BiH

Philipp von Recklinghausen

Sjećanja njemačkog fotografa iz ratne Srebrenice: Najteže je fotografisati djecu

09/07/2022
Srebrenica Mart-April 1993. Foto: Philipp von Recklinghausen / detektor.ba

Na tim je filmovima zabilježio brojna lica koja nisu preživjela ratne godine ili genocid, te uprkos nedostatku fotografija neki su prizori ostali urezani u pamćenje ovog fotografa trajno

Philipp von Recklinghausen iz Berlina jedan je od dva strana reportera koji su 1993. godine bili u Srebrenici. U grad se vratio mjesec dana nakon genocida za koji tada nije znao da je počinjen, ali je primijetio da više nema ljudi koje je poznavao. Njegove filmove sa fotografijama zaplijenili su pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS). Samo dio je uspio otkupiti nakon rata.

“Otišao sam posjetiti bolnicu i mjesta koja sam znao odranije. To je bio trenutak kada sam shvatio da se stanovništvo u gradu potpuno promijenilo. Sve je bilo puno, ali to su bili neki drugi ljudi”, kaže Von Recklinghausen u razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH), dodajući da je potom zatvoren u policijskoj stanici gdje mu je rečeno da napusti Srebrenicu u roku od 12 sati.

Tada nije znao da je u Srebrenici počinjen genocid u kome je, prema presudama, ubijeno više od 7.000 pretežno muškaraca i dječaka, a prognano više od 40.000 žena, djece i staraca.

“Za genocid u Srebrenici sam saznao nakon što su otkrivene prve masovne grobnice”, tvrdi on, govoreći da se u augustu vratio i kako bi pronašao nerazvijene filmove na kojima je slikao svakodnevni život Srebreničana tokom 1993., ali da i danas traga za tadašnjih 18 rolni.

Na tim je filmovima zabilježio brojna lica koja nisu preživjela ratne godine ili genocid, te uprkos nedostatku fotografija neki su prizori ostali urezani u pamćenje ovog fotografa trajno.

Dosta vremena Von Recklinghausen je proveo sa doktorom Nerdetom Mujkanovićem, glavnim hirurgom ratne bolnice u Srebrenici, koji je kasnije preminuo. Fotografisao je ranjene i mrtve koji su dovezeni u bolnicu, te operacije bez anestetika.

“U bolnicu je dovezen čovjek kojem je metak prošao kroz vilicu i izašao na oko. (…) Smrt u Srebrenici bila je svakodnevnica”, kaže, kao i da je za njega najbolnije bilo fotografisati djecu, među kojima se sjeća Mirnesa, dječaka koji je ranjen umro na rukama svojih roditelja dok je čekao na evakuaciju.

Srebrenica Mart-April 1993. Foto: Philipp von Recklinghausen / detektor.ba

Sjeća se i četiri djevojčice ranjene od granate.

“Jedna od njih, kojoj je granata otkinula vilicu, umrla je na kraju. Druge djevojčice su rekle kako je dobro da je umrla da se ne pati. Drugi put sam fotografisao mrtvog čovjeka kojeg su donijeli s prve linije. Ljudi su se okupili, a pored mrtvog tijela na zemlji čučali su njegovi sinovi. Jedan čovjek je prišao i skinuo deku kojom je bio pokriven. Imao je otvorene oči, ali nije imao čelo. Mogao se vidjeti njegov mozak”, opisuje Von Recklinghausen, dodavši kako mu se činilo da je “ponekad najbolje rješenje bilo da neko umre”.

Zatvorena Srebrenica i nedostatak lijekova i hrane

Po dolasku u Srebrenicu upoznao je i Nasera Orića, bivšeg komandanta Armije BiH, koji je pred Državnim sudom oslobođen zajedno sa Sabahudinom Muhićem za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika počinjen na području Bratunca i Srebrenice. Orića je Haški tribunal 2008. godine pravosnažno oslobodio krivice za zločine počinjene u Srebrenici.

Von Recklinghausen je tokom 1993. fotografisao Orića i njegove saborce više puta na, kako pojašnjava, prvoj liniji koja se nalazila u okolini rudnika “Sase”.

