Šta je nama ekologija

Nedostatak kisika u mozgu: Kaznimo sirotinju da bi tajkuni nesmetano gradili

sarajevo – smog -zagadjen zrak

Zašto gospoda inženjeri, koja predlažu kažnjavanje kućanstava koja se za grijanje koriste smećem i krutim gorivima, ne predlože, na primjer, i posebne ekološke takse za građevinske investitore? Nije valjda da oni mogu nekažnjeno zagađivati našu životnu sredinu?

Nema tome ni desetak dana kad nam je Udruga inženjera FBiH javnim priopćenjem potvrdila koliko je opasno zagađenje zraka koje svake zime predstavlja sve veći problem za stanovnike bosanskohercegovačkih naselja. Njihovo priopćenje je klasičan pokazatelj kako čovjek razmišlja kada je smanjen dotok kisika u mozak. Predlažu i neki sustav kažnjavanja onih kojih se besprizorno griju na kruta goriva tijekom surove bosanske zime. Time su pokazali i kako je to kad čovjek od drveta ili automobilske gume ne vidi šumu ili kad od svoje struke ne vidi što rade, na primjer, povlašteni građevinski investitori, piše Marko Tomaš za Žurnal.

Ne treba, doduše, kriviti autore tog priopćenja izuzev ako nisu s višeg mjesta dobronamjerno instruirani da spuste pogled, začepe nos i previde stvarnog i najvećeg krivca za porast zagađenja zraka tijekom zime u BH urbanim sredinama.

KAŽNJAVANJE SIROTINJE

Ima jedna stvar koju svi ili zlonamjerno previđaju ili im stvarno nedostaje kisika u mozgu pa je ne mogu povezati s konstantnim rastom zagađenosti zraka u zimskim mjesecima. Ni sam nisam donedavno obraćao pažnju na nju i lakovjerno sam prihvaćao tumačenje kako je na porast zagađenosti ponajviše utjecala činjenica da građani BH gradova sa centralnog, plinskog i grijanja na struju prelaze na grijanje stambenih prostora krutim gorivima u koja spada i raznorazni otpad koji mogu ugurati u peći i zapaliti.

Inženjeri FBiH bi zbog toga kažnjavali sirotinju a građani su na prelazak na grijanje na kruta goriva bili primorani jer su im računi za grijanje bili preveliko opterećenje za kućni budžet. Građani, dakako, jesu krivi što u svojim pećima lože gume, staru odjeću itd., ali ne snose li dio krivice za to i vlastodršci koji su građane doveli u takav materijalni položaj da si ne mogu priuštiti luksuz i udobnost centralnog grijanja, recimo? Nad priopćenjem udruge inženjera lebdi duh bosanskohercegovačkih državnih i lokalnih razina vlasti. Potenciranje priče kako su građani neodgovorni, dojma sam, služi kako javnost ne bi konačno shvatila što je, zapravo, najveći uzročnik porasta zagađenosti zraka. A krivi su, da skratimo priču, oni kojima vlasti pogoduju da grade i pregrađuju kako stignu i žele jer su doveli zemlju u takvo stanje da je jedini njezin urbani resurs, koji bi netko pristao platiti i u njega investirati, prostor.

Odavno nam je svima jasno da na humano i stručno prostorno planiranje možemo zaboraviti. Ako netko donese projekt i plati pravim ljudima i još ima novac da ga sprovede onda će dobiti dozvolu da sagradi ako hoće i mansardu na zgradi Predsjedništva BiH. Nikakve uredbe, pravila, zakoni i zakonitosti neće, kako vidimo a vlasti se time diče, zaustaviti naše strmoglavljivanje u progres.

Najeklatantniji primjer i grad koji i ima najveći problem sa zagađenošću zraka u zimskim mjesecima je upravo naš glavni grad, Sarajevo. U njemu se najviše građana i jeste skinulo sa sustava gradskih toplana i plinovoda. No, recimo, da to ne može nadomjestiti emisije štetnih tvari koje više ne ispušta, nakon rata ugašena, industrija. A opet, čini se, zimi se u Sarajevu nikada nije teže disalo.

Kako rekoh, već godinama bez razmišljanja prihvaćam zvanična objašnjenja koja uzročnika zagađenosti vidi u neodgovornom loženju svega i svačega građana koji u sve većem broju prelaze na grijanje na kruta goriva i otpad. To da se građani BiH ponašaju neodgovorno prema okolini a time i samima sebi nije nikakva novost pa čovjeku dođe prirodno prihvatiti objašnjenja po kojemu su oni isključivi krivci za onečišćenje zraka. Ali, zanimljivo mi je, pogotovu nakon javnog priopćenja udruge inženjera, da baš nitko ne vidi dalje od serviranih mu objašnjenja. Čovjek vidi dokle hoće a ne dokle može pa su se i meni oči otvorile sasvim slučajno bez obzira što im je horizont bio prilično kratak.

