BiH

“Sedam pitanja i jedan odgovor: Da, nikada više“

04/07/2015

Trodnevna zatvorena sesija Haške Konferencije „Međunarodno odlučivanje u stoljeću genocida: Srebrenica 1993 – 1995“, organizovana od strane „US Holokaust memorijalnog muzeja“ i „Haškog instituta za Globalnu pravdu“, uz učešće 50-ak ključnih aktera tog doba, ljudi koji su preživjeli i eksperata, okončale su sa javnom panel debatom pod nazivom „Međunarodno odlučivanje i Srebrenica genocid“.

Juli 2015. obilježava 20-tu godišnjicu ubistva oko 8.000 bosanskih muslimana zarobljenih u UN „sigurnoj zoni“ Srebrenica. Zločin definiran kao „genocid“ od strane Međunarodnog Suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, masakr u Srebrenici, je bio najveći zločin protiv civila u Europi od kraja Drugog svjetskog rata.

1. jula 2015., Haški institut i US Holokaust muzej su organizovali javnu debatu na kojoj je bilo riječi o naučenim lekcijama iz uloge međunarodne zajednice u događajima koji su doveli do genocida u julu 1995. godine.

Pitanja o kojima je bilo riječi su se odnosila i na uspostavu „sigurnih zona“, mandata UN-a, mirovne misije Holandskih trupa, kao i uloge medija.
lagumdzija1

Nakon Predsjednika Haškog Instituta dr Abiodun Williamsa, moderator David Rohde je vodio panel u kojem sam učestvovao kao i Yasushi Akashi, Specijalni predstavnik Generalnog Sekretara za bivšu Jugoslaviju 1993-1997, dr Joris Voorhoeve, Ministar odbrane Holandije 1994-1998, General Rupert Smith, UNPROFOR komandant u BH 1995, Karl Bildt Specijalni predstavnik EU za bivšu Jugoslaviju 1995 i Muhamed Duraković, preživjeli Srebreničanin koji je radio za međunarodne organizacije za vrijeme rata.

U završnim napomenama postavio sam sedam pitanja koja su me motivirala da učestvujem u ovom događaju. Dobio sam i dao jasan jedan odgovor.

Srebrenički genocid, posljednji zločin tog obima, na kraju 20-tog stoljeća u Europi, nije bio posljednje bojno polje sukoba civilizacija, nego rata protiv civilizacije.

Civilizacija je bila, i nadam se još uvijek je, definirana kroz koncept društva zajedničkih vrijednosti na jednoj strani i segregiranih, ekskluzivnih društava vođenih pohlepom na drugoj strani.

Prvo pitanje. Da li je bilo moguće zaštititi žrtve ili čak spriječiti zločine u čitavoj Bosni i Hercegovini i na kraju u Srebrenici?

Drugo. Da li znamo, ne samo ko je kriv, već i ko je odgovoran za masakre, zato što civili nisu bili zaštićeni ili bar ko bi mogao biti imenovan zbog konačnog rezultata zbog sticaja okolnosti koje su proizvedene?

Treće. Neovisno o herojskom prisustvu pojedinaca i organizacija koji su spasili mnogobrojne živote, može li se ukupno ponašanje međunarodne zajednice i njenih ključnih aktera proglasiti njihovim „Bankrotom“ u Bosni i Hercegovini, kao i u Srebrenici, zbog grubih grešaka i lošeg upravljanja procesima?

Četvrto. Da li je bilo pravno jasno i nedvojbeno potrebno, vojno, na vrijeme, kazniti zločince , na bazi Rezolucije 819 i Rezolucije 836 UN Vijeća Sigurnosti (UNVS), u prvoj polovini 1993. godine, te da li su te rezolucije politički, faktički, suspendovane na terenu gdje je UN imao pravnu obavezu da zaštiti žrtve?

