BiH

inforadar

Svetlana Cenić: Od Dana (ne)zavisnosti do Dana (od)državnosti

03/03/2020

Zanijemim od pomisli šta nas čeka narednih godina, koja agonija na svim poljima: od zdravstva, ekonomije do trauma prouzrokovanih neviđeno lošom i ličnointeresnom politikom. Ko nam je kriv kad donošenje odluka prepuštamo baš takvima. Izgleda da nam je vrijeme da se vratimo na drvo i ovoga puta tamo ostanemo. Negdje nas je evolucija promašila

Negdje šezdesetih godina prošlog vijeka izbijale su epidemije nezaustavljivog smijeha u brojnim afričkim školama, a najčuvenija je bila 1962. godine u Tanzaniji. Trajala je godinu i po da su čak škole obustavile rad, piše Svetlana Cenić za Inforadar.

Do danas nije poznat pravi razlog. Prema istraživaču Christianu F. Hempelmannu, djeca Tanganjike (kako se tada zvala Tanzanija) bila su pod velikim stresom, pa je epidemija smijeha bila nešto kao ventil. Nije bila bezazlena, jer ih je smijeh potpuno onesposobljavao.

Nakon decenija stresa, logično bi bilo očekivati da cijelu Bosnu i Hercegovinu zahvati ova epidemija. No, naši ventili su za sada malo drugačiji. Jedni se nalaze na granici, preko koje dnevno odlaze kolone ljudi u nemoći da išta promijene ili da se bore za promjene. Ovo se, kažu, više trpiti ne da, a najčešća je rečenica: “Neću da mi djeca u ovome odrastaju!”

Drugi su u stalnom ispoljavanju netrpeljivosti prema “onima tamo” i trovanju svega postojećeg. Još uvijek u manjini je humor kao lijek, humor kao način da se čovjek bori sa potpuno ludom svakodnevnicom, humor kao odbrana od takvog sluđivanja da čovjek ne zna da li se nalazi u užasnom filmu režiranom u glavi morbidnih, beskrupuloznih likova, ili je sve ovo stalno ponavljajuća noćna mora iz koje ćemo se možda probuditi. Ili umrijeti u snu.

U demokratiju ovdje ne vjeruje više niko. Odnosno, o njoj pričaju samo oni na vlasti. Vole je načelno kad misle da im daje moć, a omrznu je kad misle da im tu moć oduzima. U miloj nam državi svi imaju pravo glasa, ali ne mogu svi svugdje biti birani. Sramota vječna ove države je deset godina neizvršavanja presude po tužbi Sejdić&Finci, ali smo uspješno od toga napravili vic. Neka se spominje legitimnost, zaboga, nekakvih samoproklamovani čistih Hvata, Bošnjaka i Srba.

Prvi zakon o slobodi religije, na primjer, donio je Džingis Kan, mudro ocijenivši da su protivnici lakše uviđali prednosti predaje, a religijske manjine su postajale bolji saveznici. Više od osam stotina godina kasnije, plemena u BiH ne mogu da nauče ni elementarne stvari. Nezaustavljivo tlače i nameću svoje tamo gdje su većina, stvarajući neprijatelje. Tanka je linija između junačenja i jauka, litija i parastosa.

Venecijanska republika je imala pet uspješnih vijekova zahvaljujući i najkomplikovanijem sistemu izbornog vijeća u istoriji. A sve zbog toga jer se dužd birao na doživotni mandat, što je otvaralo neograničene mogućnosti za korupciju.

Zvuči poznato, zar ne? Ali, godine 1268. uspostavljen je sistem koji je sprečavao bilo kakvo namještanje izbora: prvih 30 kandidata za vijeće biralo se slučajnim izborom; od 30 biralo se devet, tih devet je biralo sljedećih 40, a od tih 40 slučajnim izborom biralo se 12. Tih 12 su birali novih 25, od kojih se izvlačenjem imena biralo devet, a oni onda birali 45 kandidata, od kojih su slučajnim izborom birali 11, koji su birali 41 člana vijeća i, onda, u desetom krugu cijele procedure taj 41 – birao je dužda.

