BiH

povjerenica za ljudska prava VE

Dunja Mijatović: Toliko sredstava utrošeno, a ljudi se i dalje valjaju u fekalijama i blatu

16/01/2021

Ne može jedan dio države odlučivati, jer čitava država je članica Vijeća Evrope, ne entiteti, ne kantoni, ne mjesne zajednice. Ne može se Bosna i Hercegovina ponašati u kontekstu brigo moja pređi na drugoga. Mi hoćemo da budemo članica Evropske unije, pa ćemo da uzmemo sve fondove, želimo pristupne projekte, tehničku pomoć, ali, evo baš kad se radi o ovim migrantima, njih ne želimo, pa nećemo ništa uraditi, kaže Mijatović

“Bitno je reći da ono što sam tražila i što su mnogi tražili od hrvatskih vlasti jeste da se ispitaju svi ti navodi, da se provedu postupci i da se kazne oni koji vrše nasilje i nasilno protjerivanje migranata na teritorij Bosne i Hercegovine”, kaže Dunja Mijatović, povjerenica za ljudska prava Vijeća Evrope, u intervjuu Radiju Slobodna Evropa (RSE).

“Za sada nemam nikakve informacije, ali mislim da će to isto biti pitanje i Evropskog suda za ljudska prava i svih ostalih koji prate ovu tematiku, da se vidi da li je i šta je urađeno u proteklom periodu”, podvukla je Mijatović.

Ona je 11. januara uputila zapažanja Evropskom sudu za ljudska prava u vezi sa slučajevima tri sirijska migranta koji su vraćeni u Bosnu i Hercegovinu iz Hrvatske – bez formalnog azilantskog postupka. Oni su tom sudu podnijeli tužbu zbog “sumnje za nečovječno postupanje”.

RSE: U Vašim zapažanjima osvrćete se na zlostavljanje i protjerivanje migranata iz Hrvatske. Da li imate podatak koliko je takvih slučajeva?

Mijatović: Statistiku ja nemam. Ono što imam, kao povjerenica za ljudska prava Vijeća Evrope, je taj mehanizam da se obratim sudu u svim slučajevima za koje smatram da moje opservacije i neka analiza mogu doprinijeti u boljem poštivanju ljudskih prava u zemljama članicama. U konkretnom slučaju radi se o dokumentovanim slučajevima protjerivanja, tzv. push back-ovima, kako ih popularno zovemo, koji se, nažalost, dešavaju na granicama Evrope.

U ovom konkretnom slučaju, dokumentovani slučajevi UNHCR-a, Danskog vijeća za izbjeglice i mnogih drugih organizacija, uključujući i pučku pravobraniteljicu Hrvatske, poslužili su da idem pred sud sa svojim opservacijama.

Međutim, ovo nije prvi put da ja to radim, ne samo u slučajevima migracija, nego generalno. I sad je stvarno na sudu da donese odluku i da vidimo na koji način će se riješiti to pitanje, koje je vrlo problematično za ljudska prava i generalno, jer provoditi takvu vrstu nasilja na granicama sa Evropskom unijom, na granici između BiH i Hrvatske, je nešto što je nedopustivo.

RSE: Ja ću podsjetiti na te podatke. Prema izvještaju UNHCR-a od januara do septembra 2018. godine Hrvatska je protjerala 2.500 osoba, od kojih 1.500 nije imalo pravo za pristup azilu, a 700 je prijavilo nasilje i krađu od strane policijskih službenika. Imate li u međuvremenu informacije o pomacima, koliko je do sada Hrvatska učinila da preduprijedi nasilje?

Mijatović: Za sada nemam. Ja sam se prvi put, 2018. godine, obratila premijeru Plenkoviću, isto tako ministru Božinoviću i upozoravala na ove probleme. Naravno, postojalo je jedno drugo vrijeme, jedan stav da to sve nije tačno, da su to sve izmišljotine nevladinih organizacija. Međutim, ja se ne slažem s tim. Ja sam isto tako i javno rekla više puta, ja govorim s velikom odgovornošću, imam činjenice prije nego što pristupim bilo kojoj tematici kojom se bavim.

RSE: Što se Bosne i Hercegovine tiče, porast dolazaka migranata i izbjeglica bilježi se od 2018., nakon što je Mađarska uvela restriktivne mjere na granici sa Srbijom pa se migrantska ruta pomjerila na BiH. To je opteretilo postojeće prihvatne kapacitete, a posebno pokazalo nedostatak koordinacije na različitim nivoima vlasti da se pitanje njihovog smještaja riješi. Kakav je Vaš utisak – da li je ovaj manjak koordinacije istovremeno i manjak političke volje da se problem humanitarnog pitanja riješi?

