Vremenska prognoza Stanje na putevima Kursna lista

Sarajevski duh za nostalgičare u Bijeljini

cevabdzinica bijeljina

Velika zidna tapeta noćne panorame Sarajeva, znak ZOI 1984., jelovnik kao na Baščaršiji i veliki natpis “Sarajevski ćevap” na fasadi u centru grada. No ovaj restoran nije u Sarajevu.

Ćevapi petnaestka, desetka, petica, teleće brizle, sudžukice, begova čorba, hurmašice, tufahije, torta “Havana” (čuvena torta slastičarnice “Egipat” u pješačkoj zoni Sarajeva, op.a.), jahorinski čaj, domaća kafa… samo su dio sarajevskih specijaliteta koji se nude u restoranu “Vučko” – u Bijeljini.

Vlasnik Bratislav Bošnjak (35), uspješni bijeljinski poduzetnik koji posluje po cijeloj Bosni i Hercegovini i regiji, objašnjava zašto se drži tradicije rodnog kraja:

“U suštini to me i othranilo i mislio sam da je najbolje da se držim tradicije. Moja majka, Bosanka i rođena Sarajka, ima iskustva s tim srednjobosanskim jelima i specijalitetima. U programu imamo isključivo bosanske kolače, tufahije, baklavu, hurmašice. Majka mi je dala podršku i izrazila želju da radi domaće kolače po receptu svoje majke, svoje bake i od toga nisam htio odstupiti. Svako zna što je baklava i svako je sprema na neki svoj način, ali mislim da je sarajevska baklava najbolja.”

Bratislav Bošnjak

“Vučko” nudi i kuhana jela, kakva je tradicionalna begova čorba, koja se u Bijeljini nije mogla naručiti u restoranima. Naš sagovornik ističe: “Pravimo je po autentičnom receptu i imamo goste koji isključivo dolaze na begovu čorbu. Mnogima je zanimljiva i teleća brizla, bosanski specijalitet i delikatesa. Pravi istinski gurmani znaju što je to. Imamo gosta iz Brčkog koji posebno dolazi ovdje na teleću brizlu. Također služimo jahorinski čaj i ta mješavina trava stiže upravo s Jahorine.”

Sve je počelo od ćevapa

O politici i podjelama među ljudima ne želi govoriti. Kaže da svugdje ima dobrih prijatelja, a neki od njih pomogli su mu u ostvarenju ideje koja postoji unazad nekoliko godina.

“Inače sam po prirodi gurman i volim dobru hranu. Stjecajem okolnosti, poslovno sam otišao u drugu branšu, ali mi je uvijek u podsvijesti bila želja da imam neki svoj restorančić. Nisam imao nekog iskustva u ugostiteljstvu, ali sam u Sarajevu upoznao čovjeka koji se bavi poslom ćevabdžije kao treće koljeno u svojoj porodici. Sve je počelo kroz priču o ćevapu, pomalo i kroz šalu o tome koji je najbolji”, priča za Deutsche Welle Bratislav Bošnjak o svojoj ideji da u Bijeljini pokrene restoran s tradicionalnim bosanskim jelima.

“Otprilike, mi u Bosni dobar ćevap vežemo za Baščaršiju, za Sarajevo. Za mene je to grad u kojem se rodio ćevap, a došao sam na ideju da ispunim neki moj ćeif zbog nostalgije za rodnim gradom. Taj prijatelj mi je pružio podršku, naučio me tom poslu, a i danas mi pomaže. Tako je to krenulo što se tiče “Vučka” i Bijeljine”, kaže i naglašava da je sve počelo od ćevapa.

Brend: sarajevski ćevap u somunu

Bratislav Bošnjak kaže da su u početku najviše dolazili ljudi koji su u Bijeljinu došli iz srednje Bosne, koji ovu priču znaju od ranije. To su bili gosti od prvog dana, ali kako je vrijeme odmicalo spektar gostiju se proširio. Ističe da sada i Semberci, ali i gosti sa strane, imaju priliku probati autentični sarajevski ćevap, somun i sve ostalo što se nudi.

