Komentar Vlastimira Mijovića: Ako se plaši šef policije, ko će mirno da spava?

Dug jezik i zabadanje nosa u poslove moćnih i opasnih tipova uvijek su bili rizični. Mnoge je odnio “đavo” zbog toga. To je i razlog da se često, od policije i pravosuđa do novinarstva, zna zažmuriti na nešto što vidite ili možete da otkrijete. Valja čuvati glavu.
Zbog čega je ubijen Jozo Leutar, poratni zamjenik ministra unutrašnjih poslova, još se ne zna. No, jasno je da se nekome opasno zamjerio. Zna to i direktor Federalne uprave policije Dragan Lukač, koji je juče na press-konferenciji rekao da se nada da neće “završiti kao Jozo Leutar”.

Govoreći o kriminalnoj organizaciji, koju Lukač locira „jugozapadno“, on ističe da ta hobotnica nastoji onemogućiti djelovanje Federalne uprave policije, jer se ono temeeljito bavi krivičnim djelima organiziranog kriminala, unutar toga i djelima vezanim za korupciju i zloupotrebu opojnih droga. Takvima smetaju borci za zakonitost, u koje Lukač i sebe svrstava.

No, nisu u pitanju samo kojekakvi mutni tipovi, puno je tu i političara i poznatih biznismena. Lukač kaže da takvi pokušavaju i njega da uklone sa direktorske funkcije, “bilo slanjem u penziju ili na groblje”. Vrlo su drski, sa svim elementima mafijaškog djelovanja – kazao je Lukač. Na novinarska pitanja da li Lukač zaista smatra da na njega može biti izvršen atentat i da li je to prijavio, odgovorio je:

“Ne bi me iznenadilo. Način na koji djeluju ti krugovi vrlo je ozbiljan, od njih se može sve očekivati. A što se tiče prijavljivanja, kome da prijavim – samom sebi? “.

Nekome je sve te svoje brige Lukač ipak prijavio – javnosti! Sve je juče zvonilo od ovih njegovih riječi. E, pa, ni meni ne preostaje ništa drugo nego da, umjesto policiji, i svoje brige za ličnu sigurnost takođe prijavim istoj toj javnosti. Znam i ja, kao i Lukač, kakvi sve tipovi sjede čak i uz njega, u policijskim vrhovima. Kad bih tražio da me malo “pripaze”, možda bih se od njih, u stvari, najviše i trebao čuvati. Jer, nema vlasti ni politički sponzorisanog krimi tabora koji u policiji nema svoje ljude. Uostalom, i za Lukača govore da je – nečiji! Da znam čiji, rekao bih vam. Ali ne znam.

No, znam da se i sam, s dugim jezikom koji me odlikuje, odavno upištam u opasne rabote, kao još, nažalost, samo nekoliko novinara. Znam kome sve u politici ne prija ono što mi pišemo i zaključujemo. Ne prija nikome.

No, neki su posebno opasni, jer su češće na kritičkom nišanu. A tu su jer čine više lošeg od drugih. No, nisu oni moralisti. Ne zanima ih da li ih kritikujem s pravom ili ne. Njima je bitno da im smetam, pa ponekad znaju i da zaprijete da to nije baš preporučljivo dalje raditi. Znaš, najbolje ti je pisati o pojavama, onako bez imena ljudi, uopšteno – pokušao me jednom “lukavo” podučiti jedan od tih njihovih referenata za opasne poslove.
No, naučio sam ja davno kako se štititi, kako se “mecima” ne izložiti golim prsima. Jedino što možete, to je da neke za njih kompromitantne, jako prljave stvari, dokumentujete i ostavite na sigurno mjesto. Desi li vam se nešto, to se automatski ubacuje u javnost, odnosno medije. Naravno, ne ove ovdje, nego tamo gdje ne doseže ruka naših opasnih političkih faca.

To je jedini način da se samoodbranite u mom poslu. Uvijek, naravno, žalim što neke stvari ne mogu da objavim, ali kad oni znaju da ja to imam i da je to “na sigurnom”, ne usuđuje se na preduzimanje prevelike grubosti.

Mislim da, u tom pogledu, nisam ništa lukaviji ni pametniji od šefa policije Lukača. Sumnjam da će on ikad ispucati sve svoje šanžere, jer kad bi to učinio – onda bi bio meta čak i naručenih atentatora. Čuva i on mnogo toga negdje “na sigurnom”. To mu je najbolja zaštita od mogućeg “zalutalog” metka.

Šta se može, tako je kako je. Kad se ni u policiju ne možete pouzdati da vas zaštiti, u koga ćete onda vjerovati? Pa, ne vjeruje joj ni njen direktor. On nam je, u stvari, juče rekao sve o “ljepoti” vremena i države u kojoj živimo i u kojoj kraći za mnogo toga mogu da ostanu onu koji imaju višak smionosti, savjesti, profesionalne i ljudske odgovornosti.

Komentar poznatog novinara, urednika i političkog analitičara Vlastimira Mijovića preuzet je sa bloga mijović.net.