U početku me bilo stid prijavljivati jer i sama radim u policiji. Stid me bilo radnih kolega – počinje svoju priču o godinama zlostavljanja naša sagovornica, čiji je identitet poznat redakciji.
Sve je počelo 2006. godine, kada je, kako kaže, njen bivši suprug počeo da potkrada klijente koji su mu povjerili pare za registraciju vozila.
– U to vrijeme stupio je u vezu s konobaricom iz jednog objekta, koja je imala prohtjeve koje on od svojih prihoda nije mogao ispunjavati, pa je počeo krasti po kući sve što je mogao unovčiti, kao i varati klijente na poslu, uzimati novac kod kamatara… Nasilje je počelo kad sam mu rekla da želim razvod. Sutradan je donio bombu u stan i zaprijetio da će ubiti djecu, a ja ću od muke umrijeti za njima. Tada sam odustala od razvoda, radujući se kad danima nije dolazio u stan. Kad bi se vraćao kući, obično bi bio bijesan jer je vjerovatno ostao bez para. Tada su krenuli udarci, zahtijevao je od mene da mu dam platu. Nasilje se s mene prenijelo i na kćerku i sina jer su u tim momentima bježali meni. Čim bi se snašao za nešto para, opet bi odlazio, a djeca i ja smo bili mirni bar nekoliko dana – priča nam svoju potresnu priču 59-godišnja sagovornica Fokusa, čiji je identitet poznat redakciji.
Nakon nekog vremena, kako kaže, smogla je snage i ponovo zatražila razvod.
– Tu večer me istukao i silovao – kaže.
Prijave policiji
Ujutro je otišla na posao, kada ju je nazvala kćerka.
– Rekla mi je da je tati neki čiko donio na vrata pištolj i puno metaka. Sin je tada imao deset, a kćerka osam godina. Osjećao se moćan – govori.
Svaki put kad bi se vraćao u stan, ona bi dobila batine. Nakon nekog vremena, kada je vidjela da maltretiranje neće stati, odlučila je, kako kaže, da više ne šuti. Počela ga je prijavljivati policiji.
– Policija ga privede, napravi zapisnik, napiše kaznu. Tražili su od mene da me smjeste u sigurnu kuću, što sam odbila, nisam mu željela prepustiti stan. Da sam izašla iz stana, ja u tom stanu ne bih više ništa zatekla. On bi sve prodao. Djecu sam ostavljala kod roditelja da bih izbjegla njihove traume – priča nam preživjela.
U međuvremenu saznaje da je u drugom stanju i da je kasno za prekid trudnoće.
– Slomila sam se od bola. Koristila sam tablete za smirenje, pila tablete za bolove – priča o fizičkoj torturi koja je trajala pune tri godine. Psihičko maltretiranje se nastavilo do danas, skoro 20 godina od prvog udarca.
Uslijedio je mirni period, kada nasilnik četiri mjeseca nije došao kući. Kako je kasnije shvatila, pobjegao je jer su ga tražili kamatari od kojih je posuđivao novac, a u firmi u kojoj je radio sklopio je sporazumni prekid radnog odnosa.
Spremna na sve
U međuvremenu, ona je rodila zdravog dječaka.
– Pojavio se na rođendanu starijeg sina, a tek rođenom je bilo 18 dana. Živjeli smo u stanu bez struje, jer nas je ostavio u dugovima. Stariji sin je već išao na terapije kod psihijatra, a kćerka mu je tad rekla da je trebao bar struju da plati jer živimo u mraku. On se okrenuo i udario je iz sve snage. Bebu sam dala starijem sinu i tada sam prvi put uspjela da ga udarim, na šta mi je on uzvratio. Smogla sam snage i izgrebala ga po licu. Zanijemio je od šoka. Otvorila sam ladicu i izvadila nož, spremna na sve, pa čak i ubistvo – priča nam naša sagovornica koja se živo sjeća pakla koji je s troje djece preživjela.
