BiH

Ratni razgovori

Niko Kusturici nije sasuo istinu u lice kao Grebo: “Ti bombarduješ moj grad”

29/01/2019

Razgovor se pretvarao u kafansku galamu, u onu svađu koju Andrić naziva „bujicom slavenskog ekscentrizma u kojoj svako u razgovoru neobično drži do uzvišenosti svog karaktera i gdje svakog trenutka mogu da eksplodiraju iskre svirepe osjećajnosti”

Dnevnik Emira Kusturice pisan je 1994. godine. Politika je od režisera  dobila odobrenje da iz njega prenese zabilješke koje se odnose na period u kom su jedna zemlja i jedna ideologija već doživjele slom, a on snimao film „Underground”.

U Dnevniku se, pored bilješki o poznatim savremenicima, nalaze i zapisi i razmišljanja o novom svjetskom poretku i raspadu bipolarnog svijeta.

Te večeri smo, ipak, razgovarali. Ali, ružno i bučno. Trebalo je da odem. Uvijek ponavljam greške. Odlazio iz Sarajeva i uvijek se vraćao. Iz Amerike letio avionom u Beograd i u Sarajevo, a nije trebalo. Kada jednom odeš, ne okreći se, sine. Pitam Zdravka za Raku, njegovog zeta, mog najboljeg druga u Sarajevu:

– Kako je preživio? Čujem da su ga vodili u „Viktor Bubanj”, kaže mi čovjek da mu je vilica izvaljena! Je l’ nešto srao ili je odveden samo zbog istine da je Srbin?!

– Ne brini ti o Raki!

– Kako da ne brinem, drug mi je?!

– Nego, reci ti meni, ko će odgovarati za klanje muslimana u Foči i Prijedoru?!

– Ti i ja nećemo – kažem.

– Narodi na Balkanu završe jedan rat pa čekaju novi da se jedni drugima svete. Teško će pravda biti zadovoljena!

– To ti se, dragi moj Grebo, uz Drinu svete oni Srbi što su im Francetić i ustaše Muslimani i Hrvati pobili 6.000 najbližih. Nema opravdanja što se svete, kao što nije bio za ove ustaše!

– Znači ti si za etničko čišćenje?!

– Svakako da nisam, i ti to dobro znaš, nego se praviš lud! Kao što znaš da neće Srbi i Hrvati da žive pod muslimanima, kao što Hrvati i muslimani nisu htjeli da žive u Jugoslaviji pod dominacijom, kako kažu, Srba.

– Znači ti si za etničko čišćenje? – reče on.

– Svakako nisam!

– Ti i takvi kao što si ti bombardujete moj grad – gleda me on i mirno to izgovara.

– Koji grad? – pitam ga, pokušavajući da olakšam priču. – Misliš Mostar, pa tvoj Mostar bombarduje Hrvat, Sidranov prijatelj Praljak! – nije mu se svidjelo pokretanje priče o Mostaru kao njegovom gradu, iako je čovjek tamo bio rođen. – Vidiš li, čovječe, da snimam film – dodao sam.

– Ti bombarduješ moj grad! – ponovio je, a zjenice su mu se širile i, vjerujući da je u ratu stekao dodatnu hrabrost, kao da je osjećao kako ga ta novostečena osobina štiti u slučaju fizičkog sukoba i da ima pravo da me, ako tako osjeti, udari tupim predmetom i usmrti. Jer nisam u funkciji branitelja nekada mog grada, a sada, kako stvari stoje, ja na taj grad nemam prava.

Razgovor se pretvarao u kafansku galamu, u onu svađu koju Andrić naziva „bujicom slavenskog ekscentrizma u kojoj svako u razgovoru neobično drži do uzvišenosti svog karaktera i gdje svakog trenutka mogu da eksplodiraju iskre svirepe osjećajnosti”. Izgledalo mi je, ipak, više od njegovog doživljaja stvarne nepravde koja je stigla taj grad, i koji bismo svi mi voljeli da je mogla da bude izbjegnuta, kako Grebo čitav rat trpi samo da bi mogao da kinji poznanike koje sreće po svijetu, sa visokog moralnog stanovišta patnika da osudi i kaže:

– A ti si, mangupe, položio! – i da uz to još nekoliko puta klimne glavom.