Peto. Neovisno o porazu međunarodne zajednice u „zaštićenim zonama“, da li su bile i jesu li potrebne „zaštićene zone“ i „snage za brzo vojno reagovanje“ kao alternativa kod neefikasnosti mirovnih misija?

Šesto. Imamo li dovoljno elemenata, iskustva i stručnosti za kreiranje nove paradigme i alata za „Odgovornost da zaštitimo žrtve“, kao i da redefiniramo koncept neutralnosti – neutralan znači biti tamo gdje su vrijednosti na kojima počiva Civilizacija, a ne stajati u tački koja je geometrijska sredina između nevinih žrtava i brutalnih zločinaca?

Sedmo. Za sada posljednje pitanje. Da li su bosanskohercegovački ratni zločini, koji su kulminirali u Srebrenici, bili dio sveobuhvatne vizije i strategije koja je bila planirana i brutalno izvršavana, kao suprotnost teorijama po kojima je to bio jednostavni 4M Model zločina – (Mad Man Milošević and Mladić) Ludi Ljudi Milošević i Mladić su to sami uradili kroz sticaj okolnosti koji se desio iz vedra neba?

[quote_center]Svijet je to posmatrao i pripremao se za „humanitarnu“ mirovnu misiju.
Niko nije zaustavio i kaznio ratne zločince[/quote_center]

Nakon trodnevne Konferencije, po prvi put imajući neke do sada povjerljive i nedostupne dokumente iz tog doba, slušajući i raspravljajući se sa nekim od ključnih aktera tog doba, preživjelim i ekspertima, u stanju sam dati najjednostavnije i istinite odgovore na svih sedam pitanja.

Da. Sedam puta – Da!

I – Nikada više!

Radi historijske istine, kao preduslova za pravdu i pomirenje, makar ukratko, treba elaborirati samo posljednje pitanje i odgovor: Srebrenica je bila samo posljednja faza strateški isplaniranog projekta segregiranih ekskluzivnih društava, baziranih na etničkom čišćenju koje se moglo vidjeti i zaustaviti još 1992. godine. Jedinim mogućim sredstvima koja su upotrebljena prvi i jedini put od kraja augusta do sredine septembra 1995.godine. Vojnom silom.

Ovih dana smo svjedoci otkrivanja i otvaranja masovnih grobnica oko Prijedora. Tomašica i Jakarina Kosa, samo da spomenemo dvije kao simbol, se otkrivaju i u njima je do sada identifikovano oko 400 žrtava na prvom i oko 700 na drugom mjestu zločina.

Juna 1992. godine, svo nesrpsko stanovništvo, uglavnom Bošnjaci, su bili prvo natjerani da nose bijelu traku oko ruke, kako bi u svakoj situaciji bili jasno identifikovani kao „različiti“.

Nakon nekoliko sedmica su završili u masovnim grobnicama od kojih neke danas identificiramo.

Svijet je to posmatrao i pripremao se za „humanitarnu“ mirovnu misiju.

Niko nije zaustavio i kaznio ratne zločince.

Omarsku i Keraterm koncentracione logore su otkrili hrabri novinari u tim područjima i Svijet je bio šokiran slikama koje su izgledale kao da su kolor reprinti iz doba Drugog Svjetskog Rata.

Niko nije zaustavio i kaznio ratne zločince.

Januara 1993. godine, Hakija Turajlić v.d. Predsjednika Vlade BiH, je brutalno ubijen u UNPROFOR oklopnom vozilu dok je išao na Sarajevski aerodrom na sastanak vezan za humanitarnu pomoć i bio „zaštićen“ od strane Francuskih vojnika pod zastavom UN-a.

Niko nije zaustavio i kaznio ratne zločince.

Marta 1993., general Morion proglašava opkoljenu Srebrenicu „pod zaštitom UN“. Nekako u isto vrijeme Karadžić prihvata Vens-Ovenov mirovni plan. Nakon što su ga poslije dugih rasprava usvojile BiH vlasti, Karadžić ga odbija.

