Njemački javni servis ARD piše o traumatičnom procesu kroz koji prolaze porodice žrtava genocida u potrazi za posmrtnim ostacima članova svoje porodice, prenosi DW.
Svako ko želi razumjeti važnost postojanja grobova na ovom mjestu, čak i nakon toliko godina, odgovor će dobiti od Munire Subašić. Ona je predsjednica udruženja „Majke Srebrenice“, grupe onih koji su preživjeli genocid i koji se zalažu za istinu i dostojanstveno obilježavanje sjećanja na žrtve.
„Preživjela sam genocid, ali su ubijena 22 člana moje porodice“, kaže ona. „Ubijeni su mi suprug i najmlađi sin, onaj koga sam najviše voljela. Ubijeni su zbog svojih imena i zato što su bili muslimani. Pronašla sam samo dvije kosti svog sina, ali imam nadgrobni spomenik; mjesto koje svjedoči da je on živio u Srebrenici. Ali mnoge majke još uvijek to nemaju.”
Novinar ARD-a potom navodi primjer Alnesa Alića, čiji otac je takođe sahranjen tokom obilježavanja 31. godišnjice genocida u Srebrenici. Dio posmrtnih ostataka njegovog oca pronađen je još 1997. godine, a dio tek prije četiri godine.
No, mnoge druge porodice još uvijek čekaju na otkrivanje novih masovnih grobnica, nadajući se da će pronaći barem još poneku kost i moći sahraniti posmrtne ostatke svojih najmilijih, podsjeća se u tekstu.
Fazlić: Zločin koji se nastavlja i danas
Ta bolna nada, kako se navodi, dobro je poznata Emzi Fazlić, koja radi u Institutu za nestale osobe Bosne i Hercegovine u Sarajevu.
“Konkretno, kod osoba koje se ovih dana sahranjuju, u prosjeku je pronađeno tek oko 50 posto skeleta”, kaže ona. “To pokazuje da se zločin, na neki način, nastavlja i danas.” Potraga za posmrtnim ostacima i dalje traje. “Kosti se godinama pojedinačno analiziraju i povezuju sa žrtvama koje su već sahranjene.”
Identifikacija posmrtnih ostataka je proces koji je podjednako složen i bolan, posebno za porodice, piše autor članka, citirajući Emzu Fazlić:
„Oni uvijek iznova proživljavaju svoju traumu. Mnogi su vjerovali da će im sahrana omogućiti da okončaju bar dio svoje tuge. Ali onda ih moramo ponovo kontaktirati, tražeći još jednom njihov pristanak za otvaranje grobnice i pokopavanje naknadno pronađenih posmrtnih ostataka. Tako su prisiljeni da uvijek iznova proživljavaju isto iskustvo, čak i tri decenije kasnije.”
Ipak, cilj je vratiti dostojanstvo svim žrtvama, kaže Emza Fazlić. I tako, čak i 31 godinu nakon genocida u Srebrenici, ona i njen tim nastavljaju potragu. Devetsto osoba se i dalje vode kao nestali.