AVENIJA DŽEMALA BIJEDIĆA

Dvije godine jutra sam pospanim očima gledao niz Aveniju Džemala Bijedića. Živio sam tada na obodu šireg centra Sarajeva a na posao sam svakodnevno odlazio na Stup gdje su se nalazi uredi organizacije za koju sam radio u to vrijeme. Uz aveniju su se pružala socijalistička naselja u vlas ista kakva su bila i do početka rata 90. – ih godina. Između svakog od njih bio ogroman brisani prostor, tu i tamo posut kultiviranim raslinjem. Između zgrada koje su činile pojedine blokove također je zjapio prostor od kakvog se današnjim „poslovnjacima“ žare oči. U Sarajevu sam živio dvije godine. A nakon što sam odselio, u Sarajevo sam uvijek dolazio vlakom tako već više od decenije jednostavno zaobiđem dobro mi poznate prizore koji se pružaju duž avenije Džemala Bijedića. Prvi put nakon dugog niza godina niz tu sam se aveniju vozio početkom kolovoza ove godine. Prijatelj Jasmin me vozio na Dobrinju u posjet drugarici Dijali. Bio sam zapanjen koliko se urbani pejzaž uz aveniju Džemala Bijedića promijenio. Uz samu aveniju podignute su, poput kakvog zida koji opasava mahalske kuće visoke novogradnje koje su priječile pogled dublje u blokove koji su izgrađeni još za socijalizma. Socijalizam je, kako znamo, poštovao instituciju javnog prostora, kada vidite neke čuvene urbanističke cjeline izgrađene u periodu visokog socijalizma prvo što vam upada u oči jeste to da je javni prostor, onaj između za stanovanje ili druge sadržaje iskoristivih zatvorenih kvadrata, u tlocrtu gotovo uvijek barem jednake kvadrature kao i građevine s kojima čini urbanu, planski izgrađenu cjelinu. Češći je slučaj da je taj prostor naših mimoilaženja i susreta puno veći od zatvorenih prostora.

U slučaju Novog Sarajeva, kao i u većini drugih slučajeva ali ovdje uzimamo nama bitan primjer, taj otvoreni prostor nije imao za funkciju tek iskazivanje humanističke prirode socijalizma. Naime, razmak između sarajevskih stambenih kvartova i unutar njih samih, ostavljan je kako se ionako slabo prozračna kotlina ne bi u zimskim mjesecima gušila u zraku koji mjesecima stoji u naseljenoj dolini. Ni to nije pomagalo, znamo da je i prije rata Sarajevo imalo problema s kvalitetom zraka u zimskim mjesecima, a krivnju za to što je zrak i nakon gašenja industrijskih postrojenja sve lošije kvalitete snose investitori koji u vlastima imaju političke pokrovitelje dok ove u njima imaju sponzore. Ti su „investitori“, većinom građevinski poduzetnici produžena poslovna ruka vlasti. To što je građevinska industrija, koja zbog složenosti koja podrazumijeva veliki broj posrednika,  idealna za pranje novca neka je druga priča koja nam donekle, uz obnovu u ratu porušene zemlje, objašnjava zašto je to i jedina gospodarska aktivnost koja je doživjela razvoj poslije zadnjeg rata.

Uglavnom, ispričajte me na digresiji, nije osiromašeno građanstvo najveći krivac za porast zagađenja zraka u našim gradovima, ljudi su prepušteni sami sebi pa se snalaze i dovijaju kako znaju, najveći krivac za takvo stanje jeste progres koji isključuje javni interes i podrazumijeva da se svakome tko dođe s par milijuna maraka dopušta da gradi i radi što hoće, kako hoće i gdje hoće.

Sarajevo je, gospodo, zazidano. Cijeli je grad danas opasan visokim zidom nepropusnih građevina baš kao da je jedna obična mahalska kuća s nešto malo avlije. Ne može u njega zimi zrak više nikako doprijeti, a to što su zgrade sve više i više možemo objasniti potrebom da oni koji si to mogu priuštiti zimi mogu živjeti visoko iznad smoga i sipljive sirotinje koja baulja kroz maglu i smog.

Zašto gospoda inženjeri, koja predlažu kažnjavanje kućanstava koja se za grijanje koriste smećem i krutim gorivima, ne predlože, na primjer, i posebne ekološke takse za građevinske investitore? Nije valjda da oni mogu nekažnjeno zagađivati našu životnu sredinu? Odgovori na ova pitanja dobro su vam poznati. U Bosni i Hercegovini neki ljudi mogu raditi što hoće i kako hoće a neki se ne smiju ni grijati kako si jedino mogu priuštiti.

