BiH

Nakon kritika sutkinje Korner

Skraćivanje suđenja za ratne zločine izazov za državno pravosuđe

21/10/2020

Mišljenje stručnjaka o tome da li će nedavno usvojena Revidirana strategija za rad na predmetima ratnih zločina – prema kojoj bi svi predmeti ratnih zločina trebali biti završeni do 2023. godine – doprinijeti kraćim suđenjima, podijeljena su

Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) analizirala je, na tragu izvještaja sutkinje Joanne Korner, ključne razloge koji dovode do višegodišnjih procesa na bosanskohercegovačkim sudovima, prije svega u predmetima ratnih zločina.

Dužina postupaka mora se skratiti, istaknula je britanska sutkinja Joanna Korner u nedavno objavljenom izvještaju, u kojem je dala ocjenu o provedbi svojih ranijih preporuka, ali i nove preporuke za unaprjeđenje procesuiranja predmeta ratnih zločina u Bosni i Hercegovini.

U izvještaju je, u dijelu posvećenom trajanju glavne rasprave, kao ilustraciju navela nekoliko predmeta – suđenje za zločine počinjene 1993. u Stocu na kojem je, nakon četiri godine i tri mjeseca, Sud BiH nedavno prvostupanjskom presudom na godinu i pol dana osudio Mileta Pažina, a Vidu Krešića oslobodio; suđenje Sakibu Mahmuljinu, optuženom za zločine počinjene na području Zavidovića, u kojem uskoro, nakon četiri godine i sedam mjeseci, slijede završne riječi; suđenje Goranu Sariću, koji je nakon pet godina trajanja glavne rasprave oslobođen optužbe za genocid u Srebrenici.

Prema podacima BIRN-a BiH, pred Sudom Bosne i Hercegovine suđenja u 22 predmeta u kojima se sudi za ratne zločine traju dulje od tri godine, a još osam predmeta je u fazi mirovanja.

Korner pretpostavlja da će, zbog 447 najavljenih svjedoka koje namjerava pozvati Tužiteljstvo BiH, dugo trajati i suđenje Atifu Dudakoviću i drugima, optuženima zbog zločina počinjenih nad Srbima na području Krajine, kao i suđenje Borislavu Paravcu i drugima, optuženim za zločine protiv bošnjačkog i hrvatskog stanovništva na području Doboja, zbog planiranih 214 svjedoka.

“Suci Suda BiH moraju biti spremni da koriste (s više odlučnosti i manje straha da će izgledati pristrani) svoje ovlasti za upravljanje predmetom koje su predviđene odredbama Zakona o kaznenom postupku (ZKP)”, poručila je Korner ukazujući da su suci dužni otkloniti sve što odugovlači postupak a ne doprinosi razjašnjenju stvari, te izbjeći nepotrebno gubljenje vremena.

Trajanje diktiraju optužnice, svjedoci, dokazi…

Govoreći iz perspektive obrane optuženih, odvjetnici navode brojne razloge za maratonske procese. Odvjetnik Vlado Adamović izdvaja “prevelik broj dokaza u predmetima, koji se mogu smanjiti radi efikasnosti u postupku”. Dodaje tome i “nepristupačnost svjedoka i insistiranje na nekim od njih, te složenost predmeta i problem kapaciteta sudova – od sudnica do ljudskih resursa”.

“Kad se ovo sve pobrojano nađe u jednom postupku, a često to jeste, onda dobijete rezultat da jedno suđenje traje pet ili više godina”, ukazuje Adamović.

Prema stajalištu Asima Crnalića, “za dugotrajna suđenja u krivičnim stvarima najveću odgovornost imaju tužitelji, zbog toga što često sačinjavaju nejasne optužbe i neselektivno i nepotrebno predlažu veliki broj subjektivnih i materijalnih dokaza”.

“Nije prihvatljivo na istu okolnost izvoditi deset svjedoka ili pak predlagati na stotine materijalnih dokaza koji su često nejasni i tužiteljima i obrani i sudu”, smatra Crnalić.

