BiH

Adelheid Wölfl

Zamislite da u BiH nema nacionalizma

11/10/2020

Za stanje u BiH se ne može okrivljivati Dejtonski sporazum već nacionalisti koje ne interesuje saradnja i izgradnja društva, građani koji ih biraju a pomalo i međunarodna zajednica, koja im je dala legitimnost

Zamislite da velika većina građana Bosne i Hercegovine izađe na izbore i ne glasa za nacionalistički orjentisane partije, već za one kojima nije važna pripadnost etničkoj grupi ili vjeri. Tada se ne bi  vodile diskusije o tome da je Dejtonski sporazum razlog za mizerno stanje u zemlji. Ljudi bi se brinuli o bitnim stvarima i ne bi vodili besmislene debate o pitanjima identiteta, piše DW.

BiH nije paralizovana zbog sporazuma iz 1995., već zato što njome vladaju nacionalisti, koji su preoteli i stavili pod svoju vlast sve državne strukture. Među njima postoje političke snage koje žele uništiti državu i zato ne žele da dođe do pozitivnog razvoja. BiH pati od unutrašnje agresije rasističkih nacionalista.

Za rasističku ideologiju nije kriv Dejton

Šef SNSD-a i desno-radikalni nacionalista Milorad Dodik je pred izbijanje pandemije najavio povlačenje predstavnika svoje partije iz zajedničkih državnih institucija. Rekao je i da je Republika Srpska, za koju on službeno nije nadležan jer obavlja funkciju člana Predsjedništva BiH, na putu da napusti BiH. „Mi ćemo to sprovesti, neće nas spriječiti ni SAD ni bilo ko jer smatramo da je Dejtonski sporazum prekršen prvenstveno intervencijom međunarodnog faktora“, rekao je tada Dodik. Proteklih 10 godina uspjelo mu je preći nekoliko crvenih linija Dejtonskog sporazuma i istovremeno tvrditi kako brani taj sporazum.

Ako se prisjetimo niza njegovih prijetnji, nameće se pomisao da Dodika ne treba uzimati ozbiljno. Međutim, njegova politika određuje skoro cijeli politički diskurs u BiH. Najave otcjepljenja su stalna paljba, kojoj je zemlja retorički izložena. One su tako otrovne, jer su nošene ideologijom, koja je u posljednjih sto godina velikom dijelu prostora jugoistočne Evrope donijela rat, nasilje i patnju. Stoga postoji razlog za strah. Štaviše za užasan strah.

U fokusu politike koju vode ekstremni nacionalisti su ciljevi iz 19. stoljeća, odnosno stvaranje homogenih nacionalnih država preseljenjem, protjerivanjem i uništenjem neželjenih dijelova stanovništva ili pripajanjem određenih teritorija drugim državama, kako bi se ostvarila etnička homogenizacija. Srpski nacionalni program je još prije 100 godina predvidio BiH kao dio Velike Srbije.

„Imagine there`s no countries“

Istoričar Oliver Jens Schmitt o BiH piše: „Nijedna postimperijalna teritorija nije takvom silinom opustošena u smislu etničkog razgraničenja, segregacije i homogenizacije kao BiH od strane njenih aktera 1992.-1995. i prethodno 1941.-1945.” Danas se na terenu rasistička ideologija razdvajanja ljudi duž etničkih granica ne provodi više protjerivanjem, ali taj duh dominira atmosferom. Za postojanje takve ideologije, međutim, nije kriv Dejton.

Stihovi pjesme Johna Lennona „Imagine there`s no countries“ mogli bi nas potaknuti da zamislimo kako bi BiH izgledala bez tog ekstremno-rasističkog nacionalizma: „Imagine there`s no nationalism”.

Thorsten Gromes iz Hesenske fondacije za mir i istraživanje konflikta ističe dvostruki karakter Dejtonskog sporazuma. „Ustav na mnogim mjestima podstiče artikuliranje interesa sopstvenog konstitutivnog naroda ili entiteta i stavlja to u prvi plan”, pojašnjava Gromes. „Istovremeno on ne zahtijeva od izabranih predstavnika da konfrotativno zastupaju etno-nacionalističke pozicije. Stoga je na političkim akterima da odluče kakav će duh unijeti u Ustav.“

I politolog Adis Merdžanović (School of Management and Law u švajcarskom Winterthuru) smatra da Dejtonski sporazum, koji u sebi sadrži niz mogućnosti za korištenje veta, nije stran demokratijama koje funkcioniraju po principu konsenzusa. „Sporazum teoretski može funkcionisati jer dozvoljava donošenje odluka koje se usvajaju većinom i uz učešće svih. Istovremeno sprječava odluke koje su ciljano usmjerene protiv jedne etničke grupe”. Ali problem u bh. kontekstu je druge prirode: „Ni najbolji Ustav ne funkcioniše ako akteri u zemlji to ne žele”.

