BiH

U CARSTVU MIRE DŽAKULE

Neposlušnim mobing i premještaji, odanima 2,8 miliona KM nagrada samo u zadnjih pet godina!

16/02/2021

Uprkos više presuda kojima je utvrđeno da UIO vrši mobing prema zaposlenima, uprkos izgubljenim, i našim parama plaćenim sudskim sporovima, disciplinskom progonu zaštićenih prijavitelja korupcije, i brojnim drugim neregularnostima, direktor Miro Džakula i dalje uživa zaštitu onih koji bi trebalo da kontroliraju zakonitost postupanja UIO

Miro Džakula, čovjek od najvećeg povjerenja lidera HDZ-a Dragana Čovića, kojem je još u junu 2020. istekao drugi uzastopni mandat na poziciji direktora Uprave za indirektno oporezivanje (UIO) BiH, za gotovo deceniju na čelu državnih carina uspio je da u potpunosti privatizira ovu instituciju kojom s grupom odabranih i dalje rukovodi nepoštujući i derogirajući zakone te se obraćunavajući sa svima koji su mu stali na put ili pokušali da upozore na brojne kriminalne afere, piše Inforadar.

Inforadar je tokom prethodne dvije godine objavio više velikih priča o aferama unutar UIO, nakon čega su nam se, ohrabreni našim radom, svjedočanstvima i dokazima o Džakulinoj strahovladi, javili brojni uposlenici, no većina i dalje ne smije javno da istupa iz straha od odmazde, što se uveliko događa.

DŽAKULINA SAMOVOLJA I KRŠENJE ZAKONA

Mnogi od njih godinama su mobingovani od strane Džakule i njegove ekipe. Za svaki neposluh i pokušaj istjerivanja pravde pisani su im nelegalni i protukazokoniti premještaji kao sredstvo pritiska, pa su tako porodični ljudi preko noći morali da prihvaćaju premještaje iz Banjaluke u Gradišku, Mostara u Tuzlu, ili Sarajeva u Bihać, ili bi im uslijedila suspenzija.

Veliki broj uposlenika zbog toga je pokrenuo sporove protiv UIO. Samo u posljednjih pet godina UIO je zbog Džakulinih nelegalnih odluka morala da isplati značajna sredstva iz budžeta.

“U parničnim postupcima vođenim protiv UIO BiH u period od 1.1.2015. do 1.11.2020. godine, suprotnim strankama dosuđen je novčani iznos od ukupno 335.834 KM”, potvrdili su Pravobranilaštva BiH za Inforadar.

Dakle, poreski obveznici BiH platili su oko 336.000 KM Džakulinu samovolju samo od 2015. naovamo. I nikom ništa.

Istovremeno, unazad pet godina odabranim pojedincima, ljudima iz Džakuline ekipe i uposlenicima koji su bili “poslušni” isplaćeno je, vjerovali ili ne, čak oko 2,8 miliona KM naših para – na ime nagrada i “prekovremenog” rada!

Uprkos svim podacima proisteklim iz spornih odluka, ali i više presuda kojima je utvrđeno da UIO vrši mobing prema zaposlenima, uprkos izgubljenim, i našim parama plaćenim sudskim sporovima, disciplinskom progonu zaštićenih prijavitelja korupcije, i brojnim drugim neregularnostima, Džakula i dalje uživa zaštitu onih koji bi trebalo da kontroliraju zakonitost postupanja UIO.

Prije svega političkog pokrovitelja Čovića, koji je prethodnih godina pravio velike političke ustupke prema partneru Miloradu Dodiku da bi Džakula ostao na čelu UIO BiH (umjesto predstavnika Srba i kadra SNSD-a), a onda i zaštitu Upravnog inspektorata pri Ministarstvu pravde BiH (koje, također, godinama drži HDZ), Agencije za državnu službu BiH, te Ureda za reviziju institucija BiH (kojim su, također, godinama rukovodili kadrovi bliski HDZ-u).

