BiH

KOLUMNA Mandela iz našeg sokaka

17/12/2017

Gostujući 6. decembra u emisiji Pressing Televizije N1 voditelja i urednika Amira Zukića, bivši bošnjački politički prvak Haris Silajdžić je – komentarišući politiku susjednih zemalja, Srbije i Hrvatske, u kojoj se na Bosnu i Hercegovinu gleda “s visoka” i čak “govori naredbodavnim tonom” – u jednom trenutku rekao: “Mi smo pokazali da Bosna i Hercegovina želi da bude tačka razdvajanja”, da bi se odmah ispravio: “Tačka spajanja”, piše Kemal Kurspahić za Radio Slobodnu Evropu.

Na nastojanja hrvatskih političkih prvaka, i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini – uključujući predsjednicu Hrvatske i hrvatskog člana bosanskohercegovačkog Predsjedništva – da se međunarodna javnost alarmira u vezi s potencijalnim širenjem islamističkog radikalizma u Bosni i Hercegovini i “belajem” koji to može izazvati, Silajdžić je odgovorio: “Belaj su oni koji su dijelili Bosnu i Hercegovinu”.

Posljednje presude haškog Tribunala za ratne zločine, u kojima je obiljem dokaza i dokumenata potvrđena odgovornost srpskih i hrvatskih političkih i vojnih vođa za udruženi zločinački poduhvat u provođenju ne-baš-tajnih dogovora predsjednika Srbije i Hrvatske, Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine, daju i pečat međunarodnopravno dokazane odgovornosti djelitelja za zlodjela devedesetih.

Ali, to još ne daje odgovor na pitanje koja je od dvije suprotstavljene ideje o ulozi Bosne i Hercegovine iz Silajdžićevog intervjua – “tačka razdvajanja” ili “tačka spajanja” – bliža stvarnosti. Njegovo insistiranje kako su belaj “oni koji su dijelili Bosnu i Hercegovinu” počiva na pretpostavci kako se, naravno, za potdejtonske realnosti duboko podijeljenog društva ne mogu okrivljivati oni koji su branili zemlju od dvostruke agresije i svakako ne oni koji su – poput njega – učestvovali u izbornoj trci i pobjeđivali nudeći viziju “stopostotne države” (sa uglavnom suprotnim rezultatima).

Ima li bošnjačka prevlađujuća politika od 1990. do danas, čiji je Silajdžić najistaknutiji živi simbol i predstavnik, pravo na tu “pretpostavku nevinosti” politike koja se identifikovala s odbranom države i žrtvama udruženog zločinačkog poduhvata? Onaj dio javnosti koji na to pitanje automatski odgovara sa “da” ili “ne” ostavlja prostor svojim – i tuđim – političkim ili vjerskim autoritetima da sami i bez kritičke provjere određuju vlastitu ulogu i zasluge u novijoj nacionalnoj istoriji.

Zanimljiv primjer koliko daleko se može ići u tom projektovanju ja-pa-ja istorije ponudio je takođe ovih dana drugi bivši među bosanskohercegovačkim muslimanima i Bošnjacima: Mustafa efendija Cerić, bivši reis Islamske zajednice i kandidat na izborima za Predsjedništvo u 2014. godini sa oko 4 posto glasova, u bijesnom reagovanju neprimjerenom visokog vjerskog zvaničnika na jedan televizijski intervju, sam za sebe kaže kako njegova Nagrada UNESCO-a za mirovna nastojanja iz 2003. godine “ima vrijednosti Nobelove nagrade Andrića i Oskarove nagrade Tanovića” i da neprijatelji žele da ponište to priznanje “jer Bošnjaci ne smiju imati vrhovnog duhovnog poglavara uz rame Nelsona Mandele”.

Kako bi rekao Balašević, “ima i takvih slučajova” – pa čovjeka u ljutnji prenese u područja potpuno nerealnih predstava o vlastitoj važnosti u kojima je definitivno nešto loše u društvu koje ne vidi Andrića, Tanovića i Mandelu u bivšem reisu – i baš zato je od kritične važnosti propitivanje uloge političkih pokreta, ideja i ličnosti u novijoj prošlosti.

U Silajdžićevom slučaju, na tvrdnju kako su belaj “oni koji su dijelili Bosnu i Hercegovinu”, pitanje na koje bi se morao naći odgovor bi glasilo: nije li i njegova partija doprinijela legitimizaciji ideje podjele onda kad je 1990. godine formirala muslimansku stranku? Tačno je da je do tada Milošević već provodio memorandumsku viziju Srbije s prijetnjom s Gazimestana kako ni oružane bitke “nisu isključene” i da su u Hrvatskoj i Sloveniji kao logičan odgovor na prijetnju srpske dominacije u jugoslovenskoj federaciji nepovratno prevladavale ideje nezavisnosti, ali – Silajdžićeva partija je uoči izbora 1990. radije išla u logičnu, ali samoubilačku, koaliciju sa srpskim i hrvatskim nacionalističkim partijama nego da traži partnere za ideju “stopostotne države” bez pokrića na kojoj će kasnije profitirati Silajdžić.

Ili: kako se moglo dogoditi da Bosna i Hercegovina, predstavljena prvenstveno u Aliji Izetbegoviću i Silajdžiću, kao država s najširim međunarodnim priznanjem (Evropske zajednice, Sjedinjenih Država, Ujedinjenih nacija) pristane da – umjesto sa susjednim državama odgovornim za projekte njene podjele – pregovara s vođama udruženog zločinačkog poduhvata unutar Bosne i Hercegovine i da prihvati kao osnovu tih pregovora mape podijeljene države čak i nakon što se pokazalo da je svaka nova verzija tih mapa vodila novim talasima istrebljenja i “etničkog čišćenja” nepripadajućih grupa?

Najzad – kako su bošnjački prvaci, nasuprot izgovorima kako su bili prisiljavani na prihvatanje Dejtonskog sporazuma, nedjeljama prije Dejtona – za večerom u rezidenciji američkog ambasadora u Ankari – prihvatili i podjelu u omjeru 51 prema 49 odsto, i Republiku Srpsku, i uređenje koje nikako nije moglo uspostaviti funkcionirajuću državu?

Dokumentovani odgovori na ova pitanja možda bi poništili “pretpostavku nevinosti” bošnjačkih vođa ali to je i put oslobađanja i aktiviranja nove energije na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni, piše Radio Slobodna Evropa.


“Svi stavovi, mišljenja i zaključci koji su izneseni u kolumni ne odražavaju nužno stav i mišljenje online magazina Fokus.ba, već isključivo autora.“