Ko pomaže migrantima na Vučjaku: Stiglo je 10 miliona KM, ali su “zapele” u Sarajevu

Selam Midžić, sekretar Crvenog križa grada Bihaća, sasvim je jasan: „Niko od migranata u izbjegličkom kampu Vučjak ko treba medicinsku pomoć neće ostati bez nje. Mi smo osigurali liječničko zbrinjavanje za svakoga tko to treba. Lakši slučajevi, kada je potrebno previjanje, obavljat će se u samom kampu, a u svim težim slučajevima prevozimo ljude i zbrinjavamo ih ambulantno u obližnjem domu zdravlja ili u kantonalnoj bolnici. Nama je svaki čovjek jednako važan”, kaže Midžić u razgovoru za DW.

Time se demantiraju informacije koje su se posljednjih dana pojavile da su lokalne vlasti zabranile rad u kampu grupi volontera okupljenih oko njemačkog humanitarnog aktivista Dirka Planerta i naložile im da napuste zemlju. „Izbjeglice u kampu sada nemaju medicinsku pomoć”, tvrdi Planert za DW.

To je, smatra, vrlo opasno po njihovo zdravlje, jer mnogi imaju rane koje su im nanijeli hrvatski policajci nasilno ih vraćajući preko granice. Zbog vrlo loših higijenskih uvjeta na području bivšeg deponija Vučjak postoji velika opasnost od trovanja i zagnojavanja rana. Nakon zabrane rada stranim volonterima izbjeglice, tvrdi Planert, ostaju bez medicinske pomoći.

Selam Midžić te tvrdnje odlučno odbacuje. „Mi smo na Vučjaku prisutni svaki dan i brinemo se o svim slučajevima. Uspostavljen je lanac suradnje oko medicinskog zbrinjavanja izbjeglica od strane kvalificiranog osoblja Crvenog križa, Doma zdravlja i kantonalne bolnice.”

Angažman zaslužnog humanitarca

Dirk Planert je još tokom rata u BiH organizirao i dovozio humanitarnu pomoć u Bihać, za što je nedavno dobio i Plaketu grada, najviše priznanje koje Bihać može dodijeliti. Ovaj angažirani njemački novinar ni sadašnju izbjegličku krizu u BiH nije mogao mirno promatrati. On je odmah nakon uspostavljanja kampa na Vučjaku sredinom juna okupio grupu medicinskih dobrovoljaca iz različitih zemalja koji su uz veliki angažman u okviru svojih mogućnosti izbjeglicama pružali medicinsku pomoć.

Sada, nakon tri mjeseca, lokalne su vlasti odlučile medicinsko zbrinjavanje izbjeglica na Vučjaku institucionalizirati, a volonterima je zabranjen rad.

„Svako se mora pridržavati zakona države u kojoj se nalazi”, kaže u vezi s tim Midžić, „i potrebno je ljudima pružiti kvalificiranu medicinsku pomoć u adekvatnim uvjetima, potrebno je ljude evidentirati, potreban je rad u okviru institucija.” Midžić napominje još i da su volonteri „radili dobar posao” i da s obzirom na izbjegličku problematiku „BiH i grad Bihać trebaju svaku pomoć”.

Ilegalan kamp?

Jedan od problema s Vučjakom, tvrdi Planert, je i u tome da se radi o „ilegalnom kampu”, jer ne odgovara međunarodnim standardima za zbrinjavanje izbjeglica. To je, dodaje Planert, ključni razlog za to da dosada, osim lokalnog Crvenog križa koji se uglavnom bavio raspodjelom hrane, niti jedna druga međunarodna organizacija nije angažirana u kampu.

U pravnom smislu tvrdnja o ilegalnosti međutim ne stoji. Izbjeglički kamp na Vučjaku je na gradskom zemljištu uspostavljen početkom juna odlukom kantonalnih vlasti Unsko-sanskog kantona i grada Bihaća, uz odobrenje i središnjih institucija u Sarajevu.

Na taj se način želio riješiti problem sa sve većim brojem izbjeglica koje su zbog prenatrpanosti prihvatnog centra Bira kampirale po parkovima i livadama u Bihaću. To je dovelo i do sve većeg negodovanja građana Bihaća koji su u početku bili blagonakloni naspram izbjeglica.

Loše stanje na Vučjaku

Ali od uspostave kampa u koji se smještaju muškarci bez obitelji ne prestaju kritike te odluke. Vučjak je bivše odlagalište smeća udaljen oko deset kilometara od Bihaća u smjeru granice s Hrvatskom. Tamo nema zgrada ni funkcionirajuće infrastrukture, kada pada kiša kamp se pretvara u blatnu lokvu, a iz zemlje i dalje isparavaju plinovi štetni po zdravlje. Tamo se nalazi između 800 i 1.000 izbjeglica smještenih u šatore. Sve su odrasli muškarci ili muški maloljetnici, najmlađi ima 11 godina.

Da je kamp neprikladan za duži boravak, pogotovo s obzirom da se približava zima, svima je jasno i to niko ne spori. Problem je međutim s izgradnjom novog prihvatnog centra ili adaptacijom postojećih kapaciteta. Prema navodima iz različitih izvora čak su osigurana i potrebna finansijska sredstva od strane Evropske unije, najčešće se spominje svota od 10 miliona eura, ali dosada ništa nije urađeno. Većina općina Unsko-sanskog kantona se protivi smještaju izbjeglica na njihovom teritoriju, a postoje i optužbe da je novac „zapeo” negdje na razini saveznih institucija u Sarajevu.

Bosna samo tranzit

Trenutno se u BiH nalazi oko 7.000 izbjeglica, uglavnom na području sjeverozapadne Bosne. Njihov cilj je prelazak na područje Europske unije, hrvatska granica je udaljena samo nekoliko kilometara. Konačni cilj su im zapadne zemlje, poput Francuske, Italije, Njemačke ili Austrije. No malo je onih kojima to pođe za rukom: većinu već u pograničnom području uhvati hrvatska policija i uz šikaniranje, batine i pljačku ih nasilno vraća u BiH.

Hrvatske vlasti sve rutinski negiraju, ali o nasilnom ponašanju hrvatske policije postoje brojna vjerodostojna svjedočanstva samih izbjeglica, dokumentirane su brojne ozljede i ranjavanja izbjeglica, a postoje i uvjerljivi izvještaji međunarodnih humanitarnih organizacija. U međuvremenu je skovan i izraz za tu praksu kojom se krši niz međunarodnih zakona i ugovora – pushback . No u praksi se ništa ne mijenja.