Njemački ekspert: I za Srebrenicu mora važiti novinarska neutralnost

Odluka urednika Informativno-političkog programa BHRT, Marka Radoja, da voditeljice i voditelji u informativnim emisijama neće nositi „Cvijet Srebrenice” izazvala je buru negodovanja među novinarima te radio-televizijske kuće, te diskusije u bh. javnosti.

DW: Urednik IPP-a BHRT-a, Marko Radoja, je odluku da voditeljice i voditelji ne nose „Cvijet Srebrenice” obrazložio time da je neophodna neutralnost javnog servisa. Koliko je važna neutralnost javnih servisa?

Wagener: Veoma! – Postoji jedna, među njemačkim novinarima skoro već legendarna, rečenica Hannsa Joachima Friedrichsa, do danas veoma cijenjenog voditelja „Tagesthemen“(centralne informativne emisije Prvog programa njemačke televizije ARD – op. red.) iz 1970/80-tih godina. Novinar se ne smije „nikada poistovijetiti sa jednom stvari, ni sa onom koja je dobra.” Ta rečenica je nešto poput prvog članka „Ustava javnih servisa” – koji u nekoj pisanoj formine postoji.To znači:Prema čistom nauku važi apsolutno načelo neutralnosti. To je teorija, praksa naravno izgleda drugačije.

No šta znači neutralnost kada je riječ o pravosnažnim presudama kao primjerice u slučaju Srebrenice? Tribunal u Hagu je presudio da je u Srebrenici počinjen genocid. Trebaju li se u tom smislu mediji još uvijek pridržavati „neutralnosti“ ili povući jasnu liniju?

To je problem: „Cvijet Srebrenice” je simbol pravno priznatog genocida. To je u međuvremenu istorijska činjenica koju je potvrdio jedan međunarodni sud. On simbolizira i jednu ljudsku tragediju. I to veoma okrutnu. Jedna etnička grupa je bila žrtva – neovisno od toga što su prije toga u i oko grada počinjeni uzajamni zločini – druga etnička grupa je bila počinitelj. Obje etničke grupe skupa sa Hrvatima danas su konstitutivni narodi u zajedničkoj državi. To znači da su Srbi, Bošnjaci i Hrvati odgovorni i za zajednički Javni radio-televizijski servis BHT1. To ima za konsekvencu da – ma koliko to bilo bolno – u slučaju dvojbi treba važiti načelo neutralnosti. Takoreći zbog državnog interesa (orginal njemački: Staatsräson; francuski: raison d'État – op. red.) kako se krhka BiH ne bi dalje destabilizirala. S druge strane: Ja razumijem da ljudi nose „Cvijet Srebrenice” u znak sjećanja na zločin. Pitanje je da li ga mora nositi novinar na takoreći državnoj radio-televiziji? Da bih bio jasan: Po ovom pitanju nažalost nema kompromisa.

Kako je u Njemačkoj regulirano pitanje nošenja simbola u programima javnih servisa? Smiju li voditeljice i voditelji nositi simbole koji imaju određenu političku poruku?

Tema pristrasnosti ili neutralnosti je više siva zona. Upravo imamo diskusijiu o tzv. „pristrasnom novinarstvu” (Orginal: Bekenntnis-Journalismus – op.red.) nekih sasvim uglednih njemačkih tv-voditelja. Pri tome je riječ o nekritičkom izvještavanju sa stranačkih kongresa, ali i o određivanju tema u talk-emisijama uključujući odabir gostiju. To znači: Ne radi se uopće o nečemu što je očigledno kao što je nošenje simbola, riječ je o pristrasnosti riječju i slovom, o nedostatku distance u odnosu na teme i goste s kojima se razgovara.

Suočavanje sa prošlošću, u koje svakako spada i cijela aktuelna diskusija u BiH, je tema koja je jako prisutna u medijima, odnosno mediji imaju veoma važnu ulogu kada je riječ o suočavanju sa prošlošću. U Njemačkoj ovaj proces nakon Drugog svjetskog rata također nije bio jednostavan i nije se odvijao brzo. No što bismo danas mogli naučiti od Njemačke?

