Vremenska prognoza Stanje na putevima Kursna lista

Logika na bh. način

I to je moguće – lica sa istim invaliditetom nisu lica sa jednakim pravima

AVGUST_foto1

Invaliditet se ne smije vrednovati po načinu na koji je stečen

Imati invaliditet u Bosni i Hercegovini ne znači nužno da ćete imati i ista prava kao druga osoba s istim invaliditetom. Naime, stepen socijalnih prava za osobe sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini zavisi od toga kako i kada je taj invaliditet nastao, a ne o vrsti i stepenu invaliditeta. Ovakav odnos prema osobama sa invaliditetom predstavlja direktno kršenje Konvencije pravima osoba s invaliditetom koju je BiH potpisala 2009, a ratifikovala 2010.

U Republici Srpskoj socijalna davanja zavise od toga da li ste invaliditet stekli kao učesnik rata, civilna žrtva rata, ili kao građanin/građanka prije ili nakon navršenih 18 godina starosti.

Zoran Dragić je osoba sa 70% invaliditeta prve kategorije. Ranjen je od, kako kaže, zalutalog metka tokom rata, te kao civilna žrtva rata prima invalidninu od 360 KM.

„Ratni vojni invalidi imaju oko 550 KM za isti procent invaliditeta. Uvijek se na prvo mjesto stavljaju RVI“, kaže Dragić.

Željko Volaš je osoba sa 100% invaliditeta i ima status ratnog vojnog invalida pa prava ostvaruje iz boračko-invalidske zaštite koja uključuju invalidninu, ortopedski dodatak, materijani dodatak i pravo na ortopedsko pomagalo.

„Moja invalidnina je 640 KM, pored ovoga ostvarujem pravo na banjsku rehabilitaciju svake godine u trajanju od 14 dana. Osobe sa neratnim invaliditetom trebaju isto tako da ostvare prava prema svojim potrebama. Od velike bi koristi bilo imati tačnu bazu podataka osoba sa invaliditetom“, govori Volaš.

Zoran Vujin je u saobraćajnoj nesreći 1998. zadobio povrede kičme, stekavši 100 postotni invaliditet.

„Nemam nikakvo pravo na socijalnu pomoć, pošto je zakon, nažalost, postavljen tako da samo oni koji su nastradali prije 18. godine imaju to pravo, ja sam nastradao s 26, zato se i borimo da to izmijenimo“, kaže Vujin. Zbog svega se osjeća diskriminisano, a zakonsku regulativu smatra kao sredstvo kojim se uskraćuje mogućnost normalnog života svima koji su stradali kao civili.

„Na neki način mi jesmo diskriminisani, ne samo ja, ja sam ipak uspio da dobijem minimalnu penziju jer sam imao malo radnog staža. To jeste minimalna, ali je opet penzija, ali kada uzmete nekoga ko je stradao u saobraćajnoj nezgodi, poput mog kolege sa 19 godina, on ne može da dobije nikakvu pomoć, što je čista diskriminacija“, dodaje Vujin koji kaže i da socijalna primanja osoba sa neratnim invaliditetom nisu dostatna pa moraju da žive na račun porodica.

Ovi primjeri jasno ilustruju diskriminaciju osoba sa invaliditetom po više osnova, a da postoji veliki broj socijalno ugroženih stanovnika koji nisu korisnici socijalnih davanja zbog propusta i praznina u sistemu socijalne zaštite i vezanom zakonodavstvu upozoreno je i u Nacionalnom izvještaju o humanom razvoju za 2020. godinu – „Socijalna uključenost u Bosni i Hercegovini” koji je izradio Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) uz podršku Ambasade Švicarske u Bosni i Hercegovini.

„Fragmentirani i neefikasni sistemi u zemlji doveli su do razlika ne samo u kriterijima za stjecanje prava, nego i u pokrivenosti, usmjerenosti, efikasnosti, raspoloživosti i nivoima naknada na osnovu mjesta prebivališta, uzroka invaliditeta ili instituciji koja u odnosu na uzrok invaliditeta ima nadležnost da administrira socijalna davanja, a ne na osnovu potreba“, navodi se u Izvještaju.

