Vremenska prognoza Stanje na putevima Kursna lista

Odlazak ljekara iz BiH urušava zdravstveni sistem

ljekari operacija
Ilustracija

U 2016. godini, čak 50 hiljada osoba iz BiH, Srbije, Crne Gore, Makedonije i s Kosova, pronašlo je posao u Njemačkoj, objavila je Savezna agencija za rad iz Nuernberga. Među njima je veliki broj ljekara i drugih medicinskih radnika.

O njihovom odlasku, govori predsjednik Sindikata doktora medicine i stomatologije Federacije BiH, Rifat Rijad Zaid.

Prema podacima Ljekarske komore Federacije BiH, 325 ljekara je napustilo zemlju tokom prošle godine. Međutim, tu nisu ubrojani mladi ljekari, koji su odmah nakon završetka školovanja napustili svoju zemlju.

– Da, tu nisu uključeni ljekari koji do sada nisu zasnovali radni odnos. Riječ je o mladim ljudima koji tek završe fakultet i koji ne stignu da se zaposle, ali već odlaze. Znači, oni nisu ni imali potrebu da budu članovi ljekarske Komore; oni su već, nažalost, napustili Bosnu i Hercegovinu, nisu uvršteni u tu zvaničnu brojku od 325. Mislim da je ta brojka veća za 20 do 25 posto, da je to preko 400.

Njemačka savezna agencija za rad objavila je da je među 50.000 ljudi sa prostora Balkana koji su dobili radne dozvole u ovoj zemlji, 15.400 iz Bosne i Hercegovine. Šta mislite, je li to previše?

– ‘Previše’ je blaga riječ, naročito zato što se radi o najkvalitetnijem i najproduktivnijem kadru, bilo da je riječ o fakultetski obrazovanim ljudima, ljekarima, IT stručnjacima, inženjerima i ostalim, ili srednjeobrazovanom kadru, koji također bitno doprinosi napretku. Poznajem mnoštvo sestara i tehničara koji su također napustili Bosnu i Hercegovinu, koji su otišli u Njemačku zbog znatno boljih uslova. Ono što najviše smeta jeste što ljekari, kao nosioci zdravstvenog sistema, odlaze. Kada ode ljekar, kao stub zdravstvenog sistema, taj zdravstveni sistem u tom segmentu, na tom području Bosne i Hercegovine se urušava.

Najveći problem su ljekari specijalisti, u koje se ipak najviše uloži truda i novca. Osjeti li se već njihov nedostatak?

– Naravno da se osjeti. Podsjećam: studij medicine traje šest godina, i to je ubjedljivo najskuplji i najdugotrajniji fakultet. Prije dvije, tri godine postojala je obaveza da se nakon šest godina mora još jedna godinu stažirati. To je sedam godina. Nakon toga, još pet godina specijalizacije.To je dvanaest godina kontinuirane edukacije da biste dobili jednog specijalistu. To je stotine hiljada konvertibilnih maraka uloženo u jednog ljekara specijalistu, da bi on za godinu, dvije ili pet otišao iz Bosne i Hercegovine. Uzmimo specijalistu koji radi osam do deset godina, i napusti Bosnu i Hercegovinu – to je ljekar u najproduktivnijem dobu, koji najviše može da da i ponudi pacijentima na svom području djelatnosti.

Nedavno sam saznao od kolega iz Krajine da je urološka operacija odgođena zato što, jedno jutro ljekar specijalista – urolog nije došao na posao. U međuvremenu je, skupa sa porodicom, otišao u Njemačku, gdje je dobio posao. Taj dan su operacije odgođene do daljnjeg.

Zato brojni građani postavljaju isto pitanje: ko će nas liječiti, koliko će duge liste čekanja biti za različite preglede? Ima li odgovora na ova pitanja?

– Te liste su i sada već preduge. Svi smo se već susretali s tim da je potrebna neka dijagnostička obrada, dijagnostička procedura, endoskopska, radiološka ili bilo koja druga. Jedan od glavnih uzroka listi čekanja, u devedeset posto slučajeva jeste nedostatak ljekara. To je osnovni uzrok. I onda, gledajte situaciju: kad ono malo doktora što je ostalo bude ‘pritisnuto’ da radi ne 150 posto od svojih mogućnosti nego 250 posto,– oni će razmišljati dvojako: ili da potpuno napuste javni sektor, ili, što je vjerovatnije i logičnije, da potpuno napuste ovu državu.

Rezultat toga će biti još duže liste čekanja. Mislim da će onda ono što je ostalo ljekara biti ili neiskusno, ili će biti povučene kolege iz penzije, kojih svakako nema dovoljno, ili ćemo ‘uvoziti’ ljekare iz drugih sredina. Ali ja sada postavljam pitanje: ko će to doći u Bosnu i Hercegovinu da radi kao ljekar?! Ja takvih kolega ne poznajem.

A sve to bi se moglo zaustaviti kad bi bio drugačiji odnos društva, vlasti, političara, prema medicinskom kadru. Šta Vi mislite?

– Ja sam ubijeđen i stojim iza toga, apsolutno vam mogu cijeli dan pričati o tome: da bismo smanjili procenat odlaska ljekara za nekih sedamdeset, možda i osamdeset posto, ako bismo neke stvari poredali na najbolji mogući način. Prije svega, dva su ključna dokumenta, dva su ključna stava koja moramo uraditi – napokon napraviti kolektivni ugovor za ljekare i napraviti normative rada. Ljekar mora tačno da zna, na svakoj poziciji, na svakom mjestu i u svakom trenutku na svijetu pa i u ovoj državi, koliko, zašto i zbog čega baš to radi i koliko je njegovo opterećenje. Da se ne dešava da nam doktori rade stvari koje u normalnom svijetu radi više doktora a ne jedan.

Drugi je taj famozni kolektivni ugovor, po kojem bismo mi tačno znali odrediti mjesto ljekara kroz dijalog sa poslodavcem. Mi sada ne vidimo pomake ni na jednoj ni na drugoj strani. Zadnja odluka je od 23. decembra 2016., gdje je federalna Vlada zadužila federalnog ministra zdravstva da pokrene pregovore s nama. Evo, još uvijek pregovori nisu počeli. Očekujemo u narednih nekoliko dana, da bismo spriječili opravdani bunt ljekara, koji iz dana u dan čekaju da to počne, da taj segment kad je u pitanju kolektivni ugovor riješimo.

Kad je u pitanju normativ, mi očekujemo da aktivno učestvujemo u donošenju istog, da bi negdje do proljeća ili ljeta i to završilo. Očekujemo na kraju da to rezultira bitnim faktorima – prvi je da se te famozne liste čekanja smanje ako ne i ukinu, na način da će tamo gdje nedostaje ljekara to objelodaniti,crno na bijelo. Ako kažemo da radiolog uradi petnaest ultrazvuka, onda znamo da taj radiolog ne može uraditi šezdeset… Ako ja kao neurolog imam dvanaest pregleda, onda se ne može očekivati da pregledam četrdeset pacijenata. Moramo obezbijediti još neurologa. Onda moramo pričati o specijalizacijama, kako bi sve išlo kroz normative. S druge strane, zadržaćemo postojeće ljekare – ako im kažemo da pravimo kolektivni ugovor za sve nas, onda očekujemo da se vidi svjetlo na kraju tunela.