BiH

Nisu svi “gastarbajteri” iz BiH u Njemačkoj uspjeli: “Bilo mi je gore nego kod kuće”

07/11/2017

Većina današnjih “gastarbajtera” iz BiH u Evropi se manje-više lakše ili teže snađe i prilagodi životu i radu u novoj zemlji i društvenom okruženju, ali postoje i oni koji ipak ne uspiju.

Ne prestaju valovi ekonomske migracije iz BiH. Samo u posljednje četiri godine je prema podacima Unije za održivi povratak i integracije iz BiH “trbuhom za kruhom” otišlo 151.100 bh. državljana. Jedan cijeli Mostar i Široki Brijeg – zajedno.

Ipak, ne uspiju svi, a njihov povratak u domovinu, “okrunjen” neuspjehom, u većini se smatra svojevrsnom porazom. I hiljade Hercegovaca u posljednje tri godine se “upisalo” u ekonomsku migraciju, no za Matea Z. i Ivana B. to je bio životno razočaranje. Barem to oni tako doživljavaju, piše Deutsche Welle.

“Nemoguće mi je bilo živjeti od konobarske dnevnice od 25 KM, ali nakon što sam se vratio iz Karlsruhea prije nekoliko mjeseci i jedva skuckao za povratnu kartu za autobus, sada mi to nije najveća tragedija. Najgore su mi bile šale na moj račun `kako se snašao ovaj ili onaj, a ja, eto nisam´”, priča mladić Mateo za DW. Ne želi fotografiranje, a ne želi ni objavu prezimena jer je još uvijek “sve friško”.

Težak gastarbajterski život

Put u Njemačku još mu je u svježem, neugodnom sjećanju. Nije postao još jedan ekonomski migrant u moru njih iz BiH.

“Mjesec dana sam tražio dobar posao. Bilo je svašta. Prao sam suđe po restoranima do zore, jedva plaćao stančić koji sam dijelio s još dvojicom. Bio sam stalno premoren. Nisam imao šanse za ozbiljnije zaposlenje bez znanja njemačkog jezika, a ono što zaradim davao sam za stanarinu i hranu. Bio je to pasji život. Gore mi je bilo nego kod kuće”, priča o svom iskustvu ovaj Mostarac.

Kako kaže, gore od takvog života bilo mu je suočavanje s odlukom da se mora vratiti kući ili bi mogao lako završiti na ulici i bez ikakvog novca. Ali, morao je prelomiti.

Porodica ga je pozivala da se vrati, govorili su mu da će biti posla i kod kuće, ali on je strepio od “sramote neuspjeha”. “A najgore mi je bilo”, kaže on, “priznati da nisam uspio. Bilo me sramota vratiti se, a trebalo je i pretrpjeti zadirkivanja od prijatelja na moj račun”.

Sada radi svoj stari posao, ali i – ide na kurs njemačkog jezika.

“Ići ću sigurno opet u Njemačku. Sada znam više i ići ću na sigurno. Jest da je kod kuće, ali ne mirim se s preživljavanjem”, zaključuje on.

“Nikad više ne napuštam svoj dom”

Za razliku od njega, njegov zemljak Ivan B. pomirio se s povratkom iz Munchena od prije samo nekoliko dana. On je oženjen i otac dvoje male djece. Njegova primanja nisu bila dostatna za život kakav je žalio svojoj porodici i to unatoč dobrom radnom mjestu u jednom od javnih preduzeća.

Ivan je napustio posao, spakirao kofere i zaputio se u Minhen. Porodični plan je bio dolazak supruge sa djecom kada se on snađe i početak novog, boljeg života u zemlji u kojoj je mirovinu mukotrpno radeći zaradio i njegov otac.

Ali, ispostavilo se, ovi planovi bili su samo pusta nada. “Ovdje sam imao plaću od 1.200 KM, a u Njemačkoj kao noćni čuvar zarađivao sam oko 1.600 eura. To je bilo ispod svakog očekivanja i dolazak supruge i djece nije se uopće mogao uzeti u obzir. Preskupo smo svi plaćali našu odvojenost za tako mali novac. I odlučio sam se vratiti”, govori o svojoj kratkotrajnoj gastarbajterskoj avanturi.

On ne pomišlja na povratak u Njemačku, ali niti bilo gdje. Kaže da se više nikada ne želi razdvojiti od porodice kako je nekada bio razdvojen i njegov otac. Samo zbog razumijevanja poslodavca može se vratiti na posao i nastaviti prijašnji život.

“Ne mogu ovo doživjeti kao trijumf. Razočaran sam, možda i zbog toga što imam solidan posao i nije mi došlo ‘do grla’. A, tu su još i djeca – nisam bio spreman za odvojenost kao što su to bili naši roditelji nekada”, zaključuje on svoju priču.

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.