Radovan Ristić, predsjednik Udruženja distrofičara regija Banjaluka kaže da u Republici Srpskoj postoje tri osnova po kojima se ostvaruje pravo na ličnu invalidninu: ratni vojni invalidi, civilne žrtve rata i neratni invalidi. Osobe koje su stradale u ratu pomoć ostvaruju u Ministarstvu boračko-invalidske zaštite, a neratni invalidi prava ostvaruju iz Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite.

„To znači da se isto pravo ostvaruje po osnovu tri različita zakona i naravno iznosi su različiti. RVI imaju najviše prava, pa su iza njih civilne žrtve rata i onda su posljednji osobe sa civilnim invaliditetom. Razlika je ogromna u samoj njezi i u ličnoj invalidnini. Iznosi se kreću od 130KM do 1500-1600KM. Slijep čovjek je slijep čovjek i iste su mu potrebe kad je invalidnost u pitanju, ne ulazeći u način nastanka invalidnosti“, upozorava Ristić.

Slične probleme imaju i osobe koje invaliditet nisu stekle u statusu boraca u Federaciji BiH. Mirza Alihodžić, potpredsjednik Kantonalnog Udruženja civilnih žrtava rata “Svjetlost” iz Sarajeva kaže da je odnos države prema osoba s invaliditetom diskriminirajući.

„RVI imaju najveća primanja, imaju sve privilegije koje civilne žrtve rata i neratni invalidi nažalost nemaju. Sve beneficije koje imaju oni su obezbjedili preko svojih predstavnika u izvršnoj zakonodavnoj vlasti od kraja rata na ovamo, koje mi nemamo. Što se tiče Konvencije o istim pravima OSI, ona samo postoji na papiru. Ništa više“, kaže Alihodžić.
Čak 13 godina civilne žrtve rata nisu dobile povećanje invalidnine, a finansiranje ortopedskog dodatka je, kako objašnjava naš sagovornik, mizerno.

Osobe sa istim invaliditetom u Bosni i Hercegovini nemaju nužno ista prava. Ova više nego očita diskriminacija se mora što prije ukloniti, i omogućiti da svaka osoba ima pravo i dobije podršku kakva joj je potrebna.

U Drugom i Trećem periodičnom izvještaju države potpisnice (BiH) koji su uradili nadležni organi 2020. o provedbi Konvencije o pravima osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini stoji da u entitetima i Brčko Distriktu i dalje nisu izrađeni i ne primjenjuju se usklađeni kriteriji i postupci ocjenjivanja procenta invaliditeta, bez obzira na uzrok nastanka invaliditeta, već se ocjenjivanje u svakoj oblasti vrši prema posebnim propisima (neratni invalidi, civilne žrtve rata i ratni vojni invalidi).

ZA ONE KOJI ŽELE PROČITATI VIŠE

2017. Komitet UN-a za prava osoba sa invaliditetom je dao komentar na Izvještaj BiH o sprovođenju Konvencije izrazivši zabrinutost što se Zakon o zabrani diskriminacije ne primjenjuje i ne provodi sistematski i zbog nedostatka jasne definicije diskriminacije na osnovu invaliditeta sa efikasnim i primjenjivim sankcijama. Takođe, Komitet je nezadovoljan što su „različita zakonom propisana prava osoba sa invaliditetom čija invalidnost nije posljedica rata u odnosu na civilne žrtve rata i ratne vojne invalide“.

Dok se Komitet poziva na nejasnu definiciju diskriminacije u BiH, Konvencija jasno propisuje šta je to diskriminacija.

“Diskriminacija na osnovu invaliditeta znači svako razlikovanje, isključivanje ili ograničavanje na osnovu invaliditeta, čija su svrha ili posljedica umanjivanje ili poništavanja priznanja, uživanja ili korištenja svih ljudskih prava i osnovnih sloboda, ravnopravno s drugim osobama, na političkom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom, društvenom i svakom drugom području”, stoji u Konvenciji čije je poštovanje upitno.