BiH

sjećanje na rat

Opsada Sarajeva u očima dječaka Admira

06/04/2021

Admir Hadžimusić imao je u aprilu 1992. godine tek pet godina kada je čuo prve pucnjeve i granate u Sarajevu. Ali on ih je doživio više sa vrstom uzbuđenja nego strahom i suzama, kaže njegova majka Nazmija. Njemu su do tada već bile dijagnosticirane kombinovane poteškoće u razvoju i epilepsija

Za djecu sa poteškoćama u razvoju, njihove roditelje, nastavnike i sve koji su se tokom rata brinuli o njima, godišnjica početka opsade vraća sjećanja na neizvjesnost i strah ali i otvara pitanja o posljedicama ratnih trauma.

Admir Hadžimusić imao je u aprilu 1992. godine tek pet godina kada je čuo prve pucnjeve i granate u Sarajevu. Ali on ih je doživio više sa vrstom uzbuđenja nego strahom i suzama, kaže njegova majka Nazmija. Njemu su do tada već bile dijagnosticirane kombinovane poteškoće u razvoju i epilepsija, objavljuje BIRN.

“Jeste da se uplaši i kaže vidi, ali to nije neki strah, bar kod Admira nismo doživjeli neki strah. On je relativno mali bio, nije mogao ni pričati, samo kaže ‘o’, to mu je kao neko uzbuđenje bilo, tako je znao govoriti”, govori njegova majka.

Nazmija se plašila kako će buka i nedostatak lijekova uticati na Admira.

Admir je sa porodicom živio u blizini tadašnje Vojne bolnice koja je bila samo nekoliko stotina metara od Vrbanje mosta i mjesta gdje su na demonstracijama stradale prve žrtve u početku opsade Sarajeva.

“Mama, eno, eno! Vidio sam tamo jednog, on će pucati”, prepričava Nazmija prve Admirove doživljaje događaja od 6. aprila 1992. godine.

Nakon što blokade određenih dijelova grada nisu prestale ni nekoliko dana poslije, Nazmiji je postalo jasno da će terapija i vježbe koje su Admiru kao djetetu sa poteškoćama u razvoju bile neophodne, uskoro postati nedostupne.

Uz sva druga ograničenja koja je opsada nametnula djeci u Sarajevu, Admir i druga djeca sa poteškoćama i njihovi roditelji susreli su se i sa dodatnim preprekama. Admir je volio voziti bicikl, ali je često mogao samo gledati dok su druga starija djeca biciklima odlazila po vodu, kaže njegova majka.

“Oni stariji su sa biciklima [odlazili] i on bi [sa njima] išao. ‘Ne možeš ti’, ‘Neka mogu ja’, ‘Ne možeš, nisi ti tako brz da ih stigneš…’ Imali smo više problema, on je sve htio, a ne može”, govori Nazmija.

Do početka opsade Admir je nekoliko puta sedmično imao termine za vježbe sa logopedom i fizikalne terapije. Kada je od početka aprila postalo nemoguće da na njih odlazi, roditelji su pokašali da to nadoknade ličnim poznanstvom sa doktoricom kod koje su ga vodili, ali i svojim trudom i radom na njegovom razvoju. Najveći problem i strah im je tada bio nemogućnost nabavke lijekova za epilepsiju u opkoljenom Sarajevu, koje Admir nije smio prestati uzimati.

Nazmija Hadžimusić. Foto: BIRN BiH

“Strašno, prvo sam se ja plašila kao roditelj troje djece, on mali, on ne zna ništa, treba da pije te lijekove, dolazi period kad ih ne možeš nabaviti. Onda smo mi nekako taj period, tih par mjeseci kako je rat počeo, vodili računa da on ima sve”, prisjeća se ona.

Ona objašnjava da je Admir kao malo dijete imao problema sa govorom a da su u njegovoj drugoj godini primijetili da teško hoda.

“Sjećam se da je sa sedam-osam mjeseci zovnuo ‘tata’, ali teško je hodao i to je nas počelo da zabrinjava”, kaže ona i dodaje kako su prve pretrage bile pozitivne i ljekar iz obližnje ambulante u Vrazovoj je bio optimističan da Admir neće imati poteškoće u razvoju.