Sutradan je napustio državu. Otišao je u Srbiju gdje je živio sve do prošle godine.
– Kada je otišao, očekivala sam mir, ali onda je počelo psihičko maltretiranje. Slao je poruke prijetećeg sadržaja. Sve sam dokumentirala i prijavljivala. Policija ništa nije mogla jer nije bio na teritoriji BiH – priča nam.
Prošle godine se vratio u Bosnu i Hercegovinu.
– Počeo me prijavljivati da mu ne dam da viđa djecu, iako su se oni izjasnili da ne žele kontakt s njim. Nakon prijetnji smrću i mog prijavljivanja policiji, predmet je proslijeđen Tužilaštvu, ali Tužilaštvo me nikad nije pozvalo. Policija je tražila urgenciju, međutim, opet ništa od Tužilaštva – ogorčena je sagovornica Fokusa koja kaže da su se prijetnje nastavile do danas, da se bivši muž zna pojaviti na pauzi ispred zgrade u kojoj radi ili kad izlazi s posla.
Ona je jedna od mnogih žena koje su učestvovale u Upitniku našeg portala o porodičnom nasilju. Nikad veći broj užasavajućih priča nismo dobili nego u ovoj Upitniku, što vjerno ilustruje razmjere ovog problema. Više od 200 osoba se javilo sa svojim pričama, dok je njih više od 30 bilo spremno podijeliti detalje sa našim novinarkama i novinarima.
Izmjena Zakona
Stanje je odavno alarmantno. Tri godine zaredom Bosna i Hercegovina bilježi po 12 femicida godišnje.
Konačno su u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH usvojene izmjene Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama FBiH. Ženske organizacije koje su se godinama zalagale za izmjenu Zakona zadovoljne su novim zakonom, ali još se čeka njegovo usvajanje u Domu naroda.
Meliha Sendić, predsjednica Centra ženskih prava Zenica, kaže da je, po onome što je mogla vidjeti, Zakon usklađen s Istanbulskom konvencijom.
– Kako sada Zakon izgleda, to je jedna velika izmjena i u potpunosti mijenja položaj žrtava nasilja u porodici i nasilja nad ženama – optimistična je Sendić.
Kako navodi, sam naziv Zakona je promijenjen.
– Ranije je bilo “nasilje u porodici”, što je u velikoj mjeri isključivalo nasilje koje se događa izvan bračne zajednice, u partnerskim vezama – kaže Sendić za Fokus.
Ono što ističe kao posebno važno je što Zakon ostavlja prostor da se radi na preventivnom dijelu, da se može ranije djelovati kako bi se spriječilo nasilje i eskalacija nasilja.
– Sada je u Zakon uvrštena i procjena rizika, gdje se daje veća odgovornost i obaveza policiji da automatski policijski službenici imaju mogućnost, za razliku od ranije, da procijene od slučaja do slučaja koliko je taj rizik na visokom nivou i da svi u sistemu lanca mogu reagirati. U razgovoru i individualnom pristupu svakoj osobi pojedinačno to može biti jedna od velikih promjena, koja može da utiče ne da se nasilje smanji nego da ne eskalira kao što smo imali priliku vidjeti u ranijem periodu, što je uključivalo povećan broj ubistava i nasilja nad ženama – pojašnjava Sendić.
Pooštrene sankcije i online nasilje
Novinarka BIRN-a Azra Husarić-Omerović koja se dugi niz godina, između ostalog, bavi temama porodičnog nasilja i nasilja nad ženama, kaže za Fokus da Zakon o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama FBiH donosi potpuno novi set mjera koji štite žene i djecu od nasilja u porodici, kako kroz hitne mjere zabrane nakon prijave nasilja tako i kroz uvođenje potpuno novog mehanizma zaštite kroz elektronsku nanogicu za nasilnike sa izrečenom mjerom zabrane prilaska.
– Zakonom su pooštrene i sankcije, a jedna od najvažnijih je i ta da se ne može otkupiti kazna zatvora do godinu dana, a što je bila negativna praksa u radu pravosuđa s nasilnicima – kaže Husarić- Omerović.
