Više od 500 migranata kod Sarajeva čekaju proljeće, pa da “nastave put”

Više od 520 migranata trenutno je smješteno u kasarni Ušivak u Hadžićima kod Sarajeva, uključujući i više od 20 porodica sa ukupno 18 djece. Unatoč lošim vremenskim prilikama, broj migranata u ovom kampu se konstantno mijenja jer uvijek ima onih koji dolaze i odlaze iako u mnogo manjoj mjeri nego što je to slučaj u ljetnim danima.

Većina će zimu provesti u kampu gdje imaju tople prostorije, hranu, odjeću i potrebnu zdravstvenu zaštitu. S ljepšim vremenskim prilikama nastavit će svoj put prema nekim evropskim zemljama.

Ekipu Anadolu Agency (AA) kroz kamp je proveo Stevan Jugović, menadžer kampa, predstavnik Međunarodne organizacije za migracije (IOM). Svakodnevno je tu, zna njihove priče, poznaju se i pokušavaju olakšati jedni drugima boravak u ovom izbjegličkom kampu.

Zatičemo i jednu grupu mladih ljudi koji su napravili improvizovani fudbalski teren i igraju fudbal. Drago im je da je sunce malo izašlo i da su vani. Smijeh, šale, lopta i okvir gola od snijega… Njima to ne smeta jer oni, koliko smo mogli i da shvatimo dosad, ne znaju za prepreke. Mnogi su tu došli s drugog dijela svijeta. Bitan je cilj: doći do Njemačke, Danske, Italije…

“U ovom trenutku u kampu imamo 528 migranata. Najveći broj je iz Pakistana, zatim, Iraka, Irana i Afganistana, veliki broj je i iz Sirije, a neke druge zemlje u manjem broju”, izjavio je Jugović.

Kako je kazao, ovih pet zemalja čine oko 80 posto migranata u kampu u neposrednoj blizini Sarajeva.

“Najveći broj su muškarci. U ovom trenutku imamo i 22 porodice sa 58 članova. Među njima je i 18 djece”, istakao je Jugović.

U kampu nema nekih većih incidenata kao ni bolesti.

“Događaju se čarke između pojedinaca. Nismo imali nešto što bi se moglo okarakterisati kao masovni incidenti. Pojedinci se često posvađaju, ponekad se desi i tuča, ali to vrlo brzo riješimo. Na početku, kada je kamp počeo s radom, imali smo određen broj slučajeva scabie. Imamo redovne povrede uzrokovane uglavnom od puno pješačenja. Povrede nogu, bolovi u nogama, mišićima, povrede zglobova, poneki lom, ali ništa što bi se moglo smatrati nečim što je izuzetno opasno ili zarazno”, poručio je Jugović.

Broj migranata se mijenja iz dana u dan.

“Broj se konstantno mijenja, mada ne značajno. Kako je počeo snijeg padati, broj se kreće od 500 do 550. Ljudi svakodnevno odlaze i dolaze, ali ne u tolikom broju kao što je bilo na početku, kada je kamp počeo s radom. Redovan priliv novih ljudi tokom dana je između deset i 20”, pojasnio je Jugović.

S maloljetnicima u kampu rade uposlenici Centra za socijalnu zaštitu Hadžići, koji redovno dolaze u kamp.

Hazballah Idanka (20) je prije dvije godine odlučio napustiti Afganistan i krene na put prema nekoj od europskih zemalja.

“Iz Afganistana sam došao do Irana, zatim u Tursku, pa Bugarska, Srbija, a sada sam u BiH. U Afganistanu mi je ubijen otac i onda smo ostali bez nekoga ko nas je hranio, ko je, dakle, donosio hljeb kući. Zato sam ja odlučio napustiti Afganistan i doći u Europu kako bih našao posao”, ispričao je Idanka, navodeći da želi doći do Njemačke.

Prvi put se s minusima i snijegom susreo prošle godine u Srbiji, ali smatra da je ova zima mnogo gora od prošle.

“Prošle zime sam bio u Srbiji, ali nije bilo hladno kao ovdje. Ovo je prvi put da se susrećem s ovakvom hladnoćom. Međutim, moramo trpiti zimu. Hladno je, ali nemamo drugog izlaza. U kampu je dobra situacija. U kontejneru je toplo. Ukoliko vremenske prilike budu povoljnije, možda ćemo i tokom zime nastaviti put”, poručio je Idanka.

Shuku Kerimi iz Irana sreli smo dok šeta u kampu s mužem i 3,5 godišnjim sinom.

“Prije pet godina sam napustila Iran zbog političke situacije tamo. Ne može se živjeti u zemlji s takvom politikom. Ovdje sam s mužem i sinom”, ispričala je Kerimi za AA.

Cilj je da dođu do Njemačke.

“Ta zemlja je dobra za migrante i podržavaju nas”, poručila je Kerimi.

Nije baš zadovoljna uslovima u kampu.

“Hladno je, a živimo u kontejnerima koji su mali i nisu dobri za djecu”, dodala je Kerimi.

Mehran Shahid (20) je iz pakistanskog dijela Kashmira.

“Na put sam krenuo prije šest mjeseci. U kampu sam 1,5 mjesec. Želim doći do Italije. Zimu ću provesti u kampu jer nema ništa važnije od života. Ovo je prvi put da se susrećem sa zimom kao što je ova. Prošao sam mnogo stvari, ali ne i ovo. Ovdje je veoma hladno”, izjavio je Shahid.

Zadovoljan je uslovima u kampu. Kako je kazao, imaju tri obroka, odjeću, zdravstvenu zaštitu i toplo je u kontejnerima gdje borave.

Na odlasku smo zatekli i grupu djevojčica koje se s osmijehom na licu igraju s uposlenicima jedne od nevladinih organizacija, koje su s njima u kampu. Sretne su iz njima poznatih razloga iako nemaju ništa od onoga što bi trebali imati za sretno djetinjstvo. Samo nekoliko stotina metara od njih u toplim krevetima u svojim domovima spokojno spavaju njihovi vršnjaci dok su oni danas tu, a sutra ko zna gdje i u kakvoj situaciji. Svaki dan je nova neizvjesnost…