Miloševićeva kćerka progovorila nakon 18 godina šutnje: Žao mi je što rođena u Beogradu

Kćerka