BiH

Emina Abrahamsdotter

SDP-ov šamar radnicima, Irfan Čengić doveo kuma za ministra

15/12/2018

U SDP-u postoji već dugo ideološki raskol

Jučer je SDP BiH obznanio imena svojih ministara u novoj Vladi Kantona Sarajevo. Od tri ministarstva u kojima će SDP moći provoditi svoje politike nalazi se i Ministarstvo za rad i socijalnu politiku. Na prvi pogled ovakav bi potez bio za pohvalu jer je politika rada i socijalna politika srž socijaldemokratije, pa bi se moglo pomisliti da je namjera SDP-a raditi na zaštiti i promovisanju radničkih interesa i svih obespravljenih i poniženih slojeva društva kako bi se bar za korak primakli državi socijalnog blagostanja, piše za Prometej.ba Emina Abrahamsdotter, predsjednica Foruma sindikalnih aktivista SDP BiH.

Ali kada pogledamo ko je postavljen da vodi ovo značajno i strateški važno ministarstvo vidimo da nas taj prvi pogled vara. Naime, kandidiranje Malika Garibije za ministra Ministarstva za rad i socijalnu politiku, uzimajući u obzir njegovu nekompetentnost i partijsku podobnost (između ostalog, kum je generalnog sekretara SDP-a), je ništa drugo nego grubi šamar radnicima i svim obespravljenim građanima.

Ovaj potez iza kojeg stoji Irfan Čengić, generalni sekretar SDP-a, je očekivan, jer je Malik Garibija doveden u centralu SDP-a kada je ovaj prethodni postavljen na pomenutu funkciju. Čengić je u centralu doveo i zaposlio još nekoliko svojih prijatelja, velikim dijelom iz općine Stari Grad iz koje je i Čengić, a unutar SDP-a poznat je i po grubom kršenju prava radnika SDP-a i bahatom odnosu spram ljudi koji nisu dio njegovog klana. Iza istog onog Čengića koji strastveno priča o demokratizaciji partije stoji samo drska zloupotreba partijskih resursa za vlastiti interes.

Garibija, koji nikada nije radio u oblasti rada i socijalne politike, tako se hoće postaviti da obnaša ovu odgovornu funkciju, a gdje se očekuje i da se nosi sa teškim problemima koje radnici i obespravljeni građani žive svaki dan. Ili možda idealiziram. Možda jednostavno niko ništa i ne očekuje, možda je dovoljno samo biti postavljen na funkciju, a da se pri tome ništa i ne mora uraditi. Niti ikad biti među tim ljudima. Kakvo ismijavanje države, institucije, politike, partije, i svih građana i birača koji su uprkos svemu povjerenje poklonili SDP-u, kao i svih nas aktivista i aktivistica koji volonterski godinama doprinosimo radu partije.

Također, kao partijski Sekretar za javne politike i partijske inicijative, Garibija nikada nije htio uvažiti niti jedan prijedlog koji je došao ispred Foruma sindikalnih aktivista i aktivistica SDP-a, a koji se odnosi na politiku rada i radnički položaj. Naime, dok je trajao proces izrade Izbornog plana 10, dostavljen je dokument koji je detaljno elaborirao šta treba raditi kako bi se zaštitili i unaprijedili radnički interesi, ali taj isti Garibija (naravno u dosluhu sa Čengićem) nije uvažio niti jedan suštinski prijedlog iz tog dokumenta. Naime, njemu politika rada niti išta u vezi sa radnicima nije bilo ni u peti. Iste zaključke i prijedloge smo uputili i preko Savjeta za razvoj SDP-a, ali i taj dokument je drsko ignorisan. Garibija je ignorisao i rad Foruma sindikalnih aktivista i aktivistica SDP-a koji je godinama posvećen upravo politici rada i radničkim interesima, i redovno nas isključivao iz svega značajnog.

Politika rada obuhvata pitanja koja se tiču uspostavlja funkcionalnog tržišta rada. Suvišno je detaljno opisivati kako funkcioniše naše tržište rada na kojem su radnici poniženi, obespravljeni i potplaćeni. Čak 25% radnika u BiH živi ispod apsolutne linije siromaštva. Masovna nezaposlenost, ogroman neformalni sektor, rad na crno, neusklađenost tržišta rada i obrazovanja, dugoročna nezaposlenost, nezaposlenost mladih, niska stopa ekonomskih aktivnosti stanovništva, posebno žena, nezdrava i depresivna radna mjesta … lista je duga. Mnogo duža od radnog iskustva partijski podobnog Garibije.

U SDP-u postoji već dugo ideološki raskol između onih ideološko svjesnih ljevičara koji rade za interese kolektiva i svih onih koje dosadašnja vlast ponižava i obespravljuje – i tehnokrata karijerista koji su tu isključivo zbog vlastitih interesa.

Vrijeme je za potpunu i beskompromisnu pobunu protiv ove nedemokratske i korumpirane prakse. Vrijeme je da svi oni koji se ne slažu sa ovakvim obesmišljavanjem državnih institucija i politike glasno dignemo svoj glas, jer pobjeda nekolicine partijskih perjanica – prijateljski i porodično vezanih, nije pobjeda socijaldemokratije i ne može biti pobjeda ikakve političke alternative spram one vlasti – iznutra nedemokratske stranke ne mogu provoditi demokratiju, kao što se ne mogu boriti ni protiv korupcije i nepotizma, ako su i same inficirane tom boleščinom.

 

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.