Današnje izdanje lista Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) donosi tekst „Snajperisti na jevrejskom groblju“ u kojem kaže da je Aleksandar Vučić kao mladi dobrovoljac „služio u Sarajevu zločinačkoj politici“.
Svoj opširan tekst autor Michael Martens započinje historijom jevrejske zajednice u Sarajevu, koja je gotovo u potpunosti uništena u Holokaustu. Historijski pregled obogaćen je citatima nobelovca Ive Andrića – Martens je dobar poznavalac njegovog djela. Potom autor opisuje i tragove koje je na Jevrejskom groblju ostavio rat devedesetih godina. Slijedi kratak opis opsade Sarajeva, u kojoj je poginulo više od 11.000 ljudi.
„Jedno od poprišta opsade bilo je upravo Jevrejsko groblje u Sarajevu. Viši dijelovi groblja, smještenog na padini brda, bili su pod kontrolom srpskih napadača. Odatle su snajperisti držali grad na nišanu. Britanski general Michael Rose, koji je jedno vrijeme komandovao mirovnim snagama Ujedinjenih nacija u Sarajevu, izjavio je pred Haškim tribunalom da je Jevrejsko groblje stalno predstavljalo opasno polazište za granatiranje i snajpersko djelovanje po gradu.
Sa položaja na groblju gađana je i gradska bolnica u naselju Marijin Dvor, u dnu sarajevske kotline. Jedan hirurg zaposlen u toj bolnici svjedočio je pred sudom da su pacijenti i medicinsko osoblje više puta ranjavani snajperskom vatrom koja je dolazila iz pravca Jevrejskog groblja”, prenio je tekst DW.
Vučić i snajperisti sa Jevrejskog groblja
Potom Martens na novinsku pozornicu izvodi protagonista koji je zapravo glavna tema teksta – Aleksandra Vučića:
„Čovjek koji je kao mladi dobrovoljac, makar izvjesno vrijeme, bio prisutan na tom mjestu, usred zločinačkih događaja na Jevrejskom groblju u Sarajevu, kasnije će postati poznat i moćan – današnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Nisu njegovi protivnici niti klevetnici ti koji su u javnost plasirali ovaj neugodni detalj iz njegove biografije. O tome je devedesetih godina u više intervjua govorio upravo on sam, i to s ponosom.
Ti intervjui objavljeni su u listovima koji odavno više ne izlaze i koji su ostavili vrlo malo tragova na internetu. Zbog toga mnoge Vučićeve izjave u kojima se hvalio svojim učešćem kao ratni dobrovoljac nisu prešle put od štampane prošlosti do digitalne sadašnjosti i ostale su relativno nepoznate.
Međutim, onaj ko istražuje fondove Narodne biblioteke Srbije u Beogradu, u papirnim arhivama naići će na brojne tragove.“
„Mladi dobrovoljac Vučić“
U tekstu slijede rezultati autorovog upornog istraživanja arhivske građe iz analognog doba – citati izjava Aleksandra Vučića iz njegovog radikalskog perioda. Portret Aleksandra Vučića, koji je u augustu 1994. godine objavio srbijanski ilustrirani sedmičnik Duga, autoru je poslužio kao osnova za sljedeće konstatacije:
„Vučić je 1994. godine već važio za političara u usponu u Srpskoj radikalnoj stranci, koju je predvodio vođa paravojnih formacija Vojislav Šešelj, a za koju se pretpostavlja da ju je osnovala ili barem djelimično kontrolirala srbijanska državna bezbjednost.“
Autor prepričava članak iz Duge i napominje da je novinar u Vučićevoj sobi kod roditelja primijetio „ratne trofeje“ okačene po zidovima, ne objašnjavajući o čemu je tačno riječ.
A potom slijedi izjava Aleksandra Vučića: „Kada je počeo rat u Bosni, ja sam otišao u srpsko Sarajevo i prijavio se kao dobrovoljac.“ Martens napominje da je Vučić taj svoj potez obrazložio tvrdnjom da je otišao u Sarajevo „da bi branio srpstvo“.
