“Nema tog posla i zemlje radi koje bih se odrekao ove ljepote”

U današnje vrijeme, kada smo svjedoci svakojakih migracija ljudi, ne možemo ne primijetit da je u toj rijeci ljudi velik broj mladih. Svjedoci smo da ni naši prostori nisu imuni na takve migracije.

Iz naših krajeva sve više mladih ljudi, samostalno ili s cijelom obitelji, napuštaju svoje domove i idu u neki drugi, nepoznati, novi svijet, u potrazi za poslom, a samim tim i boljim uvjetima za život. I svi se pitamo, pa šta se to događa? Zar je uistinu tako loše ovdje gdje jesmo? Je li to neki novi trend? Ima li potrebe za takvim drastičnim potezima?

Ima još uvijek pozitivnih primjera u što nas je uvjerio jedan mladi ramski čovjek, koji unatoč svim životnim usponima i padovima, odolijeva ovome (ne)vremenu i svim životnim izazovima.

Vozeći se vijugavom, snijegom i ledom okovanom cestom, prema rumbočkoj planini Zahum, dolazimo do spomen obilježja Divi Grabovčevoj, piše portal Rama-Prozor.

Tu susrećemo našeg junaka. Mlad, crn i vitak momak, s osmjehom – velikim „kao kuća“ – srdačno nas pozdravlja. Dok se lagano kroz snijeg krećemo prema njegovome domu, Franjo nas upoznaje sa svojom stvarnošću, poslom i svojim životom.

Da, riječ je o Franji Jakovljeviću, mladiću koji na Zahumu sa svojom obitelji drži stado koje broji preko 320 ovaca.

„Probao sam ja raditi i u Njemačkoj, ali nije to za mene, kratko da, ali dok se ti snađeš i još ako nemaš nekoga svoga da te uputi, gotov si. Bio sam jedan mjesec i pol dana na radu tamo. Ali brate, više ne; nikada ni da sam kruha gladan“ – Franjine su riječi.

Ono što je radio njegov pokojni otac i čime se bavio, to danas uz pomoć ostatka obitelji, uglavnom Franjo iznese na svojim ramenima. Da stočarstvo nije ni malo lagan posao, uvjerili smo se i sami. Na planini sa svoja dva brata, majkom i sestrom radi i živi mukotrpan posao stočarstva.

A Franjo nastavlja u razgovoru: „Nema tu prijatelju ni sveca, ni nedjelje, ni blagdana, ništa, samo obaveza iz dana u dan. I sve je to dobro u ove dane dok ne dođe vrijeme da se ovce janje. E onda ima puno više posla i obaveza dok se ti janjci i ovce ne puste na ispašu.“

Na pitanje proizvode li ovčji sir odgovara:
„Ne, znam da se može zaraditi dobro na siru, ali gubimo onda na kvaliteti mesa, a isto tako ne stignemo, ali ako nađemo kvalitetnog radnika za čuvanje ovaca, sigurno ćemo početi raditi i sir.“

I dok obilazimo hranilišta njegovih ovaca pokazuje nam kako on to radi: „Evo bacim ovcama sijeno i slobodan sam do idućeg bacanja. Hladno je, zima i ovce uzimaju vrlo malo vode.“

Pa opustiš li se ikada, imaš li vremena samo za sebe-pitali smo ga.
„Itekako, posebno mi je drago kada uzmem svoj motor KTM-ov kroser i s prijateljima odemo preko planina. To je nešto neopisivo, vjeruj mi. Ne znam kako da ti dočaram tu ljepotu“ – odgovara nam.

A može li se od ovoga posla živjeti?
„Naravno da može, nije to lagan posao, ali recite mi koji jest. Ovdje si sam svoj gazda i ti određuješ sebi kada započinješ i kada završavaš s poslom.“

Lijepu poruku poslao je Franjo mladima:
„Samo neka se ne boje posla, nikakva posla, neka rade i imat će sigurno. Ako nema drugoga izlaza nego ići vani, neka se pripaze, ali to je kruh većini i tvrđi i gori od ovoga moga.“