“Međutim, ostalo je ovo kako je ostalo da on ima sada kombinovane smetnje koje nisu toliko izražene ni u kom slučaju, jedino taj govor njegov”, govori ona i dodaje kako je Admir kod logopeda počeo ići još dok je bio u vrtiću. “On je redovno kod logopeda bio, nedeljno maltene dva-tri puta. On je u vrtić išao kao takvo dijete koje nije hodalo. Od 11 mjeseci je počeo ići u vrtić, morali smo jednostavno da ga uključimo. Bio je živahan, volio je, ako ne može hodati kako treba, on će dopuzati, snaći će se, snalažljiv je u tim stvarima bio i dan danas. ”

Admirova majke kaže da ona nije radila kako bi on mogao da ima što više aktivnosti.

“Što više smo forsirali da nauči bicikl da vozi. Onaj sa tri točka je vozio regularno, poslije i sa dva i pomoćnim”, navodi ona.

U decembru 1991. godine, nakon visoke temperature, Admir je morao u bolnicu.

“Izgubio je svijest u toku noći. Bio je deset dana u bolnici, nikakve lijekove nije pio, ništa nisu davali, temperatura je spala, ali u otpusnici je pisalo da je imao epi [epileptični] napad”, govori Admirova majka.

Njemu je tada propisano da do kraja života pije lijek fenobarbiton. Kada je počeo rat Nazmija kaže da su imali nešto zaliha ovog lijeka ali da su se one brzo trošile a Admir nije smio da prekine terapiju.

“Kriomice, kako su u ratnom periodu ljudi se snalazili za koješta, tako smo i mi za fenobarbiton”, prisjeća se ona.

Kaže kako se Admir sjeća pomalo sjeća njihove ulice “načičkane vojnicima sa puškomitraljezima”.

“Takav je strah bio u zgradi da su stariji ljudi, očevi ili starija djeca, oni su podmetali neke grede da ne bi ušli u zgradu ti koji su došli da nas ubijaju. Ali eto nekako se nalazilo i mjesta i vremena da se malo posvetimo kad oni miruju, kad ne bombarduju, kad snajperima ne gađaju”, kaže ona i dodaje kako su djeca nalazila mjesto i vrijeme za igru.

“Niko nije smio preći ulicu, jer tu su pljuštali metci, to je strašno bilo. Onda su u jednom trenutku dovezli velike kontejnere. Djeca su se uglavnom igrala kad je sigurno bilo, igrali su se u dvorištu, bilo je svih generacija. Admir se uklapao, ipak djeca su ko djeca, ipak drugačije reaguju na djecu koja imaju bilo koju vrstu hendikepa, nisu oni možda ni svjesni. On je bio malo povučen, igrao se u pijesku, iznese bicikl. Najljepši doživljaj mu je, kad se sjetim, kad je dobio loptu, to je bilo kao da nikad loptu nije imao. I on i djeca ostala”, kaže Nazmija.

Sa svojih pet godina Admir je na početku opsade bio u završnoj fazi početnog razvoja i najvažnijeg dijela razvoja za djecu sa poteškoćama u razvoju, objašnjava Nirvana Pištoljević, međunarodno priznata stručnjakinja za specijalno obrazovanje i inkluziju i izvršna direktorica nevladine organizacije “Edukacija za sve” (EDUS).

Djeci se do pete godine starosti mozak razvija u obimu od 90 procenata i to je period u kojem je ključno da dobiju svu potrebnu njegu i sigurnost, te da se stimulacija stresa svede na minimum, a što nije bilo moguće tokom ratnih dejstava, smatra ona.

“Vi baš u tom periodu ako nemate sistemsku podršku, ako nemate efekte koji će da pobijede takav vid visokog nivoa stresa koji je kontinuiran, vi ćete imati doživotne efekte na razvoj djece”, kaže ona i dodaje kako dijete koje se razvija treba stimulaciju, “a vi ne možete izlaziti, konstantno ste u strahu, nemate pristup igri, prirodnoj stimulaciji potrebnoj za dijete”.