Mijatović: Naravno da jeste. Situacija je ovako složena i sramotna na određeni način zato što ne postoji koordinacija, uz nedostatak, naravno, političke volje koja je primijećena u Bosni i Hercegovini na svim segmentima. Imate dio države koji odbija da primi migrante, bez ikakvog prava. Bosna i Hercegovina je potpisnica konvencija, samim tim i članica Ujedinjenih nacija, članica Vijeća Evrope, niza međunarodnih organizacija.

Implementacija je ta koja je bitna, pogotovo ako govorimo o poštivanju ljudskih prava, i činjenici koja je prisutna, mnogi je zaboravljaju – da je Evropska konvencija o ljudskim pravima u Ustavu BiH. Znači, nema niko ekskluzivno pravo na određeni dio teritorije u BiH.

Ono što vidimo sada u Bosni i Hercegovini je nefunkcionalnost države, određena ministarstva, u ovom slučaju Ministarstvo sigurnosti i ministar Cikotić, koji zaista pokušava puno da uradi, međutim, ne može to ministarstvo samo da riješi kompletan problem migracija. To je nešto što mora da razmatra i Parlament BiH i Vijeće ministara i ostala ministarstva. Ja se pitam – gdje je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, ako govorimo o kršenjima ljudskih prava u migrantskim kampovima i uopšte?

9.000 migranata trenutno je u Bosni i Hercegovini. Sa tolikim sredstvima koja su utrošena, i mi još uvijek treba da gledamo ljude koji se valjaju u fekalijama i blatu – to je nešto što ja ne mogu da shvatim i nikada neću shvatiti.

Ono što treba reći jeste da postoje predivni ljudi u Bosni i Hercegovini, većinom u ruralnim dijelovima, na granici sa Hrvatskom, sa Srbijom, koji sami pomažu migrantima. Ali to se ne vidi. Vide se samo oni koji se skupe da bi rekli mi ne želimo migrante.

RSE: Prije nekoliko dana, Žozef Borelj (Josep Borrell), visoki predstavnik Evropske unije za vanjsku i sigurnosnu politiku je u razgovoru sa predsjedavajućim Predsjedništva BiH Miloradom Dodikom podsjetio – da je Unija sa više od 88 miliona eura podržala BiH. On je tada pozvao vlasti da otvore migrantske centre i ravnomjernije ih rasporede u cijeloj zemlji, te naveo kako bi neuspjeh mogao imati ozbiljne posljedice po ugled BiH. Dan kasnije, Dodik je rekao kako je Borelju poručio da Republici Srpskoj novac ne treba i da tamo neće biti prihvatnih centara. Kako ocjenjujete takav odgovor kao i to da vlast time dodatno otežava pomoć migrantima?

Mijatović: Ja ne mogu sada komentarisati pismo i odgovore. Ja mogu reći da sam ja u svojem pismu od 7. decembra predsjedavajućem Tegeltiji i ministru Cikotiću upravo uputila poruku o važnosti raspodjele odgovornosti u migrantskoj krizi. Međutim, ja mislim da se na migrantskoj krizi vidi na koji način stvari funkcionišu u Bosni i Hercegovini i zašto ne može da dođe do pomaka, isto tako u poštivanju ljudskih prava.

Ne može jedan dio države odlučivati, jer čitava država je članica Vijeća Evrope, ne entiteti, ne kantoni, ne mjesne zajednice. Ne može se Bosna i Hercegovina ponašati u kontekstu brigo moja pređi na drugoga. Mi hoćemo da budemo članica Evropske unije, pa ćemo da uzmemo sve fondove, želimo pristupne projekte, tehničku pomoć, ali, evo baš kad se radi o ovim migrantima, njih ne želimo, pa nećemo ništa uraditi.

RSE: Kakva je praksa u zemljama Evropske unije kada je u pitanju prijem migranata?

Mijatović: Od Grčke koja ima ogroman broj migaranata, veliki su problemi zato što tu pristižu morem, imate Njemačku koja prima milione konstantno, imate puno skandinavskih zemalja koje primaju djecu bez pratnje, to je veliki problem i u BiH, i svugdje zato što ima veliki broj djece bez pratnje i onda se pokušava naći način da se ta djeca zaštite koliko je moguće.

Mnoge zemlje su još uvijek otvorene i imaju procedure za pristup i pokušava se uraditi puno više na pristupu familijama u zemljama, kao što je npr. Grčka, gdje imaju mnogi koji imaju svoje familije u Njemačkoj. Znači, neke države su otvorenije, neke su manje otvorene. Evropska komisija radi na tom aktu koji bi trebao da donese neko poboljšanje. Situacija nije savršena, ali još uvijek ogroman broj ljudi ulazi i dobija zaštitu i mogućnost da započnu neki novi život.

