BiH

Suočeni s Erdoganovim progonom

Turski državljani sve više traže azil na Balkanu

21/10/2019

Za razliku od Bugarske, BiH se opirala pritisku da izruči turske državljane uprkos jakim vezama između Sarajeva i Ankare

Nakon neuspjelog državnog udara 2016. godine, na stotine turskih državljana, suočavajući se s progonom Recepa Tayyipa Erdogana, zatražilo je azil u zemljama Balkana, pokazuje istraživanje Balkanske istraživačke mreže (BIRN).

Ako su Turci ranije rijetko tražili azil u balkanskim zemljama, od sredine 2016. godine to je postalo redovna pojava, pokazuje istraživanje BIRN-a.

Iako su razlozi za svaki pojedinačni zahtjev povjerljivi, trenutak u kome je njihov broj povećan ukazuje na to da postoji strah od “produžene ruke zakona”, Recepa Tayyipa Erdogana. Naime, turski predsjednik je u julu 2016. godine razbio pokušaj državnog udara.

Zbog ovih zahtjeva, brojne balkanske države nalaze se u nezgodnoj situaciji – između diplomatskih i finansijskih koristi i dobrih odnosa s Turskom s jedne strane, i očekivanja Evropske unije (EU) da će uspjeti oduprijeti se naporima Ankare da stegne obruč oko sljedbenika sveštenika optuženog da je organizovao neuspjeli puč.

Trend je najočigledniji na Kosovu, naročito od kraja marta 2018. godine, kada je, u operaciji turskih obavještajnih agenata, šest osoba turske nacionalnosti pokupljeno sa ulice i odvedeno u Tursku, bez ikakvog pravnog postupka.

U periodu od 2014. do 2016. godine, nijedan turski državljanin nije zatražio azil na Kosovu. Prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova, utočište je 2017. zatražilo njih sedam, a 2018. je taj broj porastao na 76 (50 zahtjeva je odobreno).

Prema podacima do kojih je došao BIRN, na Kosovu, u BiH, Sjevernoj Makedoniji i Bugarskoj od 2016. godine zahtjev za azil je podnijelo više od 250 turskih državljana.

Nazmi Ulus, direktor škole “Mehmet Akif” na Kosovu, azil je dobio u augustu ove godine. Ova škola je dio međunarodne mreže obrazovnih ustanova koje je formirao američki sveštenik Fethullah Gulen. Gulen trenutno živi u SAD-u.

Ulus kaže da su se životi zaposlenih u školi okrenuli za 180 stepeni nakon što je Ankara proglasila Gulena krivcem za državni udar. Tada je pokazala da je spremna da stegne obruč oko njegovih sljedbenika u inostranstvu.

“Trudim se da ne budem sam, da ne kasnim kući i da svojoj ženi uvijek kažem gdje sam”, govori Ulus za BIRN.

“Većina naših prijatelja je iz bezbjednosnih razloga zatražila azil”, kaže on.

Azil kao zaštita

Kada je 15. jula 2016. godine Erdogan razbio pokušaj puča, on je krenuo u osvetu – oko 150.000 državnih službenika, vojnika, policajaca, nastavnika, sudija i akademskih radnika otpušteno je ili suspendovano s posla u javnom sektoru zbog sumnje da su povezani s Gulenovom mrežom, a više od 70.000 ljudi čeka na suđenje u pritvoru.

EU i međunarodne grupe za ljudska prava kažu da Erdogan koristi pokušaj puča za ušutkivanje opozicije. Ankara, s druge strane, kaže da obim akcije govori o tome koliki je uticaj Gulen imao u Turskoj.

Ipak, Erdogan se nije zaustavio u okviru turskih granica. Širom Balkana, ali i van njega, Ankara je “čvrstom rukom”, prikrivenim sredstvima i finansijskim i diplomatskim uticajem gonila osobe povezane s Gulenom.

Turski državljani s kojima je BIRN razgovarao kažu da žive u stalnom strahu da će nejake vlasti balkanskih država popustiti pod pritiskom. Sudeći po brojkama, mnogi vide formalni azil kao jedinu moguću zaštitu.

Poput Kosova, susjedna Sjeverna Makedonija bilježi porast zahtjeva za azil. Tako, naprimjer, 2016. godine Sjeverna Makedonija nije imala nijedan zahtjev, 2017. broj je skočio na 13, dok je 2018. zahtjev podnijelo deset državljana.