“Vi automatski stavljate to dijete u položaj s velikim potencijalnom da će doći do razvojnih poteškoća i kašnjenja i doživotnih efekata na njegovo funkcionisanje”, objašnjava Pištoljević.

Krajem aprila 1992. godine porodica Hadžimusić postaje svjesna da ne mogu nabaviti lijekove koje Admir koristi za epilepsiju.

“Onda smo morali da idemo iz Sarajeva, nema više nigdje ništa. Otišli smo u Hrvatsku”, kaže Nazmija i dodaje kako je u Hrvatskoj Admir nastavio sa vježbama i terapijama.

Djeca u atomskom skloništu

Nedugo nakon što je dio porodice Hadžimusić napustio Sarajevo, granatiran je Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece “Mjedenica”.

“To je bilo jedno opšte haotično stanje, ali bilo je bitno samo da ostanu živi”, prisjeća se uposlenica Zavoda Mevlida Ahmagić.

Oko 40 djece je ranije tokom Bajrama otišlo u porodice, ali se u Zavodu još uvijek nalazilo oko 80 njih jer je Sarajevo bilo u blokadi. Ahmagić kaže da su već bili smješteni u atomsko sklonište.

“Bili su smješteni u golom atomoskom skloništu u kojem je bio samo beton, a kojeg su opremili sa dijelom stvari iz zavoda, donoseći deke. U tom trenutku razmišljate samo o tome da vam dijete ima da popije terapiju, da ima tri obroka da jede, pije i da ostane živ, jer se granatira Sarajevo. Najmanji problem je bila edukacija”, kaže ona i dodaje kako su uvijek uspijevali da obezbijede lijekove za djecu.

Svaki dan je bio težak, navodi ona.

“Kad zatvorite toliko djece u neku prostoriju, ne možete ih zabaviti, okupirati nečim, na početku je bilo samo da spasiš goli život. Imali smo više od 30 djece sa epileptičnim napadima koje dobijaju stalno od straha, trebalo je njih spašavati. Često su djeca upadala u status gdje smo morali intervenisati i voziti u bolnicu da djeca ne umru”, prisjeća se Ahmagić.

Djeci o kojoj je brinula posebno je teško bilo objasniti zašto ne mogu ići kući, kaže ona.

“Isprepadani su, hoće kući da idu, kako da im objasnite da ne mogu kući. Onda neka djeca imaju neuropsihijatrijske probleme, pa nekad ne možete njemu terapiju ni da nabavite. Mi smo morali postojati kao porodica, njima u jednom trenutku nije bilo jasno što ne idemo kući, jer smo ostajali spavati s njima”, kaže ona i dodaje da je na poslu provodila po sedam dana ostavljajući svoje dijete od četiri godine kod kuće.

Ona navodi da su krajem prve godine rata i početkom 1993. počeli da organizuju nastavu za djecu i renoviraju prostorije Zavoda.

Nazmija i Admir Hadžimusić. Foto: BIRN BiH

“Imali smo problem jer jedni nastavnici odlaze iz grada, drugi su već otišli, neki su u blokadi, ne raspolažemo sa svim osobljem koje smo imali, ali se uvijek gledalo da se toj djeci sve pokrije i obezbijedi”, kaže ona.

Uprkos naporima nastavnika, oni nisu mogli da utiču na faktore koji su najviše uticali na djecu sa poteškoćama u razvoju tokom rata.

“U Sarajevu je tokom rata bilo nemoguće otkloniti kontinuirani vid stresa i dati vid podrške”, govori Pištoljević i objašnjava kako stručnjaci u tom periodu mogu intervencijama podržati razvoj djeteta.

“Zamislite situaciju tokom rata gdje vi nemate izlazaka, mogućnost kretanja, osnovnih mogućnosti igre, a na to tek da ne pričamo o terapijama, ili intervencijama, djeca intezivno borave pod timom multidisciplinarnih stručnjaka koji rade s njima a koji već imaju neki vid poteškoće. To je jedna nevjerovatna situacija, nemoguća da se završi na dobro”, kaže Pištoljević.