Sutkinja Minka Kreho, predsjednica Stalnog vijeća za ocjenu složenosti predmeta ratnih zločina Suda Bosne i Hercegovine, napominje kako trajanje postupaka za ratne zločine “diktira kompleksnost optužnice, broj tačaka za koje je lice optuženo, broj svjedoka i materijalnih dokaza, kao i dostupnost svjedoka”.

“Upravo složenost predmeta i dostupnost svjedoka, koji se često nalaze u inostranstvu, uslovljavaju, između ostalog, trajanje nekog postupka. Pored toga, određeni broj svjedoka su i međunarodni eksperti, za čije svjedočenje je neophodno ‘skidanje’ imuniteta od strane međunarodnih tijela, naprimjer pri UN-u, na šta se čeka izvjesno vrijeme, te zaštićeni svjedoci kojima je Tribunal u Haagu odredio mjere zaštite, pa se i u tom slučaju čeka na davanje odobrenja radi svjedočenja pred Sudom Bosne i Hercegovine”, objašnjava Kreho.

Ona kaže i da mogućnost održavanja ročišta određuje i zdravstveno stanje optuženih, kao i trenutna epidemiološka situacija u svijetu i BiH, gdje se ne održavaju suđenja s većim brojem optuženih.

Odvjetnica Nina Kisić, koja ima iskustvo rada pred Haškim sudom, smatra da nedostatak planiranja izvođenja dokaza, odnosno broj predloženih svjedoka, odluka da li se nešto može dokazati s manje svjedoka ili planiranje vremena potrebnog za svjedočenje, bitno utiču na dužinu postupka. Osim njih, navodi povremene odgode i zbog zdravstvenih problema, godišnjih odmora, te nedostatka prostora u sudnicama.

“MKSJ je imao učinkovit način minimiziranja ovih problema i tako što bi sudsko vijeće na samom početku suđenja donijelo takozvana pravila postupanja, koja su uređivala rokove za izjašnjenja i objelodanjivanje, najavu svjedoka, vrijeme dodijeljeno stranama za izvođenje dokaza… Smatram da je ovo bila izvanredna praksa”, navodi Kisić.

Arben Murtezić, direktor Centra za edukaciju sudaca i tužitelja u Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH), ukazuje kako su razlozi koji dovode do višegodišnjih procesa “češće nego što se misli objektivne i formalno-pravne prirode, a u vrlo ograničenom broju slučajeva u onima koji vode postupak, dakle sudijama”.

“Procesne pretpostavke za održavanje ročišta su strogo određene i svako odstupanje može dovesti u pitanje cjelokupan postupak. Pored toga, postoje sudovi u Bosni i Hercegovini koji godinama rade s manjim brojem sudija u odnosu na objektivne potrebe, a svjedoci smo u posljednje vrijeme i postupaka koji se vode protiv nekoliko desetina lica, gdje se pojavljuju i tehnički problemi”, konstatira Murtezić.

Preporuke sutkinje Korner

Sutkinja Korner, između ostalog, preporučuje dostavljanje iskaza svjedoka sucima prije početka glavne rasprave, održavanje pretpretresnih ročišta, ograničavanje broja svjedoka kao i trajanja ispitivanja, omogućavanje uvida u materijalne dokaze te prihvaćanje presuđenih činjenica.

Sklona je i “drastičnijim mjerama”, kako ih naziva, koje među ostalim podrazumijevaju osiguravanje više sudnica – čak i na privremenoj osnovi, ali i osiguravanje financijskih sredstava kojima bi se optuženima omogućio smještaj u Sarajevu duže od jednog dana.

O nekima od tih preporuka govorio je nedavno, svjedočeći pred Privremenim istražnim povjerenstvom Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH za utvrđivanje stanja u pravosudnim institucijama, i odvjetnik Ifet Feraget. Fokusirao se tom prilikom na osiguravanje da tužitelji obrani daju na uvid materijale koji nisu bili uvršteni u dokaze. Za BIRN BiH objašnjava kako je to “višestruko značajno”, jer se taj dio ne bi trebao “shvatati kao neki ljuti boj, kao neki antagonizam između advokata i tužilaca”.

