Jergović o novoj modi: Zar isti hygge već stoljećima ne postoji u Bosni

Miljenko Jergović u kolumni za Jutarnji list dao je svoj osvrt o Danskom hyggea, “najvažniji danski izvozni proizvod nakon Lego kockica” koji je postao hit u Hrvatskoj.

Kolumnu prenosimo u cijelosti:

Što vam je činiti u trenucima kada se mržnja valja ulicama i fejsbucima, a na kapije Europe, preko njezinih zidova, opkopa i mora, nadiru milijuni očajnika s Istoka; što vam je činiti kada se na prijestolje svijeta uzdiže narančastokosa zvijezda rialitija, koja dobiva slomove živaca na svaki spomen činjenica i nužnosti da se one, činjenice, nekako odnose prema stvarnosti; šta vam je, dakle, činiti dok se svud naokolo ruši svijet, a transformativna moć ljudske gluposti postaje glavnom civilizacijskom okosnicom, onom tačkom oko koje se sve okreće? Što vam je činiti u trenucima kada vam rulja već lupa po vratima?

Ako je suditi po najnovijoj modi, koja se poput gripe već raširila Hrvatskom, najbolje vam je da u takvoj, kao i u svakoj drugoj situaciji, sazovete bliske ljude, prijatelje s posla, s joge i s fitnesa – ali neka ih nipošto ne bude previše, i neka među njima nema novih ili nepoznatih faca, pogasite svjetla, upalite svijeće, ugodno se smjestite – sve s jastučićem iza leđa, da naslon ne žulja – pa uz čašu dobroga crnog vina, razgovarajte o običnim životnim stvarnima. Bez politike, bez konfliktnih tema, bez sudbinskih zaključaka, bez ičega što bi vam moglo pokvariti raspoloženje. I, naravno, ne puštajte goste, a naročito gošće, da sjede u tvrdim i neudobnim cipelama u kojima su proveli dan. Neka se lijepo izuju, neka se oslobode, dajte im vunene čarape, neka se osjećaju dobro u svojoj koži i u vašoj kući. Neka im je dobro u ovoj zemlji. I onda je to hygge, “najvažniji danski izvozni proizvod nakon Lego kockica”.

U posljednja dva-tri mjeseca u Hrvatskoj su objavljene već dvije knjige u slavu hyggea. Izdale su iz nekoć ugledne i velike izdavačke kuće, s agresivnim komercijalnim i marketinškim odjelima, koji su u stanju da ishode čitave novinske plahte s prikrivenim ili razotkrivenim reklamama, te sate i sate televizijskog programa na državnoj televiziji, koja će rado između vjere i državne politike udjenuti i popularnu psihologiju u njezinom najagresivnijem i najstupidnijem obliku, sve s dosad najbanalnijim i najluđim savjetima za samopomoć koji su se u toj banalnoj i ludoj disciplini kolektivnog zaglupljivanja pojavili na našoj sceni. Od hyggea se uskoro više neće moći živjeti. Hygge će biti temom dana, mjeseca i godine, na posljednjoj stranici novina poznati će ispovijedati kako provode svoj hygge, nacionalni selebritiji i starlete, političari, vladajući i oporbeni – ako oporbeni još postoje, slavne književnice koje voli narod, bivše sportske zvijezde i probisvijeti za koje se pravo ne zna tko su i što su, govorit će kako im je hygge promijenio život i pogled na svijet. A predsjednica će, da se i mi malo našalimo, jer je dobra i bezazlena šala pravi hygge, posvjedočiti kako je pravi hygge u malo većem šatorčiću, onom za dvoje. Nema hyggea u samoći.

Danska je bezobrazno bogata zemlja s dobrim obrazovnim sistemom, liberalnim duhom zajednice i izrazito restriktivnom politikom prema strancima. Danska je poput džepnoga raja, opasanog neprelaznim zidom, iz kojeg se lako izlazi van – recimo, kada se poželi ići u rat protiv Afganistana ili Iraka – ali je gotovo nemoguće ući unutra – recimo, kada bi se u Dansku bježalo od rata u Afganistanu ili Iraku. Hermetički zatvorena u svom bogatstvu, Danska je, kao i neke druge bogate zemlje sjevera, uspješan proizvođač potrošačkih moda. Tako su, eto, proizveli i hygge. I sad ga distribuiraju po svijetu.

Ali dok će u velikim zemljama i kulturama, u Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Italiji, hygge biti samo jedna od trivijalnih budalaština kojima je ukrašena golema ponuda javnih dobara, u Hrvatskoj će, kao i u još ponekoj maloj, kulturno opustošenoj zemlji, hygge biti ono što je do prije nekoliko godina bio Paulo Coelho, ono što su do jučer bile crtanke za odrasle, ono što su vjerski kalendari i posteri nogometne reprezentacije – praktično jedini sadržaj sezone. Dok u ozbiljnim knjižarama na Zapadu knjiga o hyggeu neće biti izloženih na vidljivim mjestima – jer je takvim knjigama mjesto u trafikama i u aerodromskim dućanima – u Hrvatskoj će hygge ispuniti sve preostale knjižarske izložbe. Dok će se u ozbiljnim novinama na Istoku i na Zapadu o hyggeu, eventualno, govoriti samo kao o fenomenu, u svim hrvatskim novinama to će biti smrtno ozbiljna tema, jer su svi oblici privatne i društvene trivijalnosti, kao i knjižice za samopomoć, u nas smrtno ozbiljna tema. Fenomenološki se u Hrvatskoj govori o ozbiljnoj književnosti ili o filmu, dok se o silikonskim umecima za grudi i načinima gubljenja vremena govori krajnje ozbiljno, da se ne uvrijedi publiku i da je se ne odbije od novina.