POTOP, PARDON, PUSTINJA

Ima, spomenuh već, desetak, možda i koji dan više, kako su neki mediji objavili inženjersko priopćenje ali javnost ni mukajet. Treba kažnjavati, jašta već treba, ako ne one stvarno odgovorne a onda treba barem kazniti sirotinju, netko mora platiti za kaos u kojemu živimo. A mene je to priopćenje ozbiljno ozlojedilo pogotovu jer se pojavilo u istom tjednu kada je Dom naroda odbio prihvatiti rezoluciju parlamenta o zaštiti rijeka i obustavljanju i zabrani gradnje mini hidrocentrala koje će nepovratno uništiti slivove velikih BH rijeka koje su žila kucavica i izvor života u našoj zemlji. A već plaćamo  najskuplju električnu energiju u regiji. Kako znamo, ni najmanji dio tog novca ne odlazi u ulaganje u nove izvore energije. Kućanstva koja bi to htjela i mogla, recimo hercegovačka, ne dobivaju potpore za ugradnju solarnih panela kojima bi proizvodili dio električne energije za kućanstvo a dio bi u svoju mrežu puštala elektroprivreda. Ne ulaže se ni u vjetroelektrane za koje potencijala ima u većem dijelu Bosne i Hercegovine.

A ne ulaže se zato jer je suludi projekt mini hidrocentrala u rukama vladajućim partijama lojalnih poduzetnika koji su i sami dali svoj obol povratku feudalizma u Bosnu i Hercegovinu. Bitno je njima da para kaplje a poslije njih potop, pardon pustinja jer u to će se pretvoriti neke plodne doline kada zbog zanemarive količine skupe električne energije uništimo slivove naših rijeka. Bitno je da se grade preskupi stambeni i poslovni kvadrati, ako je moguće što bliže glavnim prometnicama a to što će zrak unutar tih zatvorskih zidina stajati mjesecima i što ćemo se gušiti u smradu nema veze. Liječit će vas zdravstvo koje je opet u rukama pomahnitale prve dame u Bošnjaka, jer Sebija Izetbegović nije prva dama države s obzirom da joj suprug ne obavlja nikakvu izvršnu funkciju izuzev što je predsjednik Stranke demokratske akcije. Iako, znam, njegovo konstantno pojavljivanje u medijima daje potpuno drugačiju sliku.

Dom naroda odbio je rezoluciju o mini hidrocentrala a i o COVID – u 19, inženjeri su poslali prijedlog  rješavanja zagađenosti baš u tjednu kada je gospođa begovica udarila i na ljekarsku komoru čijim bi preuzimanjem doslovno cijeli zdravstveni sustav sarajevskog kantona došao pod nadzor jedne jedine obitelji koja si utvara da ima nasljedno pravo na vladavinu dijelom Bosne i Hercegovine. Zbog njihove pohlepe ćemo se svi razboljeti a onda ćemo morati obijati prag „njihovih“ zdravstvenih institucija i liječiti se hodžinim zapisima jer ako si ne možemo priuštiti grijanje teško da ćemo si moći priuštiti liječenje kada gospođa Izetbegović uspostavi zdravstveni sustav po svom ćefu a u interesu muževljevih poslovnih partnera.

POVEZANE SVINJARIJE

U par dana toliko je povezanih svinjarija bačeno u javni prostor da bi to u nekom iole ozbiljnijem društvu izazvalo tektonske poremećaje a baš tada Bakir Izetbegović nađe za shodno požaliti se medijima kako ga duša boli zbog nepravde koja mu se nanosi kada se njega i babinu mu stranku izjednačava sa HDZ – om BiH i SNSD – om. To je, svakako, najveći problem Bosne i Hercegovine, to je naša najveća sramota, a to što inženjeri lupetaju gluposti u interesu  Izetbegovića mlađeg, to što je Sarajevo opasano zidinama poput zeničkog zatvora, to što će Edhem Bičakčić i partneri pola zemlje pretvoriti u pustinju, to nije nikakav problem jer nama je dobro samo dok se Bakir dobro osjeća. Što nam slijedi sada kada ga vrijeđaju klevetnička jednačenja po nacionalnom diskursu privatnog interesa vidjet će oni koji žele vidjeti svog boga. A javnost je sve mutavija valjda jer i njoj manjka kisika pa joj odumiru moždane ćelije i sve slabije vidi jer od novogradnje ne nazire ni socijalističke blokove a kamoli šumu.

Ništa bolja situacija sa zrakom nije bolja ni na teritoriju susjednih feuda pod kontrolom Bakirovih koalicijskih neprijatelja. Poslijeratna obnova Bosne i Hecegovine po neukusu novih elita, a bez ikakvog planiranja i brige o javnom interesu, nije samo estetski nego i ekološki problem. Cijela ta koruptivna mašinerija, naše poslovne i političke elite nisu, dakle, puki politički problem oni su ekološka katastrofa opasna po zdravlje, kako mentalno tako, sve više, i ono tjelesno. Ispada da život u ovakvoj BiH nije ništa drugo do duga i bolna smrt.