BiH

BIRN BiH

Označavanjem neobilježenih mjesta stradanja aktivisti ih čuvaju od zaborava

10/12/2021

Tu sam doživio što nisam mogao nikad zamisliti, bez obzira koliko čitate literature i ponašanje ljudi da može toliko ljudski um biti destruktivan, to samo može onaj ko je prošao”, kaže Karagić

Iako u Bosni i Hercegovini postoji na stotine obilježja stradalim tokom proteklog rata, broj neobilježenih objekata zatočenja, masovnih grobnica i stratišta je znatno veći, te ih preko pola decenije mirovni aktivisti Inicijativom “Obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja” čuvaju od zaborava, piše Balkanska istraživačka mreža BiH (BIRN BiH).

Više od 25 godina nakon završetka rata brojne lokacije stradanja u BiH nisu zvanično obilježene. Porodice, bivši logoraši i udruženja žrtava nailaze na mnoge probleme u pokušaju da označe takva mjesta u državi u kojoj se spomenici gotovo uvijek prave većinskom narodu na određenoj lokaciji ili kao inat drugima.

Dok vrijeme prolazi i mnogi od njih neće dočekati da se obilježi mjesto na kom su zlostavljani oni ili njihovi najmiliji, a kako bi ih sačuvali od zaborava, neformalna grupa mirovnih aktivista uz podršku Centra za nenasilnu akciju (CNA) obilježila je više od 120 lokacija širom BiH u znak solidarnosti sa žrtvama i u cilju promocije istine o ratnim zločinima.

Tokom 17. akcije obilježena su mjesta zatočenja, mučenja i stradanja osoba različitih nacionalnosti u Bugojnu – nekadašnji motel “Akvarijum”, marksistički centar, salon namještaja “Slavonija”, BH Banka, Gimnazija te osnovna škola “Vojin Paleksić”. Na području Igmana i Trnova obilježeni su hoteli “Mrazište” i “Treskavica”.

Aktivistima se na obilježavanju hotela “Akvarijum” u Bugojnu pridružio i bivši logoraš Vahid Karagić, koji je tu bio zatvoren. Kaže da su tih 11 dana, koliko je bio zatvoren tu u ljeto 1993., za njega bili “pakao”.

“Tu sam doživio što nisam mogao nikad zamisliti, bez obzira koliko čitate literature i ponašanje ljudi da može toliko ljudski um biti destruktivan, to samo može onaj ko je prošao”, kaže Karagić, dodavši da je tu bilo zatvoreno više od 40 osoba, među kojima su bile žene, djeca i ljudi stariji od 60 godina.

Veoma mu je značajno obilježavanje i evidentiranje ovakvih mjesta zbog istine.

Za zločine nad Bošnjacima u ovom objektu do danas je izrečena samo jedna presuda kojom je Slavko Šakić, nakon što je priznao krivicu pred Sudom BiH, osuđen na osam godina i šest mjeseci zatvora.

Tamara Zrnović, članica CNA i Inicijative “Obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja” (ONMS), ističe da aktivisti obilježavaju samo ona mjesta koja nemaju nikakvo spomen-obilježje da govori o tome šta se na toj lokaciji dešavalo. Tokom same akcije, kako pojašnjava, osjećaji su različiti.

“Ima toliko emocija, tebe adrenalin nosi, ti dolaziš na neku lokaciju i tebi je u startu cilj da obilježiš na neki način, da ne izazoveš nešto ružno i negativno i onda u jednom trenutku se tebi javi taj osjećaj – pa šta se tu dešavalo, pa da li je moguće da je neko zaustavio autobus, izveo 20-30 civila, uz jedno brdo gore, našao prirodnu jamu, pobio te ljude i bacio. Da li je moguće da je neko u jednom podrumu, u jednoj prostoriji držao ljude civile, zlostavljao, premlaćivao, silovao?”, kaže ona.

Prvi koraci: “Moje mjesto je moj bol”

I za Gorana Timotija, predsjednika Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Trnovo, istina o ovakvim mjestima trebala bi biti upisana u historiju.

“Što se tiče porodica i same naše organizacije i preživjelih ljudi koji su preživjeli strahote logora na bilo kojoj strani, bilo to srpska strana, bošnjačka ili hrvatska, veoma je bitno da se mapiraju mjesta stradanja kako bi došli do pravih činjenica”, kaže Timotija koji je prisustvovao obilježavanju hotela “Treskavica” i “Mrazište”.

Hotel “Treskavica”, kako pojašnjava, bio je privremeni logor za oko 100 srpskih civila i boraca koji su premješteni iz Osnovne škole u Dejčićima.

Za zločine počinjene, između ostalog, na području Dejčića kod Trnova, Sud Bosne i Hercegovine je ove godine u prvostepenom postupku oslobodio Edhema Godinjaka, Medarisa Šarića i Mirka Bunozu.

U logoru u Potocima kod Mostara pet mjeseci je bio zatvoren danas mirovni aktivista Stanislav Krezić, koji je na jednoj od ranijih akcija Inicijative ONMS učestvovao u obilježavanju nekih mjesta stradanja na području Mostara.

