BiH

Inforadar

Mujkić: Bešćutnost kao sastavni dio ideologije “vitalnog nacionalnog interesa”

08/03/2021

Tada shvatimo da nisu Bošnjaci, Srbi i Hrvati u opasnosti kao Bošnjaci, Srbi i Hrvati, već kao pojedinci, kao jedinstveni, postojeći individuumi od krvi i mesa koje epidemija, poplava, zemljotres može svakog trenutka životno ugroziti

U sretnijim, sređenijim državama građani biraju političke predstavnike koji na sebe preuzimaju rizik prljanja ruku – ulaska u kompromise, u gadljive dilove i dovijanja s ciljem ispunjenja onoga što su u predizbornoj kampanji obećali, da na sebe preuzimaju krivnju kada stvari krenu nizbrdo. Ako pak krenu nizbrdo slijedi ostavka – i idemo dalje, piše prof. dr. Asim Mujkić za Inforadar.

Takve političare obično nazivamo „odgovornim“. Za te svrhe u predstavničkim demokratijama postoje „predstavnici“, politički sloj koji između ostalog „prlja ruke“ i preuzima odgovornost umjesto građana, a građani ih putem nezavisnih medija i udruženja civilnog društva motre da u svojoj prljavštini ne odu predaleko.

U nesretnim, nesređenim državama izabrani politički predstavnici svakodnevno tjeraju svoje građane da prljaju ruke, da prave bljutave moralne kompromise svakodnevno sami sa sobom, da im stalno prebacuju odgovornost, dok sebe predstavljaju karakterinim moralnim vertikalama, vrhunskim čistuncima. Neće oni da prave kompromise i dilove, bože sačuvaj, s onima tamo. Oni nepokolebljivo brane svoj stav, pa kud puklo.

Zato su u takvim zemljama građani ti koji se redovno osjećaju zadnjim smećem, oni koji trpe posljedice „moralnog čistunstva“ svojih političkih lidera posvećenih borbi za nacionalnu stvar.

U sretnim državama građani po pravilu ne vole svoje političare, prema njima gaje podozrenje, uvijek ih podsjećaju na nezgodne dilove, na prljavštinu, periodično ih na izborima smjenjuju. U nesretnim državama, zbog stalnog moralnog raskoraka na koji su svakodnevno podsjećani – raskoraka između stvarnih egzistencijalnih problema i „nacionalne stvari“ zbog koje moraju odšutiti nepravdu koju trpe – građani također ne vole svoju političku kastu, ali je stalno iznova nagrađuju još jednim, pa još jednim mandatom.

U takvoj državi političar se ne bira da rješava problem (da se snađe i nabavi, izmisli vakcine, da olakša zakonske okvire i procedure) nego da brani „našu stvar“, „naš vitalni nacionalni interes“, a taj interes se samo može odbraniti neuzmicanjem, nepopuštanjem, lupanjem šakom od sto i patriotskim busanjem u prsa. A kada ga novinari pitaju o nekom konkretnom, egzistencijalnom problemu, izabrani političar u nesretnoj zemlji pretvara se u političkog analitičara stanja u zemlji s obaveznim zaključkom da bi on rado to riješio ali mu to ne daju oni drugi, oni neće, i tako tri decenije.

Ali, šta kada posljedice tog začaranog kruga transfera odgovornosti i nesreće počnu uzimati danak u ljudskim životima? Šta kada nepopustljivost stava, beskompromisnost i „moralno čistunstvo“ izabranog političkog predstavnika rezultira smrću nedužnih građana? Tada se doktrina borbe za vitalni nacionalni interes ogoljuje u svoj svojoj bestidnosti.

Tada se nacija prikazuje kao konstrukt njene vladajuće klase, njezin produžetak, funkcionalni dodatak, kiborg, politička strategija vladajuće kaste koja joj omogućava nesmetanu vladavinu.

Tada shvatimo da nisu Bošnjaci, Srbi i Hrvati u opasnosti kao Bošnjaci, Srbi i Hrvati, već kao pojedinci, kao jedinstveni, postojeći individuumi od krvi i mesa koje epidemija, poplava, zemljotres može svakog trenutka životno ugroziti.