Ne znam zašto, ali je meni pred očima igrao onaj stari Grebo s kojim bi se moglo razgovarati o uzrocima rata. Bilo mi je dosadno da slušam tu frazu o koju su se ogrebali mnogi drugoligaši u svojim profesijama i za to horsko pjevanje nagrađivani prelaskom u prvu intelektualnu ligu novostvorenih naroda. Nije išlo. Podsjetio sam ga na naš posljednji razgovor u stanu njegovog zeta. Tamo smo se sreli nakon jedne tužne proslave. Posljednji put je grupa Sarajlija proslavljala 29. novembar, Dan državnosti druge Jugoslavije. U kafiću „68” na Ciglanama našlo se društvo koje nikako nije pristajalo na istinu kako Jugoslavije više nema. Zoran Bilan, Emir Aksamija, Halid Bešlić… Naišao je Grebo svojim golfom, pa smo moja žena i ja otišli u stan njegove sestre i zeta Radeta Jeftića, jednog od mojih najboljih prijatelja. Često smo Rade i ja pili i razbijali zajedno kafanski inventar citirajući Hegela, Kanta i Konfučija.

Tada je Grebo pažljivo slušao Majinu priču o pokušaju linča kojem je za dlaku izmakla beogradska novinarka Mirjana Bobić. Trebalo je da poznata novinarka, u improvizovanom studiju scene „Obala”, pozorišta koje smo napravili na Akademiji scenskih umjetnosti, intervjuiše Šešelja. Prethodnog dana intervjuisan je Paraga. hrvatski Šešelj. Međutim, sa Šešeljem nije išlo. Digao se narod u Sarajevu. Vjerujem da su to bili članovi partije SDA, svezali muslimansku sa hrvatskom zastavom i ispred Narodnog pozorišta napravili demonstracije. Ne da narod Šešelju da siđe sa Pala u Sarajevo! Tek usput, krene uzavrela masa da linčuje jednu damu, inače od početka okrenutu protiv Miloševića i sličnih imena koja nisu bila preporučljiva za spominjanje u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Kažem ja tada Grebi:

– Ako ne može četnik Šešelj u grad, onda to isto mora da važi i za ustašu Paragu!

– Ne može Šešelj u grad! – veli on.

– Šta ćemo s Paragom? – pitam ja.

– Ne može ni Paraga!

– Paraga je već bio, što ga niko nije zaustavio?

– Ne može Šešelj u Sarajevo! – jednako ponavlja on.

Četiri godine kasnije, u Mostaru, rodnom gradu Zdravka Grebe, usred rata, nane su govorile: „Bolje sa popom u krevet nego sa fratrom u čaršiju”, što rječito kazuje kako je savez skrojen vezivanjem dvaju zastava, kasnije, pretvoren u veliki rat između Muslimana i Hrvata. Tek kasnije, kad su se ovi propisno poklali, Amerikanci su napravili muslimansko-hrvatsku federaciju.

Te jeseni u stanu moga prijatelja Jeftića i njegove žene, Zdravko Grebo i Maja započeli su dramatičan razgovor. Gledao sam kroz prozor i vidio tužni novembarski pejzaž. Iza zavjesa obješenih po prozorima naselja Ciglane, škiljilo je škrto žućkasto svijetlo, titralo na slabom strujnom naponu. Gotovo svi su nagađali šta će biti sutra, hoćemo li izbjeći rat. Meni je od pogleda na prozore u novogradnjama jeza prolazila tijelom. A Zdravko i Maja su već uveliko, rafalnom paljbom, izmjenjivali verbalnu ratnu vatru… Maja je, naime, u svojoj porodici imala mnogo stradalnika u Drugom ratu. Majin otac Mišo Mandić je iz visočke mahale odveden u logor Jasenovac. Preživio je zahvaljujući činjenici da je poslije osam mjeseci odveden u drugi logor. U Norvešku. Zdravko je mislio da su, naravno, za sve krivi Srbi, potpuno lud narod po njegovom mišljenju i negirao Majinu ideju straha od ponavljanja istorije. Te noći, pored pogleda na komšijske prozore utisak o nepojedenim Mrkvinim ćevapima i miris luka zakucali su u mrtvu tačku posljednji pokušaj da se proslavi 29. novembar, Dan Republike, Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Emir Kusturica

objavljeno: 28.07.2015.

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.