Merdžanović smatra da bi se Dejtonski ustav mogao tumačiti konstruktivno kada se ne bi stalno zloupotrebljavao za širenje nacionalizma.Ali s obzirom na prevlast nacionalista, Dejtonski sistem nema šansi da pokaže svoje pozitivne strane.

Birači ne kažnjavaju destruktivne političare

Dejtonski sporazum iziskuje kompromise, u suprotnom sistem blokira. Politička teorija polazi od pretpostavke da birači kažnjavaju one partije koje blokiraju napredak, jer to vodi zemlju u stagnaciju. Ali to biračima očito ne smeta.

Razloge za ovakvo stanje Merdžanović vidi u kombinaciji Dejtonskog sporazuma i uloge visokog predstavnika. „U prvih deset godina nakon rata u BiH praktično nije bilo stagnacije i postojeći mehanizmi su djelovali. Visoki predstavnik je intervenisao i rješavao probleme, unutrašnji poriv za političarima spremnim na kompromis u narodu nije postojao“, objašnjava politolog Adis Merdžanović.

To je, kako kaže, za posljedicu imalo uspon političke elite, koja se nije samo udaljila od upravljanja zemljom, već je putem etničkog reciprociteta u državnoj administraciji izgradila klijentelistički sistem kako bi sve važne funkcije popunila svojim ljudima.

On dalje pojašnjava kako se, nakon što je visoki predstavnik 2006. godine prestao aktivno koristiti „Bonske ovlasti”, sistem tako zaglavio, da njegovi mehanizmi – kažnjavanje onih koji odbacuju kompromis – nisu više mogli funkcionisati.

„Uz dobru volju, Vi možete i loš sistem podstaći da funkcioniše. No interes političkih elita na promjenu političkog kursa su premali, a akteri koji žele voditi novu politiku su ili preslabi, imaju premalo podrške u stanovništvu ili jednostavno odbijaju prihvatiti da uđu u sistem koji smatraju korumpiranim”.

BiH je u tako lošem stanju ne zato što je njen Dejtonski ustav toliko loš, već zato što političari i građani istrajavaju na udobnosti i klijentelizmu i nastavljaju sa raspodjelom resursa onako kako su to do sada naučili. Oni prvenstveno slijede svoje male, privatne, sitnosopstveničke interese, pritom im dobrobit društva u cjelini nije važna. Političke ili porodične veze smatraju se Bogom danim. Mnogi su više zainteresirani za to da njihov rođak ili tetka dobiju posao u zdravstvu, nego da se zdravstveni sistem reformiše. Svaka promjena i posvećenost opštem interesu se izbjegava. BiH pati od neodgovornog partikularizma, uspavanosti i obitavanja u strahu.

Građani tu nisu izuzeti od odgovornosti, jer su oni ti koji stalno glasaju za iste stranke, a time i za njihove političke programe kojim učvršćavaju status quo. O promjenama se niti ne razgovara, sa izuzetkom nekoliko građansko-progresivnih snaga poput Naše Stranke.

Zamislite da u BiH nema više klijentelizma i da građani ne dobijaju posao i druge pogodnosti preko političkih partija u zamjenu za lojalnost na biralištima. Kako bi bilo kada bi politički programi, a ne samo nepotizam, igrali važnu ulogu na sljedećim izborima. Zamislite šta bi se desilo kada bi se građani i političari ozbiljno bavili pitanjima kako stimulirati poduzetništvo, učiniti administraciju efikasnijom, smanjiti zagađenje vazduha i afirmisati turizam i planinarenje u BiH. Teško da bi iko tada mogao okriviti Dejtonski ustav za sadašnju mizeriju.

Zanimljivo, u BiH gotovo ne postoje ljudi koji građane javno konfrontiraju sa ovom neugodnom istinom. Gotovo da nema onih koji su u stanju da im kažu da njihovo glasanje na izborima doprinosi zastoju i agoniji i da je moguć i drugačiji život. Svi bi da utonu u dubok san kao Trnoružica i da čekaju na princa, koji naravno nikada neće doći.

Ni EU, s druge strane, ne kaže jasno ko je odgovoran za zastoj, niti kako bi BiH mogla izgledati kada bi neko pokrenuo promjene. Nedostaju i konkretni reformski prijedlozi bh. političara, recimo onih iz opozicije, ali i njihove vizije koje bi prenijeli na narod. Ako političari ne sprovode reforme i ostavljaju zemlju u agoniji, moglo bi im se odgovoriti sa: “naming and shaming” (javnim prozivanjem i stavljanjem na stub srama).

Građani BiH imaju pravo znati kako bi mogao izgledati pravedniji svijet i na koji način bi oni mogli učestvovati  u njegovom kreiranju. Takve ideje trenutno nedostaju. A odgovornost za, ne samo zamišljanje već i stvaranje jednog takvog društva, leži na samim Bosancima i Hercegovcima.

Komentari

Autor: Adelheid Wölfl (DW)

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.