“Moje mjesto je moj bol i drago mi je da smo došli tu, poklonili se poginulim, obilježili sva ta mjesta. I to je nešto što me ispunilo i dalo na neki način mir bar s te strane. To je nešto minimalno što mi živi možemo napraviti prema onima koji su stradali”, kaže Krezić.

Prve akcije ONMS-a bile su još 2015. godine i tada su to bile, kako navode članovi ove inicijative, “gerilske akcije”.

Dalmir Mišković kaže kako se vremenom inicijativi priključilo dosta ljudi, te posebno ističe odnose koje su izgradili sa udruženjima žrtava i ratnim veteranima.

“Tokom šest godina inicijativa je narasla na jednu jako kompleksnu razinu i mogu reći da sam, u odnosu na ono iz 2015. kad smo prvi put otišli u Višegrad i s obzirom na ovo što imamo, jako ponosan na ono što smo uradili”, govori Mišković.

Pripreme za akciju su dugotrajne i podrazumijevaju čitanje presuda i optužnica, kao i razgovore sa članovima različitih udruženja.

“Obilježavanje vršimo stikerima. Imate ćirilični i latinični tekst. Univerzalna je poruka, da su tu nad ljudima vršena neljudska djela, da se više nikome ne ponovi”, objašnjava Amer Delić, član “Centra za nenasilnu akciju” i ONMS-a.

Zrnović dodaje kako se na određenoj lokaciji ili lijepi stiker na objekat ili stavlja tabla, nakon čega ona fotografiše obilježavanje. Jedan od načina da se obilježi lokacija koja je nepristupačna iz raznih razloga jeste da ispred nekog objekta aktivisti drže stiker u rukama, što se također fotografiše.

Po okončanju akcije aktivisti pripremaju saopćenje zajedno sa fotografijama i kraćim videom koje se objavi na njihovoj stranici i društvenim mrežama.

Prvi koraci nisu bili jednostavni i nisu uvijek nailazili na razumijevanje kako okoline, tako i policije.

Nedžad Novalić, član ove inicijative i “Centra za nenasilnu akciju”, kaže kako je bilo situacija na terenu zbog kojih su se aktivisti osjećali nelagodno.

“U Rogatici je policija faktički blokirala izlaz iz grada, nije privela u pravnom smislu riječi učesnike akcije ali ih jeste dovela u službene prostorije i provjerila o čemu se radi, šta se desilo. Nije bilo zadržavanja, bilo im je razumljivo nakon objašnjenja”, govori on.

Mišković navodi da je znao primati prijetnje preko društvenih mreža radi ove inicijative, ali da su mu mnogo bitniji pozitivni komentari u kojima inicijativa bude pohvaljena radi svoje inkluzivnosti.

Čuvanje mjesta stradanja od zaborava, da se ne ponovi

Dok aktivisti ističu kako su obilježja znala biti skidana na njihove oči, kao jedan od pozitivnih primjera gdje stanovnici lokalne zajednice ne samo da su podržali akciju, nego i održavaju postavljeno obilježje jesu Bravnice nedaleko od Jajca. Tokom ove akcije aktivisti su ponovo posjetili ovo mjesto kako bi zamijenili obilježje koje je od 2018. dotrajalo uslijed protoka vremena.

“Oni su tu tablu uzeli i zakucali za ovo stablo. I ne samo da su je održavali u smislu da su je stavili da bude vidljiva, svako ko stane tu i postavi pitanje zašto to baš stoji tu, lokalno stanovništvo koje se zateklo govorilo im je da se tu desio napad na izbjegličku kolonu srpskih civila koja se izvlačila iz Donjeg Vakufa ka Banjoj Luci 13. septembra 1995. godine”, navodi Zrnović.

Jedan od ranijih učesnika akcija ONMS-a i predsjednik Fondacije za izgradnju kulture sjećanja Prijedor Edin Ramulić, koji se timu aktivista pridružio i tokom ove akcije, navodi da širom zemlje postoji najezda memorijala koji su često podizani radi obilježavanja teritorije i zastrašivanja onih koji su povratnici ili manjina u određenoj zajednici, a ne iz pijeteta prema žrtvama.

Ramulić smatra da je memorijalizacija najvažnija za kulturu sjećanja.

“To je jedino što će preteći nas, što će dočekati te neke buduće generacije (…) Bojim se da sve ono što su sudske presude, što su dokumenti, da će to biti dostupno samo manjem broju ljudi, nekim naučnicima, dok ono što su spomenici, memorijali, muzeji, to će biti ostavljeno kao naslijeđe naše tim budućim generacijama”, kaže on.

Mi radimo ovo na način da govorimo da su na tim mjestima bili naši prijatelji, komšije, susjedi, da se na neki način kroz ovo obilježavanje solidarišemo sa njima. A u konačnici i da se to ne ponovi, zaključuje Zrnović.

Komentari

Autor: BIRN BiH

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.