Kurdi se iz Njemačke vraćaju kući: Tamo nas ne poštuju

Sve više Kurda iz Njemačke se vraća svojim kućama, objavile su agencije za izbjeglice, a prenosi Telegraph.

Samo prošle sedmice 50 Kurda koji su tražili azil u Njemačkoj se odlučilo vratiti u grad Arbil u Iraku koji je glavni grad Kurdistanske autonomne regije. Većinom kažu kako su se odlučili vratiti jer su se u Njemačkoj, za koju su smatrali da je “obećana zemlja”, osjećali građanima drugog reda.

Mohammad Aziz Qadir

– Kada sam ušao u kamp, šokirao sam se. Bio sam u Berlinu i razlika u kampu i vani u gradu je bila velika. Uvijek su na mene gledali kao na građanina drugog reda. Prema meni se nisu odnosili s poštovanjem. Kada bih izašao u grad, uvijek sam bio čovjek iz kampa, izbjeglica – kaže Mohammed Aziz Qadir (24) koji se vratio kući.

U kampu u Njemačkoj je proveo dva i pol mjeseca. Nadao se da će u Njemačkoj otvoriti pizzeriju, zaraditi novac i cijelu porodicu dovesti da žive u toj zemlji te da će u njoj podizati i svoju djecu.

Nawaf Alias sa desetogodišnjim sinom

Kaže da je iz Iraka pobjegao zbog teške financijske situacije i ISIL-a koji se opasno približio gradu Arbilu. Autobusom je otišao u Istanbul i odatle je pješačio do Grčke. Odatle su ga prokrijumčarili u Njemačku.

– To nije bio humani način putovanja. Jedva smo imali zraka i sjedili smo na podu s koljenima na prsima – kaže Aziz Qadir. No dodaje kako su uslovi u kampu u Njemačkoj bili loši i da su samo dva puta dnevno dobivali hranu. Kaže i da je bilo nekoliko nasilnih sukoba između lokalnih ljudi i izbjeglica. Zbog toga je zaključio da mu je bolje živjeti u njegovoj zemlji.

Nawaf Alias (35) također se odlučio vratiti kući. U augustu 2014. ISIL je zauzeo njegovo selo. Onda je otišao u kamp u blizini kurdskog grada Dohuka. Krijumčarima je platio 20.000 dolara da bi njega i sina prokrijumčarili u Njemačku.

Izbjeglice tvrde da su ih dočekali loši uslovi u kampu

Nakon napornog putovanja i zatvora u Bugarskoj u kojem je proveo nekoliko dana, stigli su u Njemačku. Sobu su dijelili s dvojicom drugih azilanata.

– Njemačka je vlada ponudila 540 eura meni i sinu (10), ali to nije bilo dovoljno. Moj je sin bio uplašen i nesretan i nije imao prijatelja niti rodbine i bilo je teško pronaći nekoga ko govori arapski ili kurdski – kaže Alias. Vratio se u Dohuk.

– Zajednica me primila nazad. Moji prijatelji su tu i družimo se kao i ranije – kaže Alias.