Stotine migranata u “divljim kampovima” kod Bihaća i Velike Kladuše

Oko 3.000 migranata i izbjeglica boravi u privremenim prihvatnim centrima u BiH gdje imaju hranu, smještaj i adekvatne uvjete za boravak. Međutim, stotine njih, želeći biti blizu granice u području Bihaća i Velike Kladuše, živi u takozvanim divljim kampovima gdje nemaju doslovno ništa. Ekipa Federalne provela je dan s njima i provjerila zašto su se odlučili na takav život.

Hassan je bio vojni inženjer u Afganistanu i, kaže, dobro zarađivao. Godine 1998. bio je u talibanskom zatvoru gdje su ga, tvrdi, tukli četrdeset dana tri sata dnevno. Želeći sigurniji život svojoj djeci napustio je Afganistan.

– U Grčkoj sam bio tri godine i nisam planirao dolaziti u Balkan, proći planine i šume i riskirati život svoje djece. To nije bio moj plan. Ali kada su mi odbili azil, shvatio sam da postoji šansa da me vrate u Tursku, a potom u Afganistan – priča nam on.

Afganistan je napustio i Ahmed, koji kaže da je pola života proveo u kampovima. S još 12 članova porodice ovdje je već dva mjeseca.

– S roditeljima se sada slabo čujem, ali su stari i oni neće imati problema. Jedan je brat student, a drugi je nedavno pobjegao i ne znamo gdje je – kaže Ahmed.

U kampu nemaju ništa, ni hranu ni krevet ni osnovne higijenske uvjete. Noći su najteže.

– Sinoć je padala kiša i moja se snaha žalila da je bilo jako teško jer je bilo hladno – ističe Ahmed.

– Jako je teško ovdje, nemamo ništa. Sinoć je padala kiša, šator je bio pun vode i bilo je hladno. Nemamo krevet, toalet, ne možemo se kupati – dodaje Merjem, izbjeglica iz Afganistana.

Merjem je u kampu s troje djece, a u Turskoj je izgubila osmogodišnjeg sina.

– Na turskoj granici su pucali, bježali smo i razdvojili se. I od tada ga nisam vidjela. Prije nekoliko mjeseci sam čula da je u Iranu – priča Merjem.

Ovi ljudi bez domovine nemaju izbora nego nastaviti svoj put, bez obzira na cijenu.

Sve su porodice jednako sretne, ali je svaka nesretna na svoj način. Tako i ovdje, u ovom divljem kampu, svaka porodica ima svoju nesretnu priču. Ipak, zajednička im je jedna želja – nova sigurna domovina u kojoj će svojoj djeci pružiti sretniji život i budućnost.