Slično je i u BiH: 2014. nije bilo zahtjeva, 2015. su bila tri, 2016. se broj povećao na 19, 2017. na 29, a 2018. na 22. Samo ove godine bila su 53 zahtjeva, tako da ukupan broj zahtjeva nakon puča iznosi 123.

Zaposleni u gulenističkim školama na Kosovu se boje da će se desiti još neka operacija turske obavještajne službe.

“Vidimo da je Erdogan veoma moćan i kosovska demokratija se ne može oduprijeti tom pritisku”, kaže nam zaposleni na koledžu “Mehmet Akif” koji je želio ostati anoniman. Drugi, koji je imao isti zahtjev, kaže: “Kada vidimo policiju, imamo pomiješana osjećanja – osjećamo se zaštićeno, ali se i plašimo da bi se mogao ponoviti 29. mart.”

Ulus vjeruje da će turske vlasti pokušati da na “druge načine” pritisnu one koje smatraju svojim protivnicima. “Sumnjam da su naši prijatelji svuda pod rizikom”, ističe on.

U septembru 2018. godine sedam navodnih gulenista oteto je u Moldaviji i prebačeno u Tursku.

“Trojica od njih sedam su moji prijatelji”, kaže nam Ahmet, čije pravo ime i lokaciju na kojoj se nalazi, prema dogovoru, BIRN neće objaviti.

Ahmet kaže da se plaši da je sljedeći, uprkos tome što su sigurnosne službe u balkanskoj državi u kojoj trenutno živi, njemu i njegovim prijateljima obećale zaštitu.

Ali dodaje da su ga službenici sigurnosne službe upozorili da ukoliko turska obavještajna služba bude pokrenula tajnu operaciju, oni neće moći ništa da urade.

Rekli su mu da on i njegovi prijatelji mogu silom biti vraćeni u Tursku, morem ili kopnom. Također mogu biti prevezeni diplomatskim vozilom preko granice.

Iako je sud odbio zahtjev Ankare za njegovo izručenje, kaže, i dalje se plaši.

On je, naime, i pored toga što je sudija u Azerbejdžanu donio odluku da ne smije biti izručen, ipak uguran u automobil ispred suda i vraćen u Tursku.

“Erdoganov režim želi da kidnapuje osobe povezane s Gulenovim pokretom”, kaže Ahmet. “Oni to pokušavaju svuda. Međutim, uspijevaju samo kada imaju dozvolu zemalja u kojima ovi ljudi žive ili ako sklope sporazum s vladama tih zemalja.”

“Turska mi je poništila pasoš, ali Interpol to nije prihvatio”, objašnjava on. Kada mu pasoš bude istekao, kaže Ahmet, on neće moći da ga obnovi u ambasadi. Tada će, kako kaže, potražiti azil u “odgovarajućoj zemlji”.

Dešavanja u martu 2018. pokrenula su smjenu kosovskog ministra unutrašnjih poslova i šefa bezbjednosti, nakon što je tadašnji premijer Ramush Haradinaj izjavio da je “držan u neznanju”.

Parlamentarna istraga koja je uslijedila utvrdila je da je došlo do 31 kršenja zakona i postupaka. U februaru je najavljeno da će sve biti proslijeđeno tužilaštvu.

Ali Turska je isprobala i konvencionalnije metode.

Pritisak za izručenja

Iz Ministarstva pravde Sjeverne Makedonije kažu za BIRN da su prošle godine od Turske dobili 17 zahtjeva za izručenje, ne navodeći koliko ih je bilo prethodnih godina. Izručena je bila jedna osoba. Turski ministar odbrane Hulusi Akar ove godine je posjetio Skoplje i tom prilikom pozvao na izručenje “terorističkih struktura” gulenističkog pokreta.

Akar je tokom tog putovanja posjetio i Prištinu. Kosovske vlasti nisu odgovorile na BIRN-ova pitanja o broju zahtjeva za izručenje nakon pokušaja državnog udara.

U Bugarskoj se također povećao broj zahteva za azil, kao i broj zahtjeva za izručenje.

