Vremenska prognoza Stanje na putevima Kursna lista

Sveštenik Lazar Kršić: Politika je glavni kočničar, stvari treba prepustiti narodu

svestenik vaskrs

Poruke Vasrksa su ohrabrenje čovjeku, da čovjek nije ostvaljen sam, da ga je nakon njegovog pada i sagrešenja Bog, ipak, primio sebi i da mu je kroz tu krsnu žrtvu Hristovu i njegovo stradanje, a na kraju i njegovu pobjedu nad smrću, njegovim vaskrsenjem obezbijedio vječan život i dao smisao životu, rekao je u intervjuu za Anadolu Agency (AA) arhimandrit Lazar Kršić, sveštenik i duhovnik manastira Tavna.

To je, kaže otac Lazar, osnovna poruka čovjeku, hrišćaninu, pravoslavcu, ali smatra čak i svakom živom stvoru, čovjeku, na ovom svijetu.

“To je poruka da Bog misli o nama i da nas Bog ne ostavlja same. I da samo zavisi od nas koliko ćemo mi ići tim božijim putem. Koliko ćemo se mi pridržavati toga, toliko će i Bog nama davati sebe i brinuti o nama i steći ćemo tako život vječni. To je poruka vasrsnog praznika”, navodi otac Lazar.

Što se tiče praznovanja Vaskrsa, tradicije koja je prisutna u svim pravoslavnim, hrišćaniskim narodima, pa i u srpskom narodu, ona se njeguje vijekovima.

To je prvenstveno, kaže otac Lazar, farbanje jaja, doček praznika Vaskrsa bogosluženjima i svetom liturgijom, a potom, nakon posta, slijedi i omrsivanje. To je, ističe, blagoslov trpeze i prelazak na mrsnu hranu, a samim tim i razbijanje vaskršnjih jaja.

“Na mnogim mjestima sada se organizuju te ‘tucijade’. To je da se napravi malo radosti, da se tom prazniku da malo svečanija nota i malo svečeniji izgled. Uglavnom je to nešto što je vezano, za djecu, za omladinu tako da se i oni angažuju na taj način, da dožive u nekom ljepšem svjetlu praznik Vaskrsa”, poručuje otac Lazar.

– Pronaći mir najvažnija misija –

Smatra da komercijalnog u praznicima donekle ima i na prostorima BiH.

“To i nije nešto baš posebno zastupljeno, ali jesu naši ljudi koji su otišli odavde u taj zapadni dio Evrope i koji su tamo imali prilike da uberu taj pelcer komercijalizacije praznika, ponekad nešto i donijeli ovdje i to se da vidjeti. Ponekad to čak ide i do nekih situacija kiča, nešto što je potpuno suprotno duhu pravoslavne tradicije, one koja se zadržala do današnjih dana, kroz vijekove. Ali, nije to još ovdje tako zaživjelo, mada pomalo ima tih nekih fragmenata gdje se može vidjeti, pogotovo za Božić… Mada je suština praznika ustvari ono što je kroz vijekove držalo taj narod i što će se najvjerovatnije i nadalje praktikovati. Ta srž, ta temeljna osnova praznika će biti i dalje prisutna. Ovo su neki sporedni momenti, koji su tako vremenom došli, a vrijeme će ih odnijeti sa ovih prostora. Tako da će ono što je suštinsko ostati i u budućnosti”, cijeni otac Lazar.

Kaže da pravoslavni živalj na području parohije manastira Tavna, na području Semberije i Majevice, gdje manastir igra veliku duhovnu ulogu, dočekuje praznik Vaskrsa, prije svega, sa porukom mira među samim Srbima, hrišćanima, pravoslavcima u tom kraju. Želja i intencija Srpske pravoslavne crkve, kako je kazao otac Lazar, je da srpski narod živi u slozi sam sa sobom i da nalazi mir u sebi, u svojim srcima, svojim dušama, da nalazi mir u svojim porodicama i da žive normalno.

