BiH

Nimet Adday

Potresne riječi djevojčice iz Sirije u Sarajevu: Želim da opet budem sa svojom mamom

12/12/2019

Događaj je organizovala Mreža za izgradnju mira i EU Info centar

Ovo je obraćanje sirijske djevojčice Nimet Adday na obilježavanju Međunarodnog dana mira u Parlamentu BiH pred 700 osoba.

Događaj je organizovala Mreža za izgradnju mira i EU Info centar.  Njeno obraćanje, prenosimo u cjelosti.

“Želim da živim u miru.

Dozvolite mi da vam ispričam o devetogodišnjoj patnji jedne sirijske porodice. Moje porodice.

Zbog rata sam napustila svoju domovinu. Zbog rata ni ja ni moja braća (brat i sestra?) nismo nikada išli u školu. Zbog rata ostali smo uskraćeni za majčinsku ljubav.

Moje ime je Nimet, ja sam Sirijka, iz grada Deir ez-Zur.

Potičem iz dobrostojeće porodice. Moj otac je posjedovao tvornicu za proizvodnju i prodaju mlijeka i sireva. Moja majka je radila u Ministarstvu odbrane Sirije. Živjeli smo lijep i sretan život.

Sirija je divna zemlja. Ljudi su vrlo prijatni, tu živimo svi zajedno, muslimani i kršćani, Arapi i Kurdi, suniti i šiti.

Ali bili smo prisiljeni da napustimo Siriju. A ja sam bila vrlo tužna što sam morala ostaviti svoju prelijepu kuću, svoju sobu, krevet, igračke, prijatelje i školu.

Željeli smo da odemo u zemlju u kojoj ćemo se osjećati bezbjedno i zaštićeno. U zemlju u kojoj bi mogli ići u školu.

Moji mama i tata su se bojali da nas povedu na putovanje preko mora, na put smrti do Grčke, te su se dogovorili da majka otputuje u Njemačku, a otac ostane sa nama troje djece.

Mama je otputovala i tako je počelo novo poglavlje u našoj priči, puno tuge i patnje. Nedugo poslije smo ipak odlučili da se ukrcamo na čamac smrti do Grčke, a onda nastavimo prema Njemačkoj.

Na gumenom čamcu ima prostora za 30 osoba, ali nas je bilo 67. U svakom trenutku čamac se mogao prevrnuti. Svi smo se bojali, ali ja sam morala sakriti strah pred mlađim bratom i sestrom.

Nedugo nakon što smo došli u Grčku mama je dobila politički azil u Berlinu i ponadali smo se da će naša porodica opet biti zajedno.

Mama nam je iz Berlina poslala neophodne dokumente. Nakon dvije godine čekanja i patnje u grčkim migrantskim kampovima neka advokatica nam je rekla da je dio naše dokumentacije izgubljen. Ova vijest nas je šokirala, tata je jedva preživio.

Kiša, hladnoća i snijeg su nas pratili dok smo preplašeni i užasnuti hodali šumama Grčke, Albanije i Crne Gore, alii morali smo sve to izdržati da bi se sreli sa svojom mamom. Bilo je tako bolno hodati u mokroj odjeći satima. Sedmicama smo hodali ovako dok nismo stigli u Bosnu i Hercegovinu.

A kad smo naposljetku stigli u glavni grad Sarajevo – nikada neću zaboraviti lice žene koja me je pitala odakle smo. Iz Sirije, odgovorili smo. Sačekajte tu trenutak, rekla je, i onda nam donijela kese pune hrane i sokova. Neka druga žena nam je prišla i povela nas u hotelsku sobu koju je platila novcem iz svog džepa. Bilo je 8 sati navečer.

Kako su topli i brižni ljudi ti Bosanci.

Želimo da budemo opet sa našom mamom. U Sarajevu se nalazimo već 19 mjeseci a naša porodica se još nije spojila.

Mama, već 4 godine nismo sa tobom. Kada će doći dan u kojem ćemo te sresti?

Hoće li svanuti dan kad ću krenuti u školu i kad ću ostvariti svoj san da studiram računarski inženjering.

Kad ćemo živjeti u miru?

Ja želim da živim u miru”, poručila je Nimet.

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.