Osim toga, u tekstu se navodi i gdje je mladi dobrovoljac Vučić najprije bio raspoređen: „Časopisu Duga Vučić je 1994. godine rekao da je ‘neko vrijeme bio na Jevrejskom groblju’ prije nego što je otišao na Pale.“
Koja je uloga na Jevrejskom groblju?
Nakon toga njemački list postavlja niz otvorenih pitanja:
„Iz Vučićevog intervjua nije jasno šta je tačno radio na Jevrejskom groblju u Sarajevu. Da li je i on pucao na grad? Da li je i on ubijao civile? Koja je bila njegova uloga? Izvjesno je, međutim, da za tvrdnju koja se posljednjih mjeseci pojavljuje u javnosti – da je Vučić navodno vodio bogate strance koji su kao ‘vikend-snajperisti’, uz novčanu naknadu, sa srpskih položaja pucali na civile u Sarajevu, prvenstveno na žene i djecu – ne postoje nikakvi vjerodostojni dokazi.
Ali takve senzacionalističke priče nisu ni potrebne da bi se zaključilo da se budući predsjednik Srbije kao mladi ratni dobrovoljac stavio u službu duboko zločinačke politike.
Da je tu politiku u potpunosti podržavao, Vučić je govorio i drugim prilikama, između ostalog u posebnom izdanju časopisa Velika Srbija, glasila Srpske radikalne stranke, objavljenom u septembru 1997. godine. Tada je već bio generalni sekretar stranke.“
Slijedi Vučićeva izjava iz izdanja Velike Srbije, štampanog u 50.000 primjeraka:
„U tom zaista kriznom periodu za naš narod našao sam se u dilemi koja je morila mnoge, posebno mlađi svijet, koju je razriješio moj četrdesetodnevni boravak kao dobrovoljca u Sarajevu.“
U njemačkom listu Frankfurter Allgemeine Zeitung navodi se da je u istom intervjuu iz 1997. godine Vučić rekao i da je „ukupno proveo čak osam mjeseci na teritorijama Bosne pod kontrolom bosanskih Srba, od čega ‘dva mjeseca na frontu'“. Slijedi još jedna njegova izvorna izjava:
„Ako mislite da sam se zalagao za Hrvate ili muslimane – nisam i ne pada mi na pamet da se toga stidim.”
Autor dodaje da Vučić istovremeno naglašava navodna srpska prava na dijelove državne teritorije Bosne i Hercegovine i Hrvatske, ali i poziva na strpljenje dok se političke okolnosti u svijetu ne promijene.
Kraj čekanja?
U završnom dijelu teksta Martens piše:
„Danas Vučić govori drugačije. U političkoj retorici prihvatio je Dejtonski sporazum i poštuje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Ipak, u medijima bliskim Vučiću i dalje je prisutan revizionistički ton – upravo onakav kakav je najavljivao još 1997. godine.“
U tekstu se navodi da je Vučić, govoreći o Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, 1997. godine izjavio:
„Kada naša stranka dođe na vlast u Srbiji, svakodnevno ćemo podsjećati da su te teritorije naša vjekovna zemlja.“
Na samom kraju teksta autor postavlja pitanje:
„Šta takve riječi znače danas? Sjedinjene Američke Države, koje su prije tri decenije bile ključni činilac u zaustavljanju ratova na Balkanu, u međuvremenu su se povukle iz regije ili čak pružaju podršku nacionalističkim tvrdolinijašima. Evropske države nisu uspjele popuniti taj vakuum. Srpski veteran sa Jevrejskog groblja u Sarajevu pažljivo prati taj razvoj događaja.“
Michael Martens podsjeća da je Aleksandar Vučić u svom oštrom napadu na Dejtonski mirovni sporazum još 1995. godine napisao:
„Na kraju će Srbi podići glavu i vratiti svoje zemlje. Potrebno je samo još malo sačekati.“
Tekst završava pitanjem:
„Da li se to čekanje bliži kraju?“