“Izlazili smo iz šume na jednu čistinu kod rudnika i vojnik je stao na minu. Ranjen je teže, a meni je šrapnel prošao kroz ruku kojom sam fotografisao. Otišao sam u bolnicu i doktor Nedret Mujkanović je rekao ‘uh, to je bilo blizu da izgubiš ruku’”, prisjeća se on, govoreći kako doktori iz ove bolnice nisu imali medicinsku opremu niti lijekove i kako mu je primitivno sanirana rana.

Te 1993. ni hrane nije bilo za veliki broj stanovnika Srebrenice i izbjeglica koje su došle tu. Sjeća se kako su ljudi kidali koru sa drveća i od nje pravili supu. Tokom njegovog boravka u Srebrenicu su ušla tri konvoja, a jednim, sjeća se, izašli su uglavnom ranjenici.

Muškarci su oblačili žensku odjeću u pokušaju da odu, opisuje. Ljudi su se kačili na kamion i sakrivali ispod kako bi pobjegli, te su, kako priča fotograf, neki od njih tako poginuli. Tada je odlučeno da niko ne smije napustiti grad.

U martu 1993. godine svjedoči dolasku UN-ovog francuskog generala Philippea Morillona. Obećao je da će UN evakuisati ranjenike, što se nije desilo, kaže Von Recklinghausen koji se sjeća da su zbog toga građani protestvovali ispred pošte u Srebrenici.

Srebrenica Mart-April 1993. Foto: Philipp von Recklinghausen / detektor.ba

“Bio sam na prvoj paradi šest kanadskih vojnika kada su formirali sigurnu zonu u Srebrenici. Šest vojnika je paradiralo ispred pošte, bilo je mnogo ljudi. Nismo vjerovali šta rade. Na kraju su postavili zastavu UN-a. Iz VRS-a su poručili da su Bosanci uzeli Morillona za taoca i da ga moraju osloboditi”, rekao je Von Recklinghausen, dodavši kako je to njemu i novinaru ABC-a Tonyju Birtleyju rekao jedan kanadski oficir.

“Ljudi iz Srebrenice su tražili da Morillon ostane jer je to bio znak da Srbi neće napasti grad”, rekao je Von Recklinghausen.

Drugo ranjavanje i gubitak filmova

On je drugi put ranjen kada se kamionom sa Tonyjem Birtleyjem, novinarom američkog ABC-a, vozio prema Konjević-Polju.

“Sjedili smo u kamionu i pušili marlboro cigare koje nam je vozač prodao. 100 maraka za kutiju koliko su tada koštale. Rekao je da imamo pet minuta da ispušimo i da nakon toga neće stajati, te da mora brzo voziti. Pala je granata. Šrapnel je prošao kroz krov kamiona i odsjekao mi komad palca, pogodivši arteriju. Krv je prskala po vjetrobranskom staklu. Istrčali smo iz kamiona i pobjegli iza kuće”, prisjetio se Von Recklinghausen.

Tada je ranjen i Birtley, kaže on, kao i da su potom pješke stigli od Potočara do Srebrenice gdje ih je operisao Mujkanović, a onda su evakuisani helikopterom UN-a.

“Rečeno mi je bilo da svakog momenta može doći helikopter pa sam ostavio prtljag u pošti. UN-ovi vojnici su imali smjenu, jedan od njih je uzeo moj ruksak misleći da je od njegovog kolege. Na jednom punktu ga je pretražila srpska vojska i uzela moje filmove”, govori Von Recklinghausen kako je ostao bez 18 rolni nerazvijenog filma.

On je 1998. godine dobio poziv od advokata iz Srbije koji je tražio od njega da bude svjedok na jednom od suđenja za ratne zločine u Haagu.

“Našli smo se u Berlinu u hotelu, imao je laptop i na njemu slike koje sam uslikao kada sam bio u Srebrenici, ali ih nikada nisam vidio. To je bio momenat kada sam saznao da slike postoje. Pitao sam ga gdje se nalaze, a on mi je dao adresu jednog novinara i rekao da njega pitam”, kaže Von Recklinghausen, koji je saznao da su svi njegovi filmovi razvijeni.

Veliki broj njegovih fotografija završio je u knjizi “Srebrenica, kako se zaista zbilo”, autora Alexandera Dorina iz Švicarske i Zorana Jovanovića iz Bosne i Hercegovine u kojoj se negira genocid i razmjere zločina.

