BiH

Zločin u Štrpcima

Herojski čin: Kako je Tomo Buzov 1993. dao život za nepoznatog mladića

28/02/2021

. U Štrpcima su ušle uniformirane osobe i izvodile ljude s tog popisa koji su dobili. Išli od kupea do kupea i birali

Tomo Buzov (1940.) krenuo je obići sina Darka u vojsku. Linijom Beograd-Bar. Dogodilo se to 27. februara 1993. godine. Rat je harao Bosnom. Kroz koju je prolazio voz…

Uslijedio je težak ratni zločin, ali i rijedak čin građanske hrabrosti. Izveo ga je heroj Buzov. Civil. Umirovljeni kapetan prve klase. Rođeni Kaštelanin. Na stanici u Štrpcima, 30 kilometara od Višegrada, na samoj granici sa Srbijom.

Jutarnji list objavio je razgovor s njegovim sinom Darkom.

Što se tačno dogodilo, koji detalji su vam poznati?

– Voz je stao u Štrpcima, iako nije trebao. Prethodno su policija i kondukter popisivali Bošnjake, to je bilo samo u jednom vagonu. Kao da popisuješ ili biraš stoku, a ne ljude. U Štrpcima su ušle uniformirane osobe i izvodile ljude s tog popisa koji su dobili. Išli od kupea do kupea i birali.

Gdje je bio vaš otac?

– U kupeu s još dvojicom ljudi. Kad su ovi uniformirani ušli, pitao ih je zašto to rade i čija su to oni vojska. Zanimalo ih je ko je on. Rekao je da je penzionisani oficir JNA, a oni njemu da bude miran, da se to njega ne tiče. Onda su svim tim Bošnjacima s hodnika rekli da iziđu van, a moj otac je povukao za ruku tog jednog momka, 17 godina mu je bilo, sjeo ga na svoje mjesto u kupeu, ustao i izišao umjesto njega.

Kako ste to doznali?

– Mojoj majci Koviljki i rodbini tih Bošnjaka sve je kasnije ispričao čovjek iz Goražda. Srbin. Koji je bio u vagonu i sve gledao. Sve je i snimljeno na kaseti, ali čovjek nije smio doći na sud i sve posvjedočiti, pa kaseta nije prihvaćena kao dokaz.

Nije smio na sud zbog straha?

– Da! Pa niko iz voza nije svjedočio, a bilo je barem 500 putnika. Bila je u vozu i srpska policija, osoblje srpskih željeznica… Mislim da ti neki bitni detalji nisu dokazani u procesima u Bijelom Polju, a ni u Haagu, ali postoje svjedočenja da je moj otac u kupeu u kojemu je sjedio zamijenio mjesto s tim momkom, vidjevši da iz drugih kupea uniformirani ljudi izvode putnike.

Znači, bile su upletene i službene osobe iz voza?

– Poslije toliko vremena, mogu javno reći da je u cijeli slučaj bila upletena država Srbija, MUP i radnici Željeznica Srbije. Legitimirali su ljude još pri polasku voza iz Beograda. Nikada niko od popisivača nije izveden pred sud. Sve je to doznala moja majka, istražujući godinama.

A što je bilo s ocem nakon izlaska iz vlaka?

– Izgleda da su ga ubili vatrenim oružjem odmah iza stanice u Štrpcima; izgleda da ga nisu odveli s tom grupom d 18 Bošnjaka i da nije završio u Drini ili u masovnoj grobnici. To mi je rekao svjedok, čovjek iz obližnjeg mjesta Rudo, pripadnik formacija koje su upale u voz. Zvao je moju majku, nje nije bilo, pa je ispričao meni. Rekao je da je na samrti i da mora reći što je bilo. Rekao mi je i da je kod njega ručni sat mog oca. Vidjeli su njegovu vojnu iskaznicu i shvatili da bi moglo biti problema, pa su njega odmah likvidirali. Tako mi je ispričao taj iz Rudog. A ni on nije smio na sud od straha, tako da tih informacija nema nigdje službeno zavedenih.

Kako ste doznali što se događa, čekali ste oca da dođe?

– Doznao sam prije majke. Čekao sam ga, bio sam na odsluženju vojnog roka u Podgorici. Vlak je kasnio više od osam sati i tek sutradan me posjetio jedan čovjek, mislim da je bio novinar, Rastoder mu je prezime. On mi je ispričao što se dogodilo. Onda su i svi mediji objavili jučerašnju vijest.

Održavate li kontakt s nekim iz voza, s momkom kojemu je vaš otac spasio život i dao svoj umjesto njega?

– Danas više ne. Prođe vrijeme, ljudi ostare, djeca odrastu, pa se, eto, nema vremena. Dugo sam bio u kontaktu s predivnom porodicom Kajević iz Prijepolja, čiji je brat otet s mojim ocem, ali vrijeme učini svoje. Taj momak za kojega pitate danas ima troje djece, dobro je i zahvalan je mom ocu do groba.

Jeste li ostali na odsluženju do kraja ili su vas pustili kući?

– Iz poštovanja prema ocu, njegovu shvaćanju života i tom tvrdom vojničkom, a nadasve pravilnom odgoju, ni jednog trenutka nisam pomišljao skratiti vojni rok. Odradio sam ga do kraja.

Koliko je u Srbiji poznat herojski čin vašeg oca?

Jako malo, ali za to ne mogu optuživati nikoga. Samo mislim da smo mogli puno prije saznati istinu. Kakva god bila, da zna čovjek na čemu je.

Jesu li vašoj porodici bilo koje službene vlasti, bilo koje države, grada ili općine, bilo koje udruženje ili organizacija ikada dale ikakvu podršku?

– Bilo je raznoraznih podrški i toplih riječi, ali nekako u zadnje vrijeme moraš se dobro prodati da bi saznao istinu, a moja majka nije bila spremna na to.

Kako danas gledate na Tomin potez u vlaku u ratnom požaru: čin je herojski, svako će reći, ali vaša je porodicatim činom izgubila oca, vi s tim morate živjeti cijeli život…

– Herojski ili ne, ja znam da bi on uvijek tako reagirao. Otac je bio strog prema meni jer je osjećao da dolaze loša vremena, ali bio je neizmjerno pravedan, korektan i čovjek od riječi. U cijelom našem komšiluku cijelog života nisam čuo da je iko rekao ružnu riječ o njemu. Bio je spreman pomoći znancu i neznancu. Iskreno, bilo je teško, a i danas je teško kada neko ode na takav način, ali sam njegov ponosan sin, mislim da je to najbitnije.

Kompletan intervju pročitajte OVDJE.

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.