Danas UIO BiH, sa nešto manje od 2.500 zaposlenih, predstavlja nakon Ministarstva odbrane BiH najvećeg poslodavca među državnim institucijama. Istovremeno, zbog svoje misije državnih carina (gdje se vrti ogroman novac) UIO kao institucionalna “zlatna koka” već skoro deceniju ima ključni strateški značaj za Čovića i HDZ.

Sve je stoga činjeno i rađeno da se niko ne nađe na putu i ne zasmeta sticanju moći Mire Džakule, odnosno da ne poremeti Čovićeve strateške planove na ovom isturenom komandnom mjestu.

Samu ovu priču Inforadar je istraživao nekoliko mjeseci. Interesantno je da je usred našeg istraživanja i traganja za odgovorima, a nakon što su saznali šta pripremamo, u sjedištu UIO organizirano nekoliko hitnih sastanaka na ovu temu. Objavljujemo faksimile Džakuline naredbe te jednog od takvih sastanaka.

Tokom proteklih nekoliko mjeseci prikupili smo nekoliko desetaka slučajeva u kojima su Džakuli i njegovim rukovodećim kadrovima dokazani mobing i druge teške povrede praćene revanšizmom prema nepodobnim uposlenicima. Uz ostalo, objavljujemo tek kratki presjek najindikativnih slučajeva osvete prema uposlenicima, uglavnom prijaviteljima korupcije, od kojih su pojedinci pokvarili određene velike planove.

SLUČAJ EMIRA MEŠIĆA

Najsvježiji je slučaj suspenzije pa otkaza prijavitelju korupciju u UIO Emiru Mešiću iz Tuzle. U pitanju je bio klasični revanšizam direktora Džakule. Nakon što je prijavio nepravilnosti (kriminal) u vezi s načinom izjamljivanja i zakupom carinskih terminala privatnim osobama, Džakula je Mešića najprije degeradirao, potom suspedovao, pa mu na kraju uručio otkaz.

“Sada je cijeli slučaj, a po mojoj žalbi, na drugostepenoj disciplinskoj komisiji UIO BiH, koju imenuje direktor Džakula”, kaže Mešić za Inforadar.

SLUČAJ DANKA BOGDANOVIĆA

Danko Bogdanović je također prijavitelj korupcije, zbog čega mu je Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije (APIK) početkom 2014. dodijelila status zaštićenog prijavitelja (zviždača). Naime, Bogdanović je u martu 2013. prijavio koruptivnu shemu u UIO koja je kasnije rezultirala hapšenjem osumnjičenih u akcijama Master i Pandora. Nakon toga, Džakula je Bogdanovića, kao prijavitelja korupcije, suspedovao te je nakon određenog vremena uhapšene ponovno rasporedio na stara radna mjesta. Ipak, APIK je donio instrukciju o vraćanju Bogdanovića na posao, što je ujedno prva takva instrukcija. No, tek nakon pritiska javnosti on je i vraćen na posao.

SLUČAJ JOSIPA KOLOBARIĆA

Josip Kolobarić je protiv Džakule i UIO BiH dobio više sporova pred Sudom BiH, koji je poništavao rješenja UIO. Samog Kolobarića direktor Džakula je premještao iz Mostara u Tuzlu, pa onda iz Mostara u Sarajevo 20-ak puta! Ovaj uposlenik je, međutim, 1. januara ove godine dobio konačan spor pred Sudom BiH, i to nakon tri i po godine nezakonitog premejštaja i mobinga. Džakuli i UIO je naloženo da ga vrate u Mostar na radno mjesto.

SLUČAJ JASNE IBRIŠIMOVIĆ

Presudom koja je donesena u oktobru 2017. naloženo je UIO BiH da tužiteljici Jasni Ibrišimović, na ime nematerijalne štete za pretrpljenu duševnu bol i strah te posljedice mobinga na radnom mjestu, isplati 9.600 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.188 maraka, a sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Presudom se UIO BiH nalaže “zabrana preduzimanja radnji kojima se krši tužiteljicino pravo na jednako postupanje”, te se nalaže da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija i njene posljedice po tužiteljicu Ibrahimović i to – odmah.