Novost u Zakonu je i to što će konačno biti prepoznato i online nasilje.
– Online nasilje do sada nije bilo precizirano zakonima pa su žrtve koje prijave online prijetnje i nasilje dobijale odgovor od policije da ne mogu postupati jer nema predviđenog krivičnog djela. U tom smislu, važno je da se usvoje i izmjene Krivičnog zakona FBiH kojim je, također, predviđena zabrana nasilja putem informaciono-komunikacijskih sredstava – podvlači Husarić-Omerović.
Isto misli i Selma Zulić, istraživačica i koordinatorica u Mediacentru Sarajevo, koja ističe važnost toga što se novim zakonom prepoznaju oblici nasilja koji ranije nisu bili prepoznati.
– Tek se sada razrađuje – šta je digitalni dokaz, kako se definira, kako se prikuplja, kad je validan, a kad nije validan pred sudom. Kada sam se konsultirala sa sigurnim kućama, oni su mi dali primjer kako su na sudu često obarani ti dokazi, u smislu kad žene uzimaju screenshotove. Screenshot nije po sebi dokaz, mora se sačuvati cijeli razgovor, mora se poslati mobitel na vještačenje. To je sad zadatak pravosuđa i policije – da izradi smjernice kako prikupljati i uzimati digitalni dokaz. Zakon je korak ka tome i mene to jako raduje, jer moramo imati neki okvir. Policija neće postupati ako joj zakon ne nalaže da mora postupati – govori Zulić za Fokus, te dodaje kako je to naročito važno i za novinarke koje su vrlo često žrtve online proganjanja i nasilja.
Zakon u RS-u bi “mogao biti bolji”
Gorica Ivić iz Fondacije “Udružene žene” Banjaluka kaže da bi Zakon o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske mogao biti bolji.
– Ovo što se predviđalo u drugom zakonu bio bi jedan korak naprijed, olakšale bi se neke stvari. Procedure bi trebale biti jednostavnije i efikasnije – smatra Ivić.
Fondacija “Udružene žene” provela je monitoring sudskih postupaka – odlaskom na ročišta i dostavljanjem presuda od osnovnih i okružnih sudova u RS-u. Za krivično djelo nasilje u porodici ukupno su 102 predmeta ušla u analizu.
– Uslovna osuda kao alternativna, odnosno, upozoravajuća mjera, ostaje idalje najčešća sankcija u 48,03 odsto predmeta. Kazna zatvora je izrečena u 26,47 odsto predmeta, novčana kazna u 24,5 odsto predmeta i izrečen je jedan sudski ukor – iznosi podatke za 2022/2023. i dio 2024. godine Gorica Ivić.
Kaže da je uočen napredak u odnosu na prethodni ciklus praćenja 2019. godine, kada su nalazi ukazivali na 18 odsto izrečenih zatvorskih kazni za nasilje u porodičnoj zajednici.
Također, navodi Ivić, uočeno je smanjenje broja izrečenih uslovnih osuda sa 65 na 43,3 odsto, kao i da je 56,36 odsto postupaka završeno sporazumnim priznanjem krivice u odnosu na prethodni period kada je čak 70 odsto slučajeva završeno sporazumnim priznanjem krivice.
Šamar na svadbi
Jedno od svjedočanstava je i ono 25-godišnje žene, koja je za naš portal ispričala da je prvi udarac supruga dobila na njihovom vjenčanju.
– Tu noć je konzumirao drogu speed i pred društvom me htio ubijediti da me drugi muškarac uhvatio za ruku. Tada me ošamario. Tu su bili ostali koji su me mogli zaštititi – počinje priču ova mlada žena.
Ujutro su im u stan došli suprugovi majka i brat.
– Njegova majka me pitala da li me ikad udario ili bio agresivan tokom naše veze. Ja sam odgovorila da nije, kao što i nije – govori nam.