“Od jednog novinara sam kupio 20-30 isprintarnih slika za 500 eura i rekao sam da bih platio mnogo više da mogu dobiti originalne filmove. On mi je rekao kako nema pristup filmovima. (…) Za historiju Srebrenice moje fotografije bi mogle biti mnogo važne. Jer takve okolnosti medicinske i svake druge nisu se desile od Drugog svjetskog rata”, kaže Von Recklinghausen, koji pretpostavlja da se fotografije nalaze u nekom od arhiva Vojske Republike Srpske.

Srebrenica Mart-April 1993. Foto: Philipp von Recklinghausen / detektor.ba

On se više puta vraćao u Srebrenicu gdje je tokom rata stekao brojne prijatelje. Nekoliko puta je bio učesnik Marša mira. Portreti ljudi u Srebrenici koje je fotografisao poslije rata bili su izloženi u Berlinu odakle je i krenuo na put za BiH.

Sjećanja na put do Tuzle

Za rat u Bosni čuo je od izbjeglica koje su devedestih godina stizale u Njemačku. Sa kolegama iz berlinskih novina gdje je tada radio napisao je nekoliko reportaža u izbjegličkim centrima koje su pobudile njegov interes za ratom u bivšoj Jugoslaviji. Želio je biti tamo.

“Jedan od starijih novinara mi je rekao da sam premlad za to. Josef Koudelka, francuski fotograf, jednom je rekao da je najvažnija stvar za fotografa dobar par cipela. Bio je u pravu. Kupio sam par cipela i krenuo autostopom do Minhena gdje je živjela moja tetka”, prisjeća se Von Recklinghausen dana kada je donio odluku i od tetke posudio novac za avionsku kartu do Zagreba.

U vrijeme Božića 1992. on se prebacuje iz Zagreba u Split, potom stopa do Tomislavgrada i Livna. Idući prema sjeveru Bosne kroz uništene gradove vidio je prve znakove rata uživo. Ranije je, na početku, gledao izvještaje i fotografije iz Sarajeva gdje je bilo dosta stranih novinara i fotoreportera.

On je htio otići i vidjeti mjesta gdje nema drugih, govori. Stopirajući je došao do Tuzle i smjestio se u hotel u kojem su bili predstavnici Komisije Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR), Ujedinjenih nacija (UN) i Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH).

“Upoznao sam jednu osobu iz UNHCR-a i koja mi je pokazala površine na mapi BiH za koje nisu znali šta se dešava u njima. ‘Znaš li nekoga ko može tamo otići i vidjeti šta se dešava?’ upitao me je. Rekao sam da mogu ja. Ideja je bila da odem i vratim se za nekoliko dana”, kazao je Von Recklinghausen, govoreći kako je ugledao Srebrenicu na mapi i saznao da se do nje mora pješačiti kroz šumu tri-četiri dana.

Početkom 1993. godine, čekajući polazak u Tuzli, sprijateljio se sa vojnicima iz Armije. Poslije razgovora u jednoj kafani pristali su da ga povedu u Srebrenicu. Iz Tuzle su prebačeni u Nezuk i odatle krenuli kroz šumu.

Von Recklinghausen je do Srebrenice hodao tri dana zajedno sa 40 vojnika. Pored svog ranca nosio je medicinsku opremu, 300 metaka, GPR detektor za mine i dva tromblona. Hodalo se uglavnom noću, a spavalo po danu. Jednu noć su prespavali na imanju blizu Konjević-Polja.

“Čovjek na čijem smo imanju bili mi je rekao: ‘Vojnici će dobiti hranu i sve što imam. Oni brane našu zemlju, naše žvote. Ti si poseban gost i spavat ćeš u mom krevetu.’ Vidio sam ga nakon par dana u Srebrenici. Zapalili su mu kuću, izgubio je sve što je imao”, prisjeća se Von Recklinghausen.

Ratno iskustvo u velikoj mjeri obilježilo je njegov život. I danas kaže ne može da se riješi “slika u glavi” koje je vidio tokom boravka u Srebrenici.

“Sada radim s velikim kompanijama, to nije suština života. Ratna fotografija jeste esencija života, čista je, ona je za mene smisao života”, zaključuje Von Recklinghausen.

Komentari

Autor: BIRN BiH

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.