Mada je vlastima bilo obećano da će im, ukoliko prihvate Vens-Ovenov plan, a Karadžić ga odbije, biti ukinut embargo na naoružanje kako bi mogli braniti državu i narod, to se nije desilo. Karadžić je odbio plan, embargo na naoružavanje BiH vlasti je ostao, a Milošević, Mladić i Karadžić – (MMK) Trojka je jasno pročitala poruku međunarodne zajednice: Ne brini – budi sretan, međunarodna zajednica te neće zaustaviti silom, kao što je zaprijetila, ukoliko ne poštuješ međunarodne obaveze.

16. aprila 1993., na osnovu Poglavlja VII Povelje UN, UN Vijeće sigurnosti (UNVS), usvaja Rezoluciju 819, kojom poziva zaraćene strane da tretiraju Srebrenicu kao „sigurnu zonu slobodnu od svih oružanih napada“.

Sedmicu dana kasnije UNVS delegacija, koju predvodi predsjedavajući UNVS, Venecuelanski Ambasador Diego Arria, dolazi u Srebrenicu, nazivajući i upozoravajući da se tamo odvija „Usporeni film genocida“ – “Slow Motion Genocide”.

16. maja 1993., UNVS usvaja Rezoluciju 824 proglašavajući da su Sarajevo, Tuzla, Žepa, Goražde i Bihać sigurne zone kao i Srebrenica. Francuska, Rusija, Španija, Velika Britanija i SAD usvajaju „Zajednički akcioni program“ kojim podržavaju „sigurne zone“ u BiH. Međunarodna zajednica je očekivala da su to bile poruke nakon kojih će ih MMK Trojka ozbiljno shvatiti.

22. maja 1993., Međunarodni pregovarač David Owen koncept sigurnih zona naziva „kompletnim ludilom „ i „muslimanskom igrom da nas uvuku u konflikt“. MMK Trojka to čita kao jasnu poruku da mogu nastaviti sa svojim planom. Teško granatiranje centra Sarajeva samo taj dan ubija 3 civila, dok su desetine teško ranjene. Bio sam među onim sretnicima koji nisu taj dan ubijeni, ali sam se našao među teško ranjenim. 12 mjeseci i 12 kritičnih hirurških operacija kasnije, bio sam ponovo na radnom mjestu među preživjelim Sarajlijama.
[quote_center]”Slow Motion Genocide“ se privodi kraju organizovanim ubijanjem oko 8000 zarobljenih Bošnjaka i izbjeglica na više različitih lokacija[/quote_center]

4. juna 1993., UNVS usvaja Rezoluciju 836 proširujući mandat UNPROFOR-a, na obavezu „odvraćanja od napada protiv sigurnih zona“ („deter attacks against the safe areas“). Rezolucija poziva na povlačenje svih vojnih jedinica „osim vojnih jedinica Bosanskih vlasti“. Nakon nekoliko dana NATO donosi odluku o davanju potrebne vazdušne podrške za UNPROFOR kako bi se obezbjedio režim sigurnih zona.

Pravni sistem i adekvatna vojna sila je bila spremna da kazni svakoga ko nastavi sa napadima na civile i slobodne zone: od Srebrenice i Tuzle, preko Žepe i Goražda, do Sarajeva i Bihaća.

5. februara 1994., granatiranje Sarajeva na Markalama ubija 68 ljudi. Vojna sila međunarodne zajednice se ne pomiče. MMK Trojka čita poruku: Nastavlja se.

Tokom 1994. godine, vojska MMK Trojke nastavlja sa napadima na sigurne zone, od Goražda do Bihaća i zarobljava stotine UN pripadnika kao taoce u različitim situacijama.

24. maja 1995., general Janvier traži da UN razmotri povlačenje iz sigurnih zona. MMK Trojka tu poruku čita na svoj uobičajeni način.