Naredne godine su se, kaže, svodile na svakodnevnu ljubomoru s njegove strane.
– Fizički i psihički me maltretirao – govori naša sagovornica, koja sada žali što na svadbi, kada je dobila prvi šamar, nije odustala od braka i otišla.
“Lice mi je uništio”
Sedam godina je preživljavala torturu, dok prošle godine nasilje nije kulminiralo. Priča nam da je muž došao s posla, a da ga je na stolu, kao i uvijek do tada, čekao topao ručak i čista odjeća koju mu je pripremala da se presvuče. Uz ručak je tražio rakiju.
– Zasjeo je, baš je bio puno popio. Sjećam se da je izvadio speed i konzumirao poslije ručka. Tražio mi je mobilni telefon, ali ja mu ga nisam dala. Nastao je haos koji ne bih nikad nikome željela da proživi – priča nam naša sagovornica.
– Lice mi je uništio. Udarao me po tijelu, vukao za kosu… Nekako sam uspjela pobjeći iz kuće i pozvala policiju. Rekla sam im da ću ih sačekati na putu. Međutim, on je vidio da sam zvala policiju, ušao u auto i otišao. Policajci ga nisu uspjeli pronaći isti dan, a mene su odveli na ljekarski pregled u dom zdravlja, kasnije u policiju da dam izjavu. Morala sam s njim završiti, ma koliko god ga voljela. Bojala sam se za svoju sigurnost. Odvezli su me kod moje majke koja je pala u nesvijest kada me ugledala takvu, pretučenu. Ujutro sam dobila zaštitu – zabranu prilaska meni na 100 metara na godinu dana – kaže naša sagovornica, pa dodaje da je postupak protiv bivšeg muža u toku.
– Već dva puta sam dobila poziv u Tužilaštvo u Tuzli, ali pošto sam lošeg imovinskog stanja, ne mogu priuštiti put do tamo i nazad – govori nam sagovornica.
Ogroman broj uslovnih kazni
Mnoge ženske organizacije, koje zahtijevaju da se krivični zakoni pooštre, upozoravaju da je veliki problem ogroman broj uslovnih kazni počiniocima nasilja.
– Iako je uočeno smanjenje broja uslovnih osuda, one idalje čine gotovo polovinu kazni u RS-u, pa se veliki broj predmeta idalje okončava sporazumnim priznanjem krivice ili po osnovu prihvatanja kaznenog naloga bez suđenja na osnovu kojih sudovi, u pravilu, izriču blaže kazne. To je zabrinjavajuće u kontekstu odvraćanja drugih potencijalnih počinilaca od vršenja ovog krivičnog djela, ali i istih počinilaca da ponove isto krivično djelo – kaže Ivić, te dodaje da su uslovne osude izrečene u četiri predmeta za kvalificirani oblik nasilja u porodici, kad je nastupila teška tjelesna povreda ili teško narušavanje zdravlja jer su djela učinjena prema djetetu ili u prisustvu djeteta, za koje je zapriječena kazna od dvije do deset godina, a za koje prema Krivičnom zakoniku RS nije dozvoljeno izricanje uslovne osude, zato što predstavlja povredu materijalnog prava.
Ivić, pak, podvlači da samo donošenje zakona treba da prati i druge stvari, kao što je izdvajanje ozbiljnih sredstava za primjenu tog zakona.
– Zakon ne može da se donese danas, sutra stupi na snagu, a da niko nije ni čuo, niti je upućen, niti je educiran, a, naprimjer, nosi neke kapitalne promjene i kapitalne nove obaveze pojedinim institucijama. Svi moraju da prođu adekvatnu obuku. Mora se povećati broj lica koja su specijalizirana za podršku žrtvama nasilja u porodici – kaže Ivić.
Kao još jedan od velikih problema navodi i taj da potpuno izostaje sistem kontrole.