RSE: Protiv Bosne i Hercegovine je Evropski sud za ljudska prava donio 395 presuda do 1. decembra 2020. koje nisu provedene – dakle odluke tog suda, vlast se ne poštuje. Da li to znači da ne postoje mehanizmi međunarodne zajednice kojima može natjerati vlasti države, koja je potpisnica svih deklaracija i konvencija o ljudskim pravima, da ih poštuje i provodi presude?

Mijatović: To se ne može predstaviti da ne postoje mehanizmi. Mehanizmi postoje, međutim, ono što je bitno da Bosna i Hercegovna, kao i bilo koja druga država, koja je članica međunarodnih organizacija, u ovom konkretnom slučaju, Vijeća Evrope uradi ono što je obećala da će uraditi, a to je da će implementirati. U mnogim državama postoji problem sa implementacijom presuda za ljudska prava i to predstavlja jedan problem za Vijeće Evrope.

Između ostalog, Komitet ministara koji ima direktnu ulogu praćenja implementacije presuda Suda za ljudska prava ima i jedan novi mehanizam koji se zove Pravilo 9, gdje mogu da predstavim neku vrstu opservacije u slučaju gdje smatram da je došlo do jako dugog perioda kršenja ljudskih prava i to sam uradila u nekoliko slučajeva koj se tiču nasilja nad ženama i zatvaranja branitelja ljudskih prava u određenim državama članicama.

Ono što treba reći jeste da postoje mehanizmi koje Vijeće Evrope nerado počinje, ali je moguće. Na kraju može država biti stavljena u situaciju da nije više članica određenih organizacija radi implementacije, ali to je jedan dug put i vrlo problematičan, politički. Neće niko izvana uraditi nešto prije nego što se Bosna i Hercegovina pokrene u pravcu implementacije ovih presuda. Za to vrijeme, dešava se stagniranje.

RSE: Vi se svakodnevno bavite pitanjima kršenja ljudskih prava u svim zemljama članicama Vijeća Evrope, a ima ih 47. Gdje su najveći problemi, koja se ljudska prava najviše krše, i koje zemlje ne poštuju ili najmanje poštuju vaše urgencije?

Mijatović: To je vrlo kompleksno pitanje. U svim državama imam otvorena vrata, vrlo konstruktivne razgovore oko tema koje nisu nimalo jednostavne, u nekima kontroverzne. Izazovi su veliki, posebno u vrijeme pandemije. Međutim, ono što mogu primijetiti i što je vrlo problematično za ljudska prava je da u 21.vijeku ponovo imamo problem ako govorio o pravima žena.

Tu ne govorim samo o nasilju nad ženama, to je jedna vrlo dobra stvar koju je Bosna i Hercegovina uradila, ratificirala je Istambulsku konvenciju koja je vrlo bitan dokument u cilju borbe nasilja nad ženama. Međutim, govorim o pravima žena generalno i mislim da je to jedna od stvari koja će ostati na listi mojih prioriteta.

Isto tako, prava LGBT zajednice, jer je problem što u mnogim državama imamo problematične situacije homofobije. Isto tako mogu reći da je problem sa migracijama jedan od problema koji je prisutan u Evropi.

Ono što sam vidjela u posljednje tri godine su socijalna i ekonomska prava, segregacija u školama i to je ono što je bitno za moj mandat i način na koji sam počela raditi je tranziciona pravda, ratni zločini, posebno usvajanje zakona koji će pomoći u istini i pomirenju, a ne da imamo situaciju da u Bosni i Hercegovini još uvijek imamo negatore genocida, imamo situacije gdje djeca uče potpuno drugačije istorije koje nisu zasnovane na činjenicama.

Vidjela sam da je u posljednjem izvještaju Human Rights Watcha sa Majkama Srebrenice gdje sam pokušala na određen način da vidim kako se 11.juli može početi obilježavati i na nivou UN i Vijeća Evrope da konačno krenemo putem koji može tvoriti nove avenije za bolje društvo u kome će se odati počast svim žrtvama, ali isto tako obilježiti stvari koje su na tragičan način obilježile 20. vijek.

Bez toga nema budućnosti, jer je i to jedan segment poštivanja ljudskih prava koji nije nimalo jednostavan za moj rad, ali je od velike važnosti i nastaviću da se bavim tim zajedno sa nevladinim organizacijama i sa vlastima u BIH, ali i šire.

Komentari

Autor: Lejla Omeragić Ćatić (RSE)

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.