Turska je, prema podacima bugarskog Ministarstva pravde, Bugarskoj poslala ukupno 11 zahtjeva za izručenje 2014. (pet) i 2015. (šest), od kojih je 2014. realizovan jedan, dok su 2015. realizovana tri.

Ovaj broj je rastao narednih godina. Bugarskoj je 2016. godine poslato sedam zahtjeva za izručenje, 2017. jedanaest i 2018. osam zahtjeva. Polovina je izručena, ali je, osim njih, Bugarska 2016. godine deportovala još osam turskih državljana. Deportovanje je brži i pravno manje složen proces od izručenja.

Tako je u augustu 2016. godine turski biznismen Abdullah Buyuk, Gulenov sljedbenik, deportovan iz Bugarske u Tursku iako su dva bugarska suda donijela presude protiv zahtjeva za izručenje. Iz bugarskog Ministarstva unutrašnjih poslova su saopćili da on nije imao potrebnu dokumentaciju za boravak, pa je zato mogao jednostavno biti deportovan.

Mehmed Yumer, jedan od izdavača bugarsko-turskih novina “Zaman”, ugašenih nakon pokušaja državnog udara, kaže da za mnoge turske državljane Bugarska nije dobar izbor.

“Nakon Buyukovog slučaja, počela je da se širi poruka: ‘Ne dolazite u Bugarsku’”, kaže on. “I prestali su da dolaze, čak i oni koji su ovdje radili. Ovo je bio lakmus-test.”

BiH – Najmanje deset ljudi na turskoj “crnoj listi”
Podaci koje je BIRN dobio od bugarske Državne agencije za izbjeglice preko Zahtjeva za slobodu informacija pokazuju da je, uprkos prethodno navedenom, broj zahtjeva za azil u Bugarskoj malo porastao: bilo ih je deset 2014., jedan 2015., sedamnaest 2016., osamnaest 2017. i trinaest 2018. godine. Nije utvrđeno da li je broj za 2018. ukupan broj zahtjeva iz te godine.

Samo je jedan zahtjev realizovan – 2014. godine.

Gulenisti u Bugarskoj kažu da se situacija u pokretu promijenila.

“Takozvani intelektualni krug i dalje postoji”, rekao nam je jedan od njih, zahtijevajući da ostane anoniman. “Ali mediji koje je taj intelektualni krug koristio (poput novina “Zaman Bugarska”) ugašeni su”, kazao je on za BIRN.

“Ljudi koji još uvijek imaju neke veze s Turskom počinju da vas izbjegavaju.”

Za razliku od Bugarske, BiH se opirala pritisku da izruči turske državljane uprkos jakim vezama između Sarajeva i Ankare.

Najmanje deset Turaka u BiH navodno se nalazi na turskoj “crnoj listi” za izručenje, ali sudovi u BiH su odbacili sve zahtjeve uz obrazloženje da ni Evropska unija ni Ujedinjene nacije ni pojedine evropske države ne smatraju Gulenov pokret “terorističkom organizacijom”, kako to tvrdi Turska.

Na konferenciji za novinare u julu, Nedim Ademović, advokat jednog od traženih Turaka, rekao je da je BiH bila pritiskana da slučaj riješi “političkim dogovorom”, a ne pravnim putem.

“BiH je mala zemlja pod velikim pritiskom”, kazao je on. “I trebalo bi da brani svoju međunarodnu pravnu reputaciju.”

BIRN BiH je ranije pisao o tome kako je Služba za poslove sa strancima nakon zahtjeva turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana ukinula boravišne dozvole u BiH za četiri državljanina Turske.

Prošle godine registrovano je 7.918 Turaka koji su ilegalno, kopnom i morem, došli u Evropu takozvanom Istočno-mediteranskom rutom, koju koriste migranti i izbjeglice s Bliskog istoka, ali i oni iz Afrike i Azije.

Evropska kancelarija za podršku azilu (EASO) bilježi 24.500 zahtjeva turskih državljana za azil 2018. godine u zemljama EU, što je 48 procenata više u odnosu na 2017.
Turci su u 2018. godini zahtjeve uglavnom podnijeli Njemačkoj (10.160) i Grčkoj (4.820).

Samo u prva dva mjeseca ove godine, na grčku teritoriju došlo je ukupno 996 Turaka, saopćila je Evropska agencija za graničnu i obalsku stražu (Frontex).

Komentari

Autor: detektor.ba

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.