“Zato je tu “Knjiga Vučko” s kratkom istorijom Sarajeva i objašnjenjem mnogih izraza, riječi koje su ovdje možda manje poznate. Bilo je lijepo vidjeti u našoj ljetnoj bašti u isto vrijeme i pravoslavnog svećenika i imama. Imao sam želju da se ljudi ovdje okupljaju bez obzira na religiju ili političko opredjeljenje, da se “Vučko” prepoznaje po dobroj hrani. Zato jest i takav naziv koji podsjeća na Olimpijadu, zato i je ovakva muzika. Jednostavno, želio sam da sve podsjeća na Sarajevo.”

Pored ćevapa koji se radi po tradicionalnoj recepturi, Bošnjak kaže kako je specifična priča o somunu. Njegov nastanak vezan je za Gazi Husrev-bega.

“Bez somuna je nemoguće zamisliti srednjobosanska jela. Ne poznajem nikoga ovdje ili u okolini ko je uspio napraviti somun kakav je onaj sarajevski. Mi ga isključivo nabavljamo iz Sarajeva. Ujutro u pet pošalju, kod nas je u deset i svaki dan dobivamo friške somune. Tako je i s kajmakom koji nabavljamo također u Sarajevu. Ćevap ne ide s pavlakom i mi smo u tome ustrajali, iako je u početku bilo odbojnosti prema kajmaku.”

Postoje samo dobri i loši ljudi

Bratislav Bošnjak kaže da ne razumije one koji negativno doživljavaju razlike među ljudima, koji se plaše ili možda mrze drugačijeg od sebe.

“Odrastao sam u velikom gradu u kojem žive različiti ljudi. Odatle sam i ponio to da me ne interesira ko je koje vjere, nacije ili boje kože. Mene su roditelji tako odgojili i uvijek su govorili da postoje samo dvije vrste ljudi – dobri i loši. Tako i ja odgajam svoju djecu. Pored dobre hrane, sve ovo što vidite, cijeli ovaj ugođaj čini “Vučka”. Uspjeli smo napraviti nešto različito od klasičnih ćevabdžinica ili restorana na ovom prostoru. Ovo je ipak neka druga priča,” kaže Bošnjak, dodavši da je u početku bilo predrasuda kako će sve to biti prihvaćeno:

“Ljudi koji su ovdje došli sa strane, neću reći da nisu prihvaćeni, ali oni su sa sobom donijeli neke svoje navike i neku svoju kulturu. Recimo, Sarajevo se voli ili ne voli. Ja ga volim, to je moj rodni grad. Iz nekog svog meraka sam išao do detalja, od izbora hrane do muzike koja se ovdje pušta. To nikome ne treba biti neko čudo. U grčkom restoranu se sluša grčka muzika, ovdje se sluša sarajevska muzika.”

Dok razgovaramo uz pjesme Zdravka Čolića i Kemala Montena, naš sagovornik rezimira godine u kojima je doživio mnogo toga, i lijepog i ružnog. Teške, ružne trenutke on ne spominje, ali objašnjava zašto se osjeća i Sarajlijom i Bijeljincem.

“Bijeljina je moj grad. Ovdje sam već dvadeset godina i neke stvari koje čovjek pamti kroz život, odrastanje, momkovanje, prve ljubavi, sva mjesta gdje je to doživio urežu se u sjećanje. Ja sam imao takvu sudbinu da sam to proživio u Bijeljini i sad, kad me pitaju odakle si, kažem da sam iz Bijeljine, jer sam ovdje proveo većinu života. Iz Sarajeva sam otišao kao dijete i o njemu više znam iz priča nego što sam osjetio i doživio. Naravno, čovjek se ne odriče grada u kojem je rođen i gdje je proveo jedan dio života. Ne mogu reći da se ne osjećam kao Sarajlija i kao dio tog grada. Zato sam kroz sve ovo uspio ispuniti sebe zbog nostalgije koja se javi s vremena na vrijeme.”