SLUČAJ NEDELJKA MILOVANOVIĆA

Milovanović je godinama bio na rukovodećim pozicijama u bivšoj Republičkoj upravi carina RS te u UIO BiH. Međutim, on krajem 2018. oboljeva od karcinoma, a Džakula u aprilu 2019. raspisuje interni oglas za 11 radnih mjesta u UINO, među ostalim i za ono na koje je bio raspoređen i bolesni Milovanović, te na njegovo mjesto postavlja drugog službenika za vrijeme dok se čovjek borio s karcinomom. Ovo oslikava monstruoznost Džakulinog odnosa prema zaposlenima. Milovanović je preminuo u oktobru prošle godine.

SLUČAJ RIFETA HALILOVIĆA

Jedan od eklatantnih primjera mobinga i iživljavanja nad uposlenikom jeste slučaj Rifeta Halilovića. U julu 2018. godine Sud BiH je presudom utvrdio da je nad Halilovićem vršen mobing konstantnim premještajima s jednog na drugo radno mjesto. I po ovoj presudi UIO BiH na čelu s direktorom bila je dužna isplatiti Haliloviću odštetu – našim parama. Za ovo, opet, niko nije odgovarao.

 

SLUČAJ NIKICE GLIGORIĆA

Gligorić je prilikom formiranja UIO primljen na radno mjesto šefa Odsjeka za istrage u Sektoru za provođenje propisa, u sjedištu Uprave. S tog mjesta imao je pristup mnogim važnim i osjetljivim informacijama, zbog čega je Džakula u kontinuitetu pokušavao da ga ukloni s te pozicije. Najprije ga je premjestio u RC Tuzla, što je Gligorić uspio poništiti na sudu. Na koncu ga je premjestio u Carinsku ispostavu Prijedor, te degradirao i pokrenuo disciplinski postupak sa neskrivenom namjerom da ishod bude otkaz. Izvori iz UIO tvrde da je postupak tendenciozan i da se vodi bez materijalnih dokaza.

SLUČAJ LEJLE MEHMEDOVIĆ

Lejla Mehmedović obavljala je poslove šefa Grupe za istrage Regionalnog centra Banjaluka. Kvalitetan pravnik, s bogatim radnim iskustvom u oblasti indirektnih poreza, ali se polovinom prošle ove godine našla na Džakulinom udaru. Razlog je predmet na kojem je njena grupa radila, a u kojem je trebala da zadokumentuje koruptivne radnje odanih Džakulinih saradnika: Jelene Majstorović (Džakuline najbliže saradnice, koja se pominje u izvještajima kao osumnjičena i prilikom nedavnih hapšenja SIPA-a, op.a.), Radenka Popovića i Nevenke Šobot, te određenih carinika iz CI Gradiška, bliskih Džakuli. Nakon toga, degradirana je i raspoređena na radno mjesto stručnog savjetnika u Odjelu za pravne poslove. UIO njene žalbe državnom Odboru za žalbe svjesno je zadržavala dok ne istekne važnost rješenja o internom premještaju (koje joj se izdaje na mjesec). Na ovaj način se u potpunosti onemogućava pravna zaštita državnih službenika.

SLUČAJ NENADA KOJIĆA

Nenad Kojić jedan od najiskusnijih inspektora u UIO, s radnim iskustvom u Saveznoj upravi carina Jugoslavije i policijskim strukturama, dugogodišnji savjetnik u Grupi za istrage RC Banjaluka. Važio je za jednog od bliskih saradnika Džakule dok se nije našao na njegovom udaru zbog istog predmeta kao i Lejla Mehmedović, s tim što je Kojić bio “nositelj aktivnosti”. Službenik Borko Borković, koji ih je potkazao Nevenki Šobot, otkrio sadržaj predmeta na kojem je rađeno i upozorio ovaj trojac da su pod internom istragom, nagrađen je unapređenjem. Istovremeno, Kojić je skinut sa svih istražnih predmeta na kojima je radio, premješten u Odsjek za poreze, kasnije i u Regionalni centar Mostar. I on se uredno žalio na rješenja koja je UIO svjesno zadržavala.