Da, Njemačka slovi kao uzoran đak kada je riječ o suočavanju sa prošlošću. Zemlja je međutim poseban slučaj. 1945. godine mi Nijemci smo na rukama Amerikanaca vođeni u pravcu demokratije i tržišne privrede. By the way ne samo jer su nas SAD htjele resocijalizirati, ne, oni su imali veliki interes za postojanjem ekonomski jake (Zapadne) Njemačke i za politički pouzdanim partnerom u sred Hladnog rata. BiH nema tako jakog sponzora koji bi zemlju nakon rata stavio na noge. Naprotiv: Država od kraja rata do danas sistematski biva potkopavana. Mnogo hvaljeno njemačko suočavanje sa prošlošću ima dakle mnogo veze i sa tim da smo mi poslušno dozvolili da budemo preodgojeni. U najmanju ruku u prvih 20 godina bio je to više kolektivni zaborav nego aktivno, samokritičko prisjećanje. Kasnije je suočavanje sa prošlošću bilo iskrenije. Ono je došlo iz središta društva i vodila ga je nova generacija političara, historičara i medijskih djelatnika. Ako postoji perspektiva za suočavanje sa prošlošću u BiH onda bi tu prije svega moglo pomoći vrijeme i integracija u EU.

U BiH još uvijek imamo situaciju, da veliki broj pripadnika određenog naroda, odnosno naroda, kao i neki politički predstavnici, ne priznaju pravosnažne odluke o ratnim zločinima ili te zločine općenito poriču i potpuno otvoreno o tome govore u programima javnih servisa. U Njemačkoj je to međutim sve regulirano zakonom.

Onaj ko negira Holokaust ima posla sa pravosuđem. Onaj ko crta kukaste križeve na zidovima također. Onaj ko zastupa političke stavove, koji nisu u suglasnosti sa njemačkim Ustavom je pod nadzorom Službe za zaštitu ustavnog poretka. Primjerice pojedini političari Lijeve stranke su godinama bili pod nadzorom Službe za zaštitu ustavnog poretka iako je njihova stranka u Bundestagu. Uvijek se radi o pitanju da li je stranački program ili pojedinac u skladu sa onim što propisuje Ustav. To je dakle dinamičan, a ne statičan proces. Trenutno su pod nadzorom Službe za zaštitu ustavnog poretka pojedini političari Alternative za Njemačku. Određene izjave političara iz ove stranke već su imale pravne posljedice.

Spomenuti urednik Informativnog programa BHRT, Marko Radoja, nije negirao genocid u Srebrenici. Naprotiv. No on je zbog svoje odluke da voditeljice i voditelji ne nose „Cvijet Srebrenice” dobio brojne prijetnje smrću, čak, kako je sam izjavio, i od drugih novinara. Šta nam to govori o stanju u zemlji i slobodi mišljenja?

Kada je riječ o slobodi mišljenja BiH je tu bukvalno minirano područje. U društvu, koje je još uvijek traumatizirano, koje na sebe zaista gleda ne kao na jedno, već prije kao na tri društva, pravo na slobodu mišljenja nije nešto što se podrazumijeva. Ono je prije ugroženo. Mene to ne iznenađuje. Mi na tzv. Zapadu stalno naginjemo tome da vlastite modele, nastale na osnovu našeg iskustva, prenosimo na druge. Jedan od prvih zahtjeva Zapada u BiH, nakon okončanja rata 1995. godine, bio je za održavanjem slobodnih izbora. Zapravo je to bila budalaština. Time su legitimiranisvi huškači na svakoj strani. Staviti zemlju najprije pod protektorat činilo se mnogima vjerojatno „previše kolonijalnim”. Rezultati su poznati. Ratni zločinci su službeno na izborima legitimirani. Sa slobodom mišljenja je slično: ona se ne može uvesti jednostavno dekretom – ona mora zaživjeti. No to je moguće u „normalnim” odnosima koji u BiH ne postoje. U tom smislu su i prijetnje smrću nažalost odraz realnosti.

Volker Wagener je zamjenik urednice Redakcije Europa Deutsche Welle-a i ekspert za Njemačku i Balkan.