– Postoji obaveza, ali ako je ne izvršite, isto tako ništa neće biti. Suštinska opredijeljenost sistema izostaje. Idalje je nasilje u porodici marginalizirano pitanje, iako se nama čini da nije. Ali kad vidite da ga nema u planovima, da ga nema u budžetu, onda vam je jasno da je marginalizirano – dodaje Ivić.
Spore promjene
Čini se da se nakon brutalnog ubistva Nizame Hećimović u Gradačcu, koje je prenošeno uživo na društvenoj mreži, neke stvari počinju mijenjati. Doduše sporo. Mediji češće i ozbiljnije pišu o problemu nasilja nad ženama, javnost zahtijeva da se počinioci strogo kazne.
– Dok se nije dogodilo ubistvo Nizame, prema femicidu i nasilju odnosilo se kao prema marginaliziranom problemu kojem se nije posvećivala pažnja. Stavljalo se u drugi plan. Svi u lancu sistema zaštite su morali reagirati, ispravljati određene propuste – kaže Meliha Sendić.
Selma Zulić kaže kako je evidentan veći pritisak javnosti da se ovaj gorući problem mora na neki način adresirati.
– Osviještenost da nije riječ o pojedinačnom slučaju, nego o društvenom problemu. To je ta promjena koju ja vidim da se dešava – govori Zulić.
Nažalost, podvlači Azra Husarić-Omerović, treću godinu zaredom statistika pokazuje da imamo 12 femicida tokom godine, a podaci udruženja za zaštitu žena i sigurne kuće pokazuju značajan skok u pozivima za prijavu nasilja ili uznemiravanja.
– Plašim se da, gledajući statistiku, ne možemo govoriti o poboljšanju, jer žrtava imamo više – kaže Husarić-Omerović, dodajući da se nada će Zakon biti usvojen i u Domu naroda, kao i Krivični zakon FBiH, kako bi se strožije mjere što prije počele primjenjivati.
Senzibiliziranost policije
Kao veliki problem u svemu, Husarić-Omerović navodi da podaci koje dobija direktno od žrtava nasilja pokazuju nedostatak senzibilnosti policijskih službenika pri prijavi nasilja i njihovim zahtjevima za pružanjem zaštite i sigurnosti:
– Voljela bih kada bi se ta praksa promijenila jer je čak i trenutno postojeći zakon pružao niz mogućnosti za zaštitu žena, ali koje se nisu u praksi koristile zbog nesenzibilnog odnosa službenika. Praksa pokazuje da su policijski službenici često uzimali ulogu medijatora koji imaju zadatak da pomire partnere ili da ženama ukazuju na njihove odgovornosti i uzroke u tom nasilju, zbog čega su ih odvraćali od same prijave ili prijavu nisu proslijedili dalje u postupanje.
Sendić kaže da će se morati provesti cjelokupna edukacija policije, da se mogu i znaju posvetiti svakoj osobi pojedinačno.
– Jesu li senzibilizirani ili ne? Pa mislim da u cijeloj našoj državi, ne samo institucije nego i građani, moraju više raditi na senzibilizaciji i razumijevanju zašto žene ostaju u nasilnoj zajednici – podvlači Sendić.
Selma Zulić podsjeća da je Agencija za ravnopravnost spolova BiH u posljednjoj kampanji “16 dana aktivizma” bila usmjerena na značaj i obuku policije.
– Ono što znam je jedan interni problem policije, a to je stalna smjena kadrova koji rade u nekoj specifičnoj oblasti. Znači, policajci i policajke koji prođu obuku, ne mora značiti da će se zadržati u tom odjelu na toj konkretnoj nadležnosti više od godinu dana. S prelascima u druge odjele odlazilo je i njihovo znanje – kaže Zulić.
Patrijarhalna uvjerenja
Psihologinja i psihoterapeutkinja Nermina Vehabović-Rudež kaže da društvo i zajednica mogu i trebaju da urade mnogo više na zaustavljanju, odnosno prevenciji nasilja u svim odnosima, pa i u porodičnim ili partnerskim.