Tada shvatimo da vitalni nacionalni interes ne podrazumijeva baš konkretno živuće pojedince te nacije i njihove svakodnevne egzistencijalne probleme, već samo neku ideju nacije iza koje se krije vrlo privatni, živući, pojedinačni interes pripadnika vladajuće kaste. Kad ih pitate zašto nema vakcina – oni zaista ne razumiju zašto ih to pitate. Oni se bave širom slikom, općenitom idejom nacionalne ugroženosti. Individualna patnja pa i smrt konkretnih pripadnika tih nacija samo je lična stvar tih pojedinaca – oni su za nju odgovorni – stvar njihove „loše sreće“ i stvar njihovih ožalošćenih porodica.

Da je bešćutnost sastavni dio ideologije „vitalnog nacionalnog interesa“ ne treba ići daleko u povijest. Sjetimo se kako 2013. godine zahvaljujući sukobu različitih etnonacionalističkih interesa, nešto slično kao i danas, novi zakon o JMBG nije bio donešen u zakonski predviđenom roku. Vođe etnonacionalističkih blokova nisu uspjele postići sporazum upravo zahvaljujući dubokoj etnopolitizaciji ovog administrativno-formalnog problema.

Kao rezultat izostanka sporazuma novorođenčad u BiH od februara 2013. nije mogla biti zavedena u JMBG evidenciju, što je značilo da se nisu mogli izdavati rodni listovi, putni dokumenti, onemogućena im je adekvatna zdravstvena njega, itd. Ovi novorođeni građani i građanke BiH našli su se, ni krivi ni dužni, doslovno u situaciji pune obespravljenosti. S prvom potrebom za hitnom medicinskom intervencijom u inozemstvu u proljeće 2013. uvidjelo se da je stanje s novorođenčadi još i gore: njima je doslovno bilo oduzeto najfundamentalnije ljudsko pravo – pravo na život. I smrt nedužnog ljudskog bića, za koju niko nije odgovarao, se zaista desila.

Prezir prema individualnim ljudskim životima od strane političke kaste, pa time i njihovo pravo na život, sasvim konzistentno logici nacionalizma, došao je do izražaja i za vrijeme katastrofalnih poplava 2014. godine – kada se ustanovilo da su fondovi za vanredne situacije temeljito opuhani, a zatim i za cijelo vrijeme ove pandemije.

Od kako pandemija traje politička elita ove zemlje izvještila se u izmišljanju strategija za transferiranje odgovornosti od sebe i tako odvraćala pažnju javnosti najprije od svoje nespremnosti, nekompetentnosti i hronične nebrige za ljude i resurse zajednice nad kojom vladaju, a potom i od unosnih „ugrađivanja“ i kamata na ljudsku patnju i strah kako su to već naučili tokom rata i time udarili temelje ove kleptokratije.

Samo u takvom ambijentu možemo očekivati organiziranu preprodaju maski i rukavica, pošiljke respiratora koji nikom ne trebaju, poljske bolnice u kojima se neće niko liječiti, izolatoriji koji se nikad neće otvoriti, „put pacijenta“ kojim niko neće ići.

Samo u takvom ambijentu odgovorna političarka može hladno izjaviti kako su vakcine „vrlo jeftine“ i „vrlo dostupne“, a da njena vlada u kojoj sjedi nije nabavila niti jednu, niti će. Vitalni nacionalni interes najtješnje je povezan s privatnim interesom privilegiranih. Raspolaganje i muljanje s javnim resursima i pozicijama odlučivanja razlog je postojanja političke borbe za vitalne nacionalne interese.

Zato je medijsko pitanje bh. političarima povodom Vučićeve skromne donacije vakcina „je li vas stid“ deplasirano, odnosno pogrešno adresirano. To pitanje treba se uputiti nama, građanima ove zemlje. Zaista, zar nas nije stid što ovo sebi dopuštamo – od smrti novorođene bebe iz 2013, preko smrti Dženana i Davida, pa sve do masovnog pomora naših sugrađana u pandemiji.

Davno je Karl Marx rekao kako je stid prvi korak prema nekoj promjeni u društvu. On nije misio na stid vladajućih. Ti su po pravilu bestidni, nego je mislio na stid običnog naroda. Osjećaj stida u svima nama bi već bio, veli Marx, „protest protiv sopstvenog podaništva, protiv osjećanja straha i vlastite nemoći“.

Komentari

Autor: Prof. dr. Asim Mujkić (Inforadar.ba)

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.