“Znam da tužiocima nije lako, jer su pritisnuti normom i izvještaj sutkinje Korner im nameće jako puno posla i obaveza u narednih nekoliko godina. Objektivno će biti jako teško da se sve to uradi, ali sve to skupa nije razlog da se stekne dojam da je sutkinja Korner rekla ‘osudite te ljude u narednih par godina’. Shvatam to potpuno drugačije – ‘provedite pošteno ta suđenja što prije, po cijenu da svi budu oslobođeni’”, rekao je Feraget.

Detaljno je analizirao svaku od preporuka, pa ocijenio kako se kod unakrsnog ispitivanja podrazumijevaju pravno relevantna pitanja, kao što se i kod ponavljanja presuđenih činjenica “gubi vrijeme, a dobije isti rezultat”.

Smatra i da je sutkinja Korner u pravu kad govori o broju svjedoka, jer se, kako kaže, “postavlja pitanje šta dokazujete sa 450 svjedoka, jer od tog broja njih 350 isto govori”.

Za pretpretresna ročišta je potvrdio kako se to “i danas radi, ali je pitanje koliko je to efikasno”, pri čemu ukazuje kako je “odbrana optuženog u nezahvalnom položaju zbog ZKP-a jer se njime predviđa vođenje istrage u potpunoj tajnosti”.

Porast broja slučajeva u Strasbourgu

Svjedočeći također pred Istražnim povjerenstvom za utvrđivanje stanja u pravosuđu, sudac Europskog suda za ljudska prava Faris Vehabović upozorio je na porast broja slučajeva koji u Strasbourg stižu iz Bosne i Hercegovine. Prema podacima koje je iznio, trenutno se protiv Bosne i Hercegovine vodi najmanje 1.800 predmeta, što je, u odnosu na godinu ranije, porast od 1.000 predmeta.

“Većina tih predmeta odnosi se na neizvršavanje sudskih presuda, ali u posljednjih pola godine su počeli dolaziti predmeti koji se tiču duljine trajanja postupaka”, potvrdio je Vehabović.

Odvjetnica Kisić i sama je, zastupajući klijente, uložila nekoliko aplikacija Europskom sudu za ljudska prava. Ipak naglašava kako je “Ustavni sud BiH zaista odličan filter”. Stoga su rijetke situacije, kako primjećuje, da određene povrede ne budu prepoznate pred Ustavnim sudom BiH i da se potom ukaže potreba za obraćanje Sudu u Strasbourgu.

Kada je konkretno riječ o obraćanjima Europskom sudu za ljudska prava u vezi s dužinom trajanja postupaka, Kisić podsjeća da u svakom slučaju postoji obaveza obraćanja Ustavnom sudu BiH, odnosno obaveza iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova.

“Realno je očekivati porast broja obraćanja. Ono što je bitno u vezi s ovim jeste da se cijene periodi neaktivnosti – pauze u suđenju, dugogodišnje odlučivanje po žalbama. Donekle je i problem i u strukturi naših zakona, jer je teoretski moguće da se isto suđenje ponovi tri puta u glavnom pretresu, što, naravno, uzrokuje i dugogodišnje trajanje suđenja”, navodi Kisić.

Crnalić pak upozorava kako “brza suđenja u krivičnim stvarima imaju rizik nepravedne odluke suda”. Ukazuje kako je “obrana zainteresirana da se u skladu s najvišim standardima utvrđuje činjenično stanje i primjena prava u krivičnim stvarima”, te konstatira kako je “za realizaciju takvih zahtjeva potrebno vrijeme”.

Njegov kolega Adamović svjestan je činjenice da je bosanskohercegovačko pravosuđe “preopterećeno velikim brojem predmeta”.

“Uvijek kažem: da naši sudovi sad zaključaju vrata i ne prime nijedan novi papir, imaju šta raditi naredne tri godine bez dana odmora. (…) Boljim iskorištavanjem kadrova i kapaciteta te stvari treba rješavati”, napominje Adamović.