25. maja 1995., u večernjim satima, šrapnelna granata Mladićeve vojske ubija 71 i ranjava 240 civila, velika je većina u dobi između 18 i 25 godina, na Kapiji, u Tuzli. Granatiranje tuzlanskog regiona se nastavlja danima.

25. i 26. maja 1995., NATO bombarduje skladišta municije Mladićeve vojske kao odgovor na njihovo dovlačenje artiljerije u pojas sigurne zone Sarajeva. Mladićeva vojska, pored zločina na Tuzlanskoj Kapiji, granatira sigurne zone širom BiH i zarobljava kao taoce oko 400 osoblja UNPROFOR-a sa namjerom da tako odvrate NATO od daljih vazdušnih udara.

Naredna tri koraka međunarodne zajednice od 29. maja, 4. juna i 9. juna 1995., MMK Trojka čita na isti način kao i obično: Nastavlja se.

29. maja 1995., Generalni Sekretar UN izdaje nova uputstva za upotrebu vazdušne sile, skida ovlasti generalu Smitu da odobrava blisku vazdušnu podršku, te izjavljuje da je „izvršavanje mandata od drugorazredne važnosti u odnosu na sigurnost UN osoblja“.

4. juna 1995., generali Janvier i Mladić održavaju tajni sastanak u Zvorniku povodom talačke krize i tom prilikom Janvier pristaje da odustane od prijetnji vazdušnim udarima u zamjenu za oslobađanje talaca. Na taj način UN Rezolucije 819 i 836 su bile praktično nelegalno suspendovane na terenu.

9. juna 1995., Akashi izjavljuje da će se UN striktno držati „principa čuvanja mira“ i upozorava UNPROFOR da ne bi smio preći „Mogadiš liniju“. UN taoci se oslobađaju.

MMK Trojka je ponovo ovo pročitala na isti način kako su već naučili da tretiraju međunarodnu zajednicu: kao slabog igrača koji im ponovo, i ponovo, ostavlja otvorena vrata da mogu da dovrše njihov posao. Posao koji su počeli 1992. godine obilježavajući „drugačije“ ljude sa bijelim trakama oko ruke.

Niko nije i niko neće zaustaviti i kazniti ratne zločince. Nastavlja se.

Jula 1995. godine, „Slow Motion Genocide“, usporeni film genocida, se privodi kraju organizovanim ubijanjem oko 8000 zarobljenih Bošnjaka i izbjeglica na više različitih lokacija. To se dešavalo pred očima cijelog svijeta i potpuna dokumentacija o tome nam je na raspolaganju.

Bez obzira na sve, ova kratka lista događaja, jasno pokazuje da je svaka normalna osoba imala pravo da bude iznenađena i šokirana sa onim što se dogodilo. Ali istovremeno, ovo jasno pokazuje da je MMK Trojka znala, od početka do kraja, šta su planirali, vodili i izvršili. Za vrijeme tog projekta svakako nisu uvijek bili sami, niti su bili jedini koji su znali šta se dešava.

Od 30. avgusta do sredine septembra 1995., generalu Smitu je odobreno da, povodom „sigurnih zona“, izda naredbu za izvršavanje “Operation Deliberate Force“, vazdušne borbene kampanje koju je izvodilo oko 400 NATO aviona u saradnji sa UNPROFOR kopnenim trupama.

Ono što je trebalo biti moralno i politički urađeno još od 1992. godine, ono što je moralo biti pravno urađeno u bilo koje doba od sredine 1993., i bilo kada 1994. i 1995. godine, prije Srebrenice – urađeno je nakon Srebrenice.

Nakon „Operation Deliberate Force“ MMK Trojka je konačno shvatila i pročitala poruku: Veliki momci su rekli „E, sad je bilo dosta!“.

15. septembra 1995., Mladić prihvata povlačenje teškog naoružanja oko Sarajeva.

1. novembra 1995., Dejtonski mirovni pregovori počinju.

piše: Zlatko Lagumdžija

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.