NA STOTINE ŽALBI I TUŽBI

Ovo su tek neki od velikog broja službenika koji su se našli na putu Džakuli i njegovoj grupi, ili su tek pokušali da savjesno i odgovorno rade svoj posao. Duga je lista takvih, a među njima i Blagica Aleksić, Željo Zekić, Nikola Šljivar (ranije također blizak saradnik Jelene Majstorović) te mnogi drugi. Svima im je zajedničko da su degradirani, da je nad njima vršen mobing, da su se direktor ili njemu blisku saradnici nad njima iživljavali, ili, pak, da su (pojedinci) suspendovani te im je na kraju uručen otkaz.

U više navrata protuzakonito postupanje UIO BiH prema mobingovanim upsolnicima, odnosno kršenje zakona od strane Džakule i UIO, utvrdila je i Institucija ombusmena.

Prema podacima koje je sakupio Inforadar, unazad pet godina (period 2015-2020.) Odbor državne službe za žalbe primio je čak 267 žalbi uposlenika UIO BiH na razna rješenja direktora, no tek njih tek 54 su usvojene. Možda je i ovo razog zbog kojih se ogroman broj uposlenika UIO, nezavodovljnih uslovima rada, mobingom, revanšizmima, nekompetencijama nadređenih, korupcijom unutar struktura državnih carina, ipak ne odlučuju na istjerivanje pravde, u uvjerenju da će sami sebi naštetiti.

Inforadaru je i iz Suda BiH, “koji je stranka u postupku”, potvrđeno da su unazad pet godina “zaprimili veliki broj predmeta”.

“Za obrađivanje statističkih podataka samo za UIO bio bi potreban duži vremenski period, kako bi se pripremili precizni podaci, posebno imajući u vidu sve podatke koje ste tražili navedenim zahtjevom”, odgovorili su nam iz Suda BiH.

S druge strane, podobnim službenicima Džakula je sve ove godine izdašno nagrađivao odanost – isplatama nagrada, prekovremenog rada, te isplatom naknada za odvojeni život, troškova smještaja i višestruko uvećanim naknadama troškova prevoza – tamo gdje za to nisu postojali uslovi – sve opet iz državne kase i naših para.

Ako pogledamo spisak nagrada i za “prekovremeni rad” po godinama, uočljivo je kako su isplaćena sredstva za ove namjene rasla obrnuto proporcionalno sve većoj krizi u društvu i otežnim naplatama poreza, što je posebno indikativno.

Sve ove informacije, neposredni dokazi, svjedočenja i dokumenti, tek potvrđuju ono što su nezavisni, istraživački mediji više puta konstatirali kroz svoje istraživačke priče. Naime, još od vremena direktorovanja Kemala Čauševića (kojem se već dugo sudi za zlupotrebu položaja, pranje novca i primanje dara), a pogotovo nakon dolaska Džakule, misija državnih carina, te institucionalne “zlatne koke” sa nepresušnim izvorima prihoda, derogirana je do te mjere da je UIO postao stranačko-sektaški plijen. I prema njemu se stranke u vlasti i njihovi ljudi na isturenom komandnom mjestu, onom direktorskom, tako ponašaju.

Kroz strukture državnih carina cirkuliraju milioni, koji nemaju advekvatnu kontrolu. Niko nikome ne odgovara niti polaže račune za silne penale i troškove koje carine (odnosno poreskih obveznici) plaćaju zbog samovolje direktora i njegovih ljudi. Istovremeno, ko se uspije nametnuti, ko zna da šuti te vremenom pristane da učestvuje u nečasnim radnjama, može da računa na ekspresno napredovanje u karijeri i izdašne novčane nagrade, što iz svojih džepova plaćamo svi mi.

Sve ovo, naravno, ne bi bilo moguće da Džakula, osim jasne političke zaštite, ne uživa i onu pravosudnu, utjelovljenu u glavnoj državnoj tužiteljici Gordani Tadić, o čemu će tek da bude govora u predstojećem periodu.

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.