Potreba poštivanja prava na suđenje u razumnom roku

Oba bosanskohercegovačka entiteta pripremaju zakone o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku.

Adamović smatra da takva zakonska rješenja “mogu doprinijeti poboljšanju situacije, odnosno ubrzanju ili efikasnijem vođenju postupka”, ali i upozorava kako “to može biti i mač s dvije oštrice, pa tu treba biti jako oprezan”.

“Sudije na entitetskim nivoima će žuriti da se postupci ubrzaju, što može dovesti do greške. Nije nužno da ih mora biti, ali ponavljam, treba biti jako oprezan”, kaže Adamović.

Crnalić kaže da je pravo na suđenje u razumnom roku konvencijsko pravo i kako entitetski zakoni ne mogu ništa promijeniti. Ukazuje i da “trajanje glavne rasprave ovisi o institutima zakona o krivičnom postupku”.

Podsjećajući kako su takvi zakoni generalno prepoznati kao dodatni instrument održavanja procesne discipline, te su u svim susjednim zemljama na snazi već godinama, Murtezić navodi kako zakonska rješenja “predviđaju dodatnu odgovornost i zadatke za predsjednike sudova, što je načelno razumljivo, ali može predstavljati problem u velikim sudovima”. Upozorava i kako je, osim toga, u Republici Srpskoj “predviđena i mogućnost podnošenja tužbe Vrhovnom sudu, što bi moglo dovesti i do preopterećenja tog suda”.

“Moguće je da ovi zakoni imaju pozitivan uticaj i kroz samu svijest o tome da za stranke postoje određene dodatne mogućnosti”, napominje Murtezić.

Iako je “blagi skeptik”, kako kaže, prema takvom zakonu i uz konstataciju da nije njeno da “procjenjuje intencije zakonodavca, nego da provodi zakon”, sutkinja Kreho podsjeća da je “Evropska konvencija sastavni dio Ustava i može se primjenjivati neposredno”.

“Svaki sudija ima sasvim dovoljno osnova da vodi računa da se njegov predmet odvija u skladu sa standardima koji omogućavaju suđenje u razumnom roku”, smatra Kreho.

Primjećuje i kako je “Bosna i Hercegovina mala zemlja, a s pravne tačke gledišta minijaturan pravni prostor, koji karakteriše snažan pravni partikularizam totalno suprotan smislu, cilju, logici, svrsi i duhu prava”.

“Jedan državni zakon, ako se već ima namjera njegovog usvajanja u ovom dijelu, može jednostavnije riješiti tu materiju. Prvo, smanjuje se parlamentarna procedura, jer se ne odvija pred dvije vlade i dva parlamenta; drugo, jednim zakonom se pokrivaju i državni nivo, dva entitetska i nivo Brčko distrikta BiH, smanjuje se pravni partikularizam i izbjegavaju situacije različitog tumačenja na jako malom prostoru; treće, vladavina prava se podiže na viši nivo od dosadašnjeg”, konstatira Kreho.

Mišljenje stručnjaka o tome da li će nedavno usvojena Revidirana strategija za rad na predmetima ratnih zločina – prema kojoj bi svi predmeti ratnih zločina trebali biti završeni do 2023. godine – doprinijeti kraćim suđenjima, podijeljena su.

Sutkinja Kreho napominje kako se Strategija “ne odnosi na trajanje postupaka, već na prosljeđivanje manje složenih predmeta ratnog zločina entitetskim sudovima”, a odvjetnik Crnalić konstatira kako se ona “ne bavi pitanjima krivične procedure i zbog toga ne može utjecati na duljinu trajanja krivičnog postupka u nekom konkretnom predmetu”.

No, Murtezić smatra kako osnovna svrha donošenja Revidirane strategije “i jeste skraćenje postupaka, pa treba očekivati da će ta svrha biti i ispunjena”.

I Adamović je mišljenja kako “Revidirana strategija itekako može ubrzati preduge sudske postupke ukoliko se bude striktno primjenjivalo ono što je u njoj napisano”.

Komentari

Autor: Mladen Obrenović (detektor.ba)

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.