“Potom, treba da se gradi mir sa svim ostalim ljudima i narodima. Na ovim prostorima je uglavnom muslimanski – bošnjački živalj koji živi u Teočaku, Janji, Atmačićima, Glinji… To su prve komišije sa kojima Srbi na tom prostoru žive. Nesrećni rat je tu samo, mislim, unekoliko pobrkao te odnose i napravio neku vrstu problema koji je trajao možda i godinu, dvije poslije rata. Lično imam dosta kontakata sa ljudima na tom prostoru i imam priliku da se uvjerim na terenu. Često prođem kroz neka od tih sela i mjesta, a imam neke ljude tamo sa kojima kontaktiram, čak i u Teočaku. Ja ne vidim nigdje, ni na jednoj strani, ni na srpskoj, ni muslimanskoj – bošnjačkoj, ljude koji sada misle ili razmišljaju u tom smislu da se Srbi i muslimani na tom prostoru trebaju o bilo čemu svađati i praviti probleme jedni drugima”, ističe otac Lazar.

Naglašava kako se danas ovdje živi poprilično dobro i da se ljudi bore i bave svako za svoju kuću, svoju porodicu. Nastoje, kaže, da se druže i idu jedni kod drugih kao što je to bilo i prije rata. Otac Lazar navodi da svako treba u bazi, u temeljima, prepustiti stvari ljudima, jer, kaže, “oni to najbolje izregulišu sve”.

“Ovi koji su nekakvi mirotvorci, koji to rade za neke pare, nekakvu dobit i nekakav publicitet, to je druga priča i njima ne treba davati puno pažnje. Narod u samoj osnovi, samom temelju, na ovim prostorima nema nikakvih problema. Žive potpuno normalno u miru i slozi, i to je to”, poručuje otac Lazar.

– Komšija preči od svega –

Odlazak i iseljavanja ljudi sa prostora BiH, pa tako i Semberije i Majevice, smatra krupnim problemom.

“I za Crkvu i za vjernike to je temeljno pitanje. Ako narod ode sa ovih prostora onda su nama badava i crkve i manastiri, badava su i sela, i kuće po selima… Sve je to badava ako ne bude žitelja, ako ne bude imao ko tu da živi. Suštinski problem je, to se mora reći, to je istina, nikakva ekonomija. Ustvari, za ovu, 23. godinu mira, moje lično očekivanje je bilo da će nakon rata svake godine stanje da se malo popravlja i da ćemo mi iz godine u godinu po jednu stepenicu ići prema gore u tom ekonomskom razvoju. Ali, koliko ja vidim, ali i svi mogu da vide, ovo više nije ni stagnacija. Ovo je naprosto jedno propadanje i survavanje u nekakav ekonomski ambis. A, mislim da ni to ne može trajati u nedogled. Ja ne znam tačno, što kažu, nisam ni prorok, ni proročki sin, ne znam tačno šta, ko i kakve planove pravi i šta se sve iza brda valja, ali ovako ne može do unedogled. Ovo nije dobro”, poručuje otac Lazar.

Ovdje, kaže, stanje i situaciju treba popravljati pod hitno, upravo iz tog razloga da bi se narod ovdje zadržao. Navodi kako ovdje živi “dobri, čestiti narod, vrijedni narod koji je navikao da živi od znoja lica svoga, od svojih deset prstiju”.

“A, bavili su se ljudi ovdje uglavnom poljoprivredom. Jer, tu po tom pitanju je apsolutna blagodat božija. Tu je dobra zemlja, dobra voda, dobra priroda, dobre njive, dobri pašnjaci, dobri voćnjaci. Svi uslovi su tu. Specifično za selo Banjicu i kraj okolo je proizvodnja kreča. Tu je bila nekada čitava fabrika kreča, od čega se živjelo. Tu su ljudi pravili kuće, nisu išli nigdje, ni u Njemačku, ni u Švicarsku, ni bilo gdje, a zarađivali su velike novce. Napravili predivne kuće. Ovdje je vrilo od života. Bilo je djece, bilo omladine, studenata, bilo svega. Sve je to sada bukvalno isparilo. Zbog čega i kako? Kada god nekoga od njih priupitam kuda su i zašto otišli, kažu, otišli su trbuhom za kruhom. Otišli su da traže tamo sebi posla gdje ga ima, da traže sebi neku egzistenciju, gdje mogu nečemu da se nadaju i mogu da planiraju život. Neće ljudi ovdje da sjede, da ćute, da tavore, da čekaju pet i deset godina da nađu posao”, poručuje otac Lazar.

Smatra da hitno treba nešto raditi u vezi s ovim pitanjem da bi se ovo stanje kakvo jeste zaustavilo i da bi svi ovi krajevi živnuli. Ako se to ne desi, upozorava, onda je to potpuni debakl, krah i propast čitava.

