Vlasniku restorana “Papa Joe”: Sve se zna, mali nam je grad

Refik Hodžić novinar, dokumentarista i aktivista iz Prijedora uputio je pismo vlasniku ugostiteljskog objekta “Papa Joe” u kojem zbog bijele trake oko ruke jučer nije uslužena bivša glasnogovornica Haškog tribunala Florence Hartman.

Njegovo pismo prenosimo u cjelosti i bez intervencija.

“Volim doći u vašu kafanu. Lijepo mi je ljeti u bašti jer gleda na Stari Grad i jednu klupu što mi puno znači.

Lijepo mi je i zimi, jer me podsjeća na duge zimske dane koje sam kao tinejdžer provodio uz bilijarski sto u “Domu oficira”, rijetko igrajući, uglavnom gledajući Vinka, Ramu, Tolu i druge gradske mahere kako igraju po pare.

Refik Hodžić

Elem, svaki put sam primljen i uslužen sa poštovanjem i ljudskim, srdačnim osmijehom. A znamo se ko smo, mali nam je grad. I sa bijelom trakom sam bio, niko mi nije riječi rekao. Zato imam potrebu da se obratim ovako javno oko jučerašnjeg incidenta sa Florence Hartmann.

Iskreno, detalji samog incidenta me ne interesuju, prvenstveno zato što me izludjuje pažnja koja je poklonjena jednom kafanskom incidentu nauštrb komemoracije našoj, prijedorskoj djeci. Gazda ima pravo ne uslužiti gosta (osim ako time ne krši zakon), isto kao što ja i svi koji ovo čitaju imaju pravo više ne ući u vašu kafanu.

Niti me brine da Florence ne zna višestruko uzvratiti za svaku neugodnost koja joj je izazvana, ali nije ona lično ni problem ni tema ovog mog pisma. Na kraju, ona svakako ode a mi ostadosmo sa našom mukom i stvarnošću.

Zato i pišem ove redove.

Zbog vaše reakcije na bijelu traku, i riječi da se njome ističu jedne žrtve kao veće od drugih, da se radi o politici i nacionalizmu, da se gosti “uznemiravaju pričom o prošlosti”. Niste u pravu. Ne trebamo se bojati razgovora o tome šta je bilo, ne trebamo gurati tu strahotu pod tepih. Jer, mnogi od vaših mušterija jednostavno ne mogu da zaborave, a mi kao zajednica ne smijemo ostati bezosjećajni na njihovu bol.

Bijele trake su simbol očaja koji dolazi upravo iz zabranjivanja da se o patnjama vaših sugradjana koji nisu Srbi govori otvoreno, javno, da se ta patnja i gubitak priznaju i javno obilježe, da rane mogu koliko-toliko zacijeliti. Zato bijele trake, zbog 102 ubijene djece kojima Marko Pavić i njegovi poltroni ne daju spomenik u gradu. To su žrtve koje nisu “veće od drugih”, one za naš grad ne postoje.

A svi znamo da su uvijek tu, da lebde iznad našeg grada, iznad naših života. Ja razumijem da je teško i da razgovor o smrti i stradanju ne ide uz porodični ručak ili drugarsku kafu nekih vaših mušterija. Razumijem i da vam je nalagodno ako vas neko smatra za organizatore “Dana bijelih traka” zato što se tu okupe učesnici protesta.

Ali radije nego što ćete se staviti na stranu političara koji profitiraju na mržnji i podjeli, na ponižavanju i diskriminaciji vaših sugradjana, i zabraniti nošenje simbola koji podsjeća na diskriminaciju nad onima što su izgubili najdragocijenije, objasnite mušterijama kojima smeta o čemu se radi, da su i ljudi sa bijelim trakama vaše mušterije i da svako muči svoju muku. Ako nismo suosjećali tada makar toliko da zaštitimo djecu, danas nemamo izgovora da ne budemo ljudi.

Vaš sugrađanin, Refik Hodžić”.