išle do Mostara tih su godina odlazile puteljcima i stazama u uskom kanjonu, koji je nesretne nedjelje prekrio sniježni pokrivač. Oklonosti su utjecale da izgube orijentaciju, a po nesreći bližila se i noć. Nailazeći na kliske litice u kanjonu, vjerujući da su na pravom putu sestre su odjedanput završile u provaliji dubokoj desetak metara, čiji oblik Draženku danas podsjeća na lijevak.

Sestre Čuljak

Pokušale su na razne načine izbaviti se i krenuti dalje, ali nije išlo. Snijeg i led činili su svoje, u dubini provalije nije bilo slamke spasa. Otac je mislio da su kod majke u Mostaru, majka je mislila da niko po takvom snijegu ne izlazi iz kuće. Telefona nije bilo, veze nisu bile kao danas.

– Onako mokre, preumorne i razočarane što ne možemo izaći, pomišljale smo na najgore. Nismo smjele zaspati u snijegu, znajući da i to može biti kobno, pa smo se uvukle u mali prostor na stijeni koja je pregradila kanjon, a na kojem nije bilo snijega. Legle smo porpijeko, ja sam glavu stavila na Šimina koljena i obratno, a teksasne jakne koje smo nosile iskoristile smo da pokrijemo glave i zaspale smo. Nismo vjerovale da ćemo žive dočekati jutro, a ta noć nam je nekako od svih najbrže prošla, priča Draženka Čuljak za Fokus.ba

Buđenje je ujedno bilo i buđenje nade da se mogu spasiti. Najveća nada bio je petak ili dani vikenda, jer su to ustvari bili jedini dani kojim se prolazilo kanjonom u kojem su ostale.

Sestre Čuljak 30 godina nakon nesreće (Foto: Jabuka.tv)

– Vjerovale smo i da nas lovci mogu pronaći. Blizu je drugo selo, mi smo dozivale, ali nažalost niko nije čuo zapomaganja. Dolazilo je tih dana i do kriznih momenata, osjećale smo da nas niko ne voli ili da nikom nismo važne. Znala sam da su susjedi po cijelu noć znali tražiti izgubljenu kravu, dok smo mi bile tako blizu i istovremeno tako daleko, priča Draženka.

Došao je petak, ali ujedno donio i veliko razočarenje za Šimu i Draženku. Ni u subotu se niko nije javio, prisjeća se Draženka. U danima u kojima su led i snijeg bili jedino što su unosile u organizam, i Šima i Draženka neprestano su molile za spas.

– Znam da sam gubila nadu, dok je Šima ponavljala da se nastavim moliti. I tako, dok sam se obraćala Bogu, odjednom sam čula lovce koji su se međusobno dovikivali, a u pozadini se čuo pseći lavež, opisala je mlađa sestra Čuljak.

Foto: Jabuka.tv

Uskoro je uspostavljena komunikacija s lovcima, ali mukama ni tu nije bio kraj. Ljudi koji su tih dana tragali za životinjama, pomalo s rezervom uzeli su vapaje sestara, pribojavajući se da je riječ o nadnaravnim bićima, o kojima su slušali priče i koja su u postojala u narodnim vjerovanjima.

Šima i Draženka odgovarale su na upite, kazale su i ko su, čije su i kako su završile u provaliji, ali ni to lovce nije moglo uvjeriti. Uz jaku grlobolju izazvanu ledom Draženka ih je molila da ih ne ostavljaju, govoreći da su im jedini spas. Ipak su se vratili do sela i ostao je muk…

– Kasnije smo doznale da su u selu pričali o onom što su čuli. Jedna od žena kazala je da je i ona čula dozivanja, ali da je mislila da je riječ o dječjoj graji, nastavlja priču Draženka.

Na kraju je humanost pobijedila strahove, pa su Drago, Rade i Krešo u pratnji jedne od žena iz sela ponovo došli do sestara. Jedan od njih nadvirio se iznad jame i vidio djevojčice koje trebaju pomoć. Zatražio je uže, u akciju su se uključila i ostala dvojica, pa su uz veliki napor na kraju uspjeli. Sestre su malo kasnije završile u jednoj od kuća u obližnjem selu. Tamo su dobile novu odjeću, hranu i tople napitke.

– Odvezli su nas do Doma zdravlja u Širokom Brijegu, odakle smo odmah prebačene u bolnicu u Mostaru. Tamo je sva uplakana došla mama, koju je uz pomoć policije pronašao Drago Ćavar. Ljekari u Mostaru kazali su joj da nam nema spasa. Roditelji se nisu mirili s tim. Svojim vezama došli su do Isidora Pape i već nakon dva dana prebačene smo u Beograd. Posjećivali su nas tih dana novinari, kojima je sve izgledalo nestvarno. Neki nisu mogli vjerovati da smo preživjele sedam dana u snijegu bez hrane, prisjeća se Draženka.

Slobodna Dalmacije prije osam godina objavila je ispovijest Drage Ćavara.

– Dođem ja tu na liticu i gađam ticu. Tica odleti, a iz provalije čujem povike. Ja se javim, kad ono viče da su u provaliji, da ne mogu izaći i da im pomognemo. Govore one imena, odakle su, čije su… A ja pitam kad ste upale, one vele u nedjelju. Onda ih ja pošaljem u materinu i odem. Mislio sam da me neko zajebava, jer ko će na onoj hladnoći ostat živ sedam dana u provaliji? Onda se vratim do Krešine kuće, kad tamo neke žene vele da su čule glasove u srijedu, tri dana ranije. Ali nisu smjele ništa govoriti da to neko ne bi povezao s Međugorjem, pa miliciju navrnut na se. I navrnule tada žene i cure da moramo tamo otić i vidit o čemu se radi. A doktor Žarko, koji je bio u lovu, govorio mi je da će me proglasit ludim ako mislim da neko može preživit sedam dana i osam noći na ovom ledu, ispričao je tad.

Spasioci su u brojnim prisjećanjima spominjali i zanimljivosti poput one da su dok su se vozile iz Širokog Brijega ka Mostaru sestre zatražile da se u autu pojača muzika.

Šima se dugo zadržala u šok sobi tokom liječenja u Beogradu, a kasnije su i jednoj i drugoj amputirane noge uz saglasnost roditelja. Oporavak je trajao oko devet mjeseci. Sestre su se na kraju s protezama vratile u Mostar. Nastavile su školovanje, sugrađani su bili solidarni i pomogli izgradnju kuće u naselju Rudnik. One su nakon izvjesnog vremena završile u dalekoj Kanadi. Šima se udala i s mužem otputovala u daleku zemlju još 1990, a Draženka tri godine poslije, bježeći od rata u Mostaru.

Drago Ćavar

– Naš slučaj je posljednji koji je ujedinio Jugoslaviju. Kasnije su nažalost počele nesuglasice, otcjepljenja, mržnja i ratovi, s gorčinom govori Draženka.

Prije tri godine tokom boravka u Hercegovini sestre su posjetile spasioce koji su i danas živi, a po prvi put tad su otišle i do mjesta na kojem su u snijegu provele sedam dana. Njihova priča brzo je obišla svijet, mediji su danima brujali o nemogućem preživljavanju u ekstremnim uvjetima, a kanadska televizija namjeravala je snimiti igrani film.

Jedna televizijska kuća producirala je i kratki dokumentarac o nesvakidašnjem događaju. Draženka nam je na kraju otkrila da uskoro namjerava napisati knjigu o priči koje se i danas sjećaju Hercegovci, Bosanci i ostali stanovnici bivših jugoslovenskih zemalja.

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.