Notice: Trying to get property 'display_name' of non-object in /srv/storage/fokus.ba/wp-content/plugins/wordpress-seo-premium/frontend/schema/class-schema-person.php on line 152
Globus

Ispovijest žene koja je bila živa zakopana: Od toga nema ništa gore

26/07/2015

Temperatura nedaleko od baze Camp Charlie  u iračkoj pustinji prešla je 40 stepeni.

Hannah Campbell je bila na dužnosti. Imala je 23 godine i dvogodišnju kćerku. Kada je raketa pogodila bazu njene najgore noćne more su se obistinile.

Shvatila je da je živa – ali jedva.

hannah

“Ležala sam zarobljena. Bol je bio toliki da sam samo ponavljala sebi ‘umrijet ćeš, umrijet ćeš, ako prestaneš da vrištiš više nikada nećeš videti kćerku Milly”, prisjeća se Hannah. I tako je vrištala.

Vrištala je i prisjetila se kako je sa 17 godina poželjela da pobjegne iz gradića Cumbria i prijavila se u vojsku. Nikada nije željela da bude vojnik, radila je u administraciji. Udala se sa 19 godina. Postala je majka. Otišla je u Irak da radi birokratiju jer je mislila da je ta baza bezbijedna. Nije bila.

Oko kreveta je morala da podigne zid od betonskih blokova kako bi bila bar malo sigurnija. Na blokadu je zalepila sliku kćerkice.

“Jedne noći sam peglala unifrmu i pričala sa koleginicom Sally. Začula se eksplozija i prašina je bila svuda oko nas. Gađali su nas. Rakete su udarale, a mi smo stavili kacige i legli u svoje betonske ‘kovčege’ oivičene blokovima. Sve se treslo, a mi smo čekali. Tada, u oblaku prašine, rekla sam Sally – nikada više neću vidjeti kćerku. Tešila me je, ali moj strah samo što se nije obistinio”, prisjeća se Hannah.

U noći kada je kobna raketa pala – Hannah nije trebalo da bude tu. Zamijenila je mjesto sa kolegom koji je dan ranije otišao da vidi porodicu.

“Sjećam se samo zvuka i ostalo je magla. Zgrada je direktno pogođena. Pala sam, a šipka mi je probila lice. Imala sam krvarenje u mozgu, smrskana mi je desna ruka, šrapnel mi je pogodio kuk i stomak. Uništena mi je lijeva noga, a druga šipka mi je probola butinu”.

2AD57B5800000578-3174432-image-m-12_1437848254588

Nema ničeg goreg nego kada otvoriš oči, povratiš svijest i shvatiš da si živ zakopan – priča žena.

“Sve je postalo niz bljesaka. Vidjela sam ih pred očima kao djeliće filma. U početku mozak je bio previše povrijeđen da shvati da treba da paniči. Bila sam čudno mirna. Dok mi se krv slivala niz lice nisam shvatala šta je ta ljepljiva supstanca. Satima sam ležala i vrištala. Znala sam da je to jedino što može da dovede spasioce do mene. Da me vrati djetetu. Čula sam glasove. Bile su to kolege iz kampa u blizini našeg”, prijseća se žena čija agonija nije bila završena.

Dva sata su je otkopavali. Uskoro se našla u avionu.

“Dok sam ležala pod sedativima sve čega se sjećam prije nego što sam sklopila oči i poletjela bilo je lice moje kćerke. Krenula sam kući”.

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.