Arhimandrit Lazar, sveštenik i duhovnik manastira Tavna, o tome zašto se ne radi više na suživotu, pomirenju, napretku, blagostanju zna i “krivca”.

“Mislim da je politika glavni kočničar. Tu priču treba prepustiti narodu. Zna narod kako treba da živi, kako se živi i bez politike i političara. Oni koji su sebi našli dobro uhljeblje i dobre zarade na račun svakodnevnih nekih sjednica i nekih praznih priča i prosipanja prašine narodu u oči, oni ne rade sigurno za dobro ovoga naroda, ni sa jedne strane, srpske, muslimanske, hrvatske, bilo koje na ovom prostoru. Ovaj narod je prije rata, bar na ovome kraju, živio dobro, u slozi, išli su jedni drugima, posjećivali se, uzimali se za kumove i živjeli kao najrođeniji i najbliži jedni sa drugima. Onda je nečiji interes bio da sve to pobrka, to sve pokvari i da se napravi haos i da se ljudi tu izubijaju i raskuće, da bi opet ti neki ljudi, koji su to napravili sjedili i predstavljali se kao neki golubovi mira, mirotvorci, ne znam ni ja sve šta, samo za novac. To je prazna priča”, stava je otac Lazar.

Tu priču, kaže, treba naprosto spustiti narodu i narod će naći modus vivendi – način i put života. Jer, ističe on, narod je apsolutno upućen jedan na druge.

“Uvijek sam to govorio i tokom rata i poslije rata: da je jednom Srbinu iz Knina bliži Hrvat iz Knina nego Srbin iz Niša, i jednom Srbinu iz Tuzle ili Lopara je bliži je njegov komšija iz Tuzle nego Srbin iz Vojvodine. Ljudi moraju to da znaju i moraju to da imaju na umu da smo mi tu, da nas je Bog postavio tu, na to mjesto i to okruženje gdje smo upućeni da živimo i gdje smo upućeni da budemo jedni sa drugima, da se na taj nekakav način, koliko je god moguće, taj suživot odvija. Odakle, ono što ne želim da neko meni čini, ne činim ja drugome ili, obrnuto, da onaj drugi ne čini meni ono što ne želi da se njemu čini. Sva se priča otprilike na to svodi. Kada bi se ljudi držali deset božijih zapovijesti ili drugih moralnih ustrojbi koje propovijedaju islam ili rimokatolicizam, sve bi bilo dobro, sve bi bilo uredu. Naprosto, postoje ljudi koji imaju neke druge ciljeve, neke druge interese koji se time ne rukovode i koji to ne rade”, uozorio je otac Lazar.

– Paljenje manastira preživjelo Sveto pismo –

Manastir Tavna ili manastir Sveta Trojica nalazi se u selu Banjica, u gradu Bijeljina, na tromeđi tri opštine Bijeljina, Zvornik i Ugljevik, na majevičkom pobrđu. Ovaj manastir je spomenik kulture i pod zaštitom je države, a pripada Eparhiji zvorničko-tuzlanskoj. Manastir je jedna od najstarijih građevina na prostoru Semberije i Majevice.

“Tavna je jedna duga i teška istorijska priča. Manastir stradalnik, manastir koji je nekoliko puta rušen i koji je pokšavan bukvalno da bude zbrisan sa tog mjesta i prostora. Ali, uvijek je nakon svih tih nekih stradanja manastir ponovno oživljavao na tom mjestu i vaskrsavao. On je bio kroz sve vijekove, za 740 godina kako tu postoji, stub duhovnog života i okupljanja naroda na tom prostoru. Prije svega, on je bio to. I stradanja su bila poprilično velika. Kamo sreće da ih nije bilo. Kada pričamo o istoriji manastira Tavna moramo imati na umu da je on u nekoliko navrata bio porušen, bio pust i prazan po nekoliko decenija”, ističe otac Lazar.

Ali opet se, kako kaže, tu vraćao život, vraćali su se monasi, obnavljali se konaci, obnavljao se duhovni život, a potom se obnavljao i život u prostoru oko manastira.

“Tako se to dešavalo nekoliko puta u dugoj istoriji. Ja bih samo pomenuo posljednje veliko stradanje manastira koje se desilo u oktobru 1943. kada je manastir stradao od njemačkih SS trupa. Oni su zapalili manastirski konak, a u okviru manastirskog konaka izgorjela je bogata manastirska biblioteka. Manastir je imao najbolju biblioteku u Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja je bila u jednom manastiru, više od 10.000 primjeraka knjiga. Mnoge od tih knjiga su bile u izuzetno luksuznom, kožnom povezu i od velike vrijednosti”, priča otac Lazar.