Evo kako jedan hrvatski izdavač reklamira svoje hygge izdanje: “Iako se ta riječ ne može doslovno prevesti, mnogi smatraju da je hygge umjetnost stvaranja intime i duševne ugode te sposobnost uživanja u svemu što djeluje umirujuće… Kad ga doživite, znat ćete što točno znači, a sigurno ćete ga doživjeti dok čitate zanimljivu knjigu ili s prijateljima gledate omiljenu seriju, dok jedete čokoladnu tortu ili uživate u prekrasnom danu na otvorenom.”

Drugi izdavač još je rječitiji: “Svi mi prepoznajemo univerzalne teme koje su temelji hygge: pripadnost, povjerenje, povezanost, zajednicu, zajedništvo, bliskost, sigurnost, dom, zadovoljstvo, autentičnost, prisutnost i ljubav.” A mi ćemo se još jednom našaliti, pa priupitati: koja od pobrojanih tema koje su “temelji hyggea” nije u temeljima fašizma? Možda ljubav. Ali koja još osim ljubavi? Pronađite još samo jednu, pa vam od svojih novaca kupujem obje hrvatske hygge knjige. U čemu je stvar? Ima li onda hygge neke veze s fašizmom? Zapravo i nema. Osim što su i hyggeisti i fašisti laki na jakim riječima koje malo znače, ali zato zvuče poput gromkog prdeža u praznoj kadi: pripadnost, povjerenje, povezanost, zajednica, zajedništvo, bliskost, sigurnost, dom, zadovoljstvo, autentičnost, prisutnost i ljubav. Ne možeš biti siguran izgovara li ovo Frauke Petry ili Marine Le Pen. Ili neki danski majstor bestselera iz popularne psihologije.

Neki aktivistički um u hyggeu bi našao opasnu reakcionarnu strategiju otupljivanja svakoga društvenog angažmana, interesa za druge, za bolesne i siromašne, za izbjeglice. Jer da biste bili hygge, mora vas boljeti neka stvar za one koji nisu hygge. A nisu, recimo, oni koje nešto boli ili su zbog nečega zabrinuti i uznemireni. Kada onaj prvi izdavač izvlači kako je hygge u čitanju “zanimljive knjige”, on nužno podrazumijeva da ta knjiga mora biti – glupa i trivijalna. Ono što u književnosti nije glupo i trivijalno, to ne može biti umirujuće. Ono što u publicistici, filozofiji, u bilo čemu od čega se može sastaviti knjiga, nije glupo i trivijalno, to ne može biti umirujuće, ne može biti hygge.

Ali aktivist u ovom slučaju neće biti u pravu. Kao što hygge ne vodi u fašizam – iako bez hygge elite i hygge narodnih masa u nekoj zemlji neće biti ni fašizma – tako ovaj stav i ova moda danske samopomoći nije nešto naročito reakcionarna. I to zato što uopće nije nova, niti je novo išta od onoga što nam se nudi kao najnovija ideologija iz europskog supermarketa i iz bijedne hrvatske knjižare. Riječ je, naime, o nečemu što postoji godinama, desetljećima i stoljećima, i što se već na razini scenografije i kostimografije lako prepoznaje u svakodnevicama našega svijeta.

Kada jedno od ovo dvoje prodavača danske magle čije sam knjige prelistao u jednoj zagrebačkoj knjižari pripovijeda o tome da iza leđa morate imati jastučić, e da vas naslon ne bi žuljao, i da morate navući vunene čarape, koje ćete ponuditi i svojim dragim gostima, pa da se onda trebate ugodno raskomotiti, zauzeti neki prirodan položaj, koji će vas najviše opustiti bez obzira na sve konvencije i običaje, pred moje unutrašnje oko nisu izašli neki meni nepoznati Danci, sa svojom teško shvatljivom filozofijom svakodnevnog života, koja ih je učinila tako prokleto bogatim, a navodno i sretnim (ovo piše u nekakvim statistikama, koje su onda upotrijebljene za propagandu hyggea), nego samo neke kone i prije, neki dobri jarani i ahbabi iz moga života i iz života mojih starih, a onda i iz kulture zemlje i dijela svijeta u kojem sam imao čast roditi se. O toj pasivnoj, u se zatvorenoj svijesti s bosanskih sećija i šiljteta, iz soba u kojima se sjedi po podu, na jastucima i na debelim ćilimima, i razgovara se samo o onome što nikoga neće uvrijediti ni zabrinuti, i na način koji će govorniku omogućiti da puno priča, a ništa ne kaže, s prezirom su u posljednjih stotinu dvadeset i koju godinu govorili svi oni koji su u Bosni i na Balkanu držali do sebe i svoje pameti, a onda i do imperativa da se njihova tužna i zaturena domaja emancipira i otvori prema svijetu.

I u čemu je onda razlika između bosanskoga i danskog hyggea? U reklami i marketingu, ni u čemu drugome. A možda i u tužnoj provincijalnoj svijesti onih koji će sutra kupovati hrvatska izdanja hygge knjiga ili će u novinama čitati tekstove u pohvalu nove mode. Mnogi bi rado postali Danci, a Bosanac ne bi htio biti nitko, makar bi mu to bosanstvo omogućilo da do hyggea napoprijeko stigne i da ga za sve jade ovoga svijeta zaboli neka stvar.