– Bez obzira što živimo u 21. stoljeću, mi kroz odgoj djece nesvjesno prenosimo patrijarhalna uvjerenja, iako kažemo da smo mi sad moderno društvo. Patrijarhalna uvjerenja prave razliku između djevojčica i dječaka. Dječak je neko ko je snažan, hrabar, ne smije plakati, ne smije tugovati i vrlo često se posramljuje ako je uplašen i ako tuguje. Djevojčicama se daju zadaci da moraju slušati, da su dobre, da se ne smiju ljutiti, da budu fine, princeze i tako ih spremamo za život. U biti, mi u porodicama odgajamo ili nasilnika ili žrtvu. Zato je jako važno osvještavanje roditelja, međutim, to nam je najslabija karika jer se roditelji teško odazivaju na radionice i predavanja na kojima bi čuli tako važne stvari o pristupu djeci – kaže za Fokus Vehabović-Rudež, ističući važnost toga da roditelji više rade na sebi i uvide svoje “slijepe mrlje”. Roditelji, smatra, moraju prepoznati da možda moraju napraviti neke preinake u pristupu djetetu da ga ne učine ni agresivcem ni osobom koja se povlači pred nasilnikom.
Dugotrajan psihoterapijski tretman
Kada se nasilje dogodi, psihologinja kaže da je tretman žrtve nasilja dugotrajan. Najprije je potrebno da preživjela stekne povjerenje u terapeuta, pa se onda, korak po korak, radi na promjeni uvjerenja o sopstvenom postojanju, slici o sebi i sopstvenoj vrijednosti.
– Žrtve nasilja su obično osobe koje su totalno izgubile samopoštovanje, samopouzdanje, koje vjeruju da taj koji je nasilnik je jedini koji ih može voljeti, da njihov život nema smisla bez takve osobe i da će se nešto strašno desiti ako odu, jer ih je nasilnik u to uvjerio, a one su, na neki način, prihvatale da su bezvrijedne bez tog nasilnika. Bez kontrole se vrlo često osjećaju kao da im nešto fali, kao da im fali neki dio odjeće, neke zaštite, jer ta kontrola koja ide od nasilnika njima se ponekad čini da ih štiti – govori za Fokus psihologinja Vehabović-Rudež.
Neujednačena sudska praksa
Iako u Bosni i Hercegovini zakonska regulativa u vezi s porodičnim nasiljem i nasiljem nad ženama postoji, često se suočava sa izazovima u primjeni. Implementacija zakona je neujednačena s obzirom na specifične društvene, kulturne i ekonomske faktore.
– Ovi predmeti su dosta podložni i ličnim uvjerenjima koji onda dosta utiču i na sudijsko uvjerenje. Imamo prilično neujednačenu sudsku praksu. Nakon ubistva u Gradačcu, malo više se u pravosudnoj zajednici obratila pažnja na zaštitu žrtava nasilja zbog toga što se desilo sa sudom tamo – zaključuje Gorica Ivić.
Također, navodi naša sagovornica, dolazi i do smjene generacija u pravosuđu. Dodaje i da ako postoje mali pomaci u zaštiti preživjelih, to je rezultat nekih pojedinačnih sudija.
– Neću reći da su svi mlađi, ali koji jesu osviješteni. Mi imamo takve, kako bih rekla, bisere i po institucijama, koji znaju i napreduju, ali jedna osoba ne čini sistem i žrtva ne može da zavisi od toga kome će predmet dopasti – kaže Ivić.
Žrtve porodičnog nasilja suočene su s dubokim emocionalnim, fizičkim i psihološkim traumama koje se odražavaju na njihov svakodnevni život i zdravlje. Rad na njihovoj traumi zahtijeva multidisciplinarni pristup, koji uključuje psihološku podršku, pravnu pomoć, socijalnu zaštitu, te je od presudne važnosti pružiti sigurno okruženje u kojem preživjele mogu izgraditi povjerenje i početi proces izlječenja.