Ponavljam: pet stotina godina uspješnog postojanja! Sve dok ih Napoleon nije pokorio.

Od 1995. godine 25 godina neuspješnog postojanja Bosne i Hercegovine, sa više duždeva u svakom etnosu i bez promjena na vidiku. Biće da su doživotno tu. Ili bar do potpunog finansijskog kolapsa države. Ionako nismo svoji. Odavno smo pokoreni na sve načine.

Naši duždevi jedino što znaju je propagandna vrijednost straha.

Decenijama već slušam jedno te isto, decenijama već gledam da svaka blokada dodatno raseli, uništi i obesmisli sve postojeće. Decenijama se pitam, recimo, hoće li srpska politika ikada naučiti išta iz istorije ili svaki put kreiraju svoju verziju istorije, pa na temlju toga nastupa propaganda strahom i prijetnjama?!

I svaki put se em smanji matica, em smanji srpska populacija u regionu, em osiromaše dodatno. Od SFRJ, SRJ, Zajednice Srbije i Crne Gore, pa samo Srbije, a onda Srbije bez Kosova ili s Kosovom u fusnoti. Uz priču o Malom Šengenu, da ironija bude veća, i punih usta Republike Srpske.

Gdje se dede CEFTA, a gdje Sporazum o specijalnim i paralelnim vezama Srbije i Republike Srpske, manje se priča. Valja štititi taj ugroženi sprski narod, koji od tolike “zaštite” listom odlazi u Austriju, Njemačku, Ameriku, Australiju…

Sa ili bez istetoviranog krsta ili grba na vidnom mjestu, ali sa sve više neprijatelja. Ne treba Srbima niko, zaboga, kad imaju majčicu Rusiju. Gdje ne odlaze. Evo, ne treba im ni Bosna i Hercegovina. Nije im trebala ni Hrvatska, pa ih tamo gotovo da nema. Hrvatske ima i to i u EU i u NATO. Na čiju sreću ili nesreću, znaju i jedni i drugi. Ali, Srba nema i neće ih ni biti.

Naći će i rješenje sigurno kako će iz Prijedora, Banja Luke, Novog Grada do Trebinja ili Beograda, uz očekivanje da će svi sjediti i mirno posmatrati, ako ne i šampanjac u to ime otvoriti. Kako da ne! Kreditori jedva čekaju da oproste dugove, dobavljači da bez para daju šta Republika Srpska poželi, roditelji da pošalju sinove da se o svom trošku bore za granicu i da je čuvaju.

Ili će sve to riješiti majčica Rusija i matica Srbija do posljednjeg stanovnika Republike Srpske. I uz gromoglasni aplauz koalicionih partnera vladajuće garniture Republike Srpske sa one strane dejtonske ogradice.

Šta to biješe mudrost, znanje, političko umijeće i diplomatija?!

Prvog marta su neki slavili Dan nezavinosti države, a neki lične nezavisnosti, jer je na snagu stupio novi Zakon o doseljavanju stručne radne snage u Njemačkoj, koji olakšava zapošljavanje.

Čestitam i jednima i drugima, s tim što ove prve pitam od čega su nezavisni u državi gdje nekolicina partija diktira sve, gdje volja nekolicine ljudi drži cijelu državu zarobljenom i porobljenom?! Sljedećeg novembra će opet jedni slaviti Dan državnosti, a snađeni po Njemačkoj i kojekuda Dan oddržavnosti. Onima koji ne slave ni jedno, ni drugo, nemam šta da kažem.

Zanijemim, inače, od pomisli šta nas čeka narednih godina, koja agonija na svim poljima: od zdravstva, ekonomije do trauma prouzrokovanih neviđeno lošom i ličnointeresnom politikom. Ko nam je kriv kad donošenje odluka prepuštamo baš takvima. Izgleda da nam je vrijeme da se vratimo na drvo i ovoga puta tamo ostanemo. Negdje nas je evolucija promašila.

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.