Izgorjela je, kaže, i druga dragocjena manastriska dokumentacija, knjige rođenih, krštenih, vjenčanih, umrlih na prostoru parohije manastira Tavna. Naročito pominje knjige Domovnika koje su monasi u to vrijeme tako dobro i uredno vodili da su se iz tih knjiga mogli dobiti podaci o svakoj kući, svakoj porodici na prostoru parohije manastira Tavna do u nekoliko vijekova unazad.

“Sve je to bukvalno progutao plamen. Sve to je nadživjela jedna Biblija, Sveto pismo Starog i Novog zavjeta pisano na crkvenoslovenskom jeziku, odnosno to je Sveto pismo koje su monasi manastira Tavne ili dobili od ruskih monaha koji su dolazili tu ili su neki monasi Tavne išli u Rusiju, pa tamo dobili i donijeli to ovdje. Mi sada nemamo nikakve podatke o tome gdje se ono nalazilo upravo u tom trenutku kada je zapaljen manastirski konak. Ali, tako je to Sveto pismo iz 1663. godine preživjelo taj pogrom i to paljenje. Sreća i sticaj okolnosti je takav da se ono sada nalazi u toj nekoj novoj biblioteci koja se formira u manastiru Tavna. Nova biblioteka nije ni izbliza te koja je bila, koja je spaljena, ali trudimo se ne baš toliko da se vodimo kvantitetom, koliko kvalitetom knjiga i literature koja se tu nalazi. Među njima se nalazi se i ova knjiga, Sveto pismo Starog i Novog zavjeta, koja je neprocjenjivo blago i vrijednost koja je više od 350 godina stara i tu je u manastiru Tavna”, poručuje otac Lazar, dok ekipi Anadolu Agency pokazuje Bibliju.

Nakon paljevine manastir nije bio u upotrebi od 1943. do 1953. godine, nakon čega počinje njegova obnova. Do paljenja 1943. bio je muški, a nakon 1953. ženski manastir u kojem je bilo 27 monahinja, a trenutno ih ima desetak.

Unutrašnjojst manastirske crkve je oslikana jedinstvenim freskama, a interesantno je da je u njoj sahranjen 1977. dotadašnji episkop zvorničko-tuzlanski Longin, koji je na mjestu vladike službovao od 1955. godine.

– Živjeti u slozi i miru-

Interesantno je da je arhimandrit Lazar Kršić, sveštenik i duhovnik manastira Tavna, sa službom dugom 36 godina u jednom manastiru, manastiru Tavna, sa najdužom karijerom u čitavoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Skupo ga je koštalo što je u vijeme bivše Jugoslavije bio nekoliko godina na službi u Engleskoj. Po povratku je saslušavan, hapšen, proglašen državnim neprijateljem…

Jednom su ga, kaže, nakon službe u crkvi u Janji, odvela dvojica agenata na saslušanje, 24. marta 1983. godine u Doboju je saslušavan od devet ujutro skoro do ponoći, a morao je da na vrhovima i dnu svake od 78 stranica, na koliko je sačinjen iskaz da ga potpiše. Pet godina je bio bez pasoša, a vratio mu ga je, kaže, čovjek u crnom kožnom mantilu, na ulici u Bijeljini.

“Tako je bilo. Osjetio sam to na svojoj koži. Takvo je vrijeme bilo, sistem, režim je bio takav kakav jeste koji je najčešće od muhe pravio medvjeda. I tako je tjerao i ganjao neke fatamorgane. Šta su radili i čuvali, Bog sami zna”, priča otac Lazar.

Njegova vaskršnja poruka bi, kaže, mogla ići u dva pravca. Porukom za Srbe, pravoslavne vjere koji slave Vaskrs, želi da im čestita praznik nad praznicima i da poželi duhovnog mira, sreće, radosti, dobrog zdravlja i međusobne sloge, pažnje i ljubavi. Neka opšta i generalna poruka za sve ostale koji ne slave, “jeste da gradimo nekakav bolji put, bolju i sigurniju zajednicu u kojoj ćemo živjeti svi skupa i da se cijenimo i poštujemo kao ljudi”.