Povratak u Sarajevo

Admiru je u Hrvatskoj bilo omogućeno liječenje uz potreban vid fizikalnih terapija i logopedske pomoći. On je nakon liječenja i boravka u Hrvatskoj prestao koristiti i lijekove za epilepsiju jer su tamošnji doktori dodatnim pretragama ustanovili da je Admir nema. Zbog traženja što boljih uslova za njega, Nazmija je razmišljala da ide dalje prema Evropi ali je na kraju bila zadovoljna uslovima koje je imao u Hrvatskoj.

“Išli smo na fizikalni tretman, logopedski tretman, plivanje, Admir je zaista baš proživio što se kaže pravo, prohodao je normalno, plivao je, mislim šetali smo jako puno, uglavnom svaka tri mjeseca smo išli na snimanje glave”, kaže ona.

U Sarajevo se Admir sa majkom vratio polovinom jula 1994. godine. Nazmija je odluku donijela, kako govori, nadajući se miru i sigurnosti, ali je rat u Sarajevu trajao još mjesecima. Admir je nakon godina provedenih u Hrvatskoj izgubio povezanost sa ocem, kaže ona.

“Tata mu je ostao stranac, to se dugo odrazilo na njega, dugo poslije našeg povratka. On ga je dugo zvao sa ‘hej ti’, on za njega dugo nije bio tata, zaboravio ga je, jer je dosta mali bio dok je u Istri provodio”, kazala je ona.

Tokom boravka u posljednjim godinama opsade Sarajeva, zbog intezivnijih pucanja, Admir nije mogao izlaziti vani kako bi nastavio aktivnosti koje je u Hrvatskoj svakodnevno obavljao, poput jednostavne vožnje bicikla.

“Admir bi izašao da vozi bicikl sa dva točka pomoćna, ali ne može, nema kud, može u dvorište, ali dvorište grbavo… ali bio je interesantan”, kaže njegova majka.

Jedan od stresnijih trenutaka u ratu za Admira je bio kada su saznali da je u napadu na tramvaj stradao veliki broj ljudi. Admir se prepao za svog brata koji je tada otišao kod prijatelja.

“Gdje je brat, gdje mu je brat, on samo mene za suknju, haljinu, šta sam već imala drži i govori gdje mi je brat, ja sad njega tješim, a ne mogu sebe utješiti”, kroz suze se prisjetila Nazmija.

Admir danas ima 34 godine, a ratnih događaja se ne sjeća svih. Kroz priču majke, ostale su mu lijepe uspomene na ljubimce koje su mu nabavili kako bi zatvorenost u stanu lakše prebrodio.

“Da li smo ga previše zaštitili pa se on nije baš uključivao toliko u to, ne znam. To je prošlo nekako, dogurali smo do ovih poznih godina”, kazala je Nazmija.

Za Mevlidu Ahmagić najvažnije je što su svi štićenici Zavoda preživjeli rat.

“Za tih četiri-pet godina niti jednom djetetu nije dlaka sa glave falila. A isto kao da ih je nešto sačuvalo”, rekla je Ahmagić.

Nastava se tokom rata u Zavodu poboljšavala. Oko 30 djece je uspjelo da se spoje sa svojim porodicama tokom trajanja rata.

“Roditelji su u izbjeglištvima uspijevali izbaviti svoju djecu. Znalo se desiti da roditelj dođe sa Crvenim krstom. To je, ne znam šta me sada može toliko usrećiti, to se ne može mjeriti ni sa čim u miru. To su osjećanja da smo svi plakali, dešavalo se da djeca neće da idu kući. Bila su teška i sretna rastajanja, to je kao da vam dio tijela neko otkine”, kaže ona.

Današnje mjere za suzbijanje koronavirusa Nazmiju podsjećaju na dio atmosfere kada je sa djecom morala ostajati kući.

“Prošao je rat, imamo sada koronu i ovo nam je teško”, govori ona i dodaje kako se Admir, koji pripada rizičnoj grupi, čuva.

“Admir je poslušan izuzetno, on se čuva, svjestan je naravno kakva je situacija, sasvim drugačija nego u ratnom periodu, iako se on jako puno scena sjeća od te četiri godine kad je došao kao izbjeglica i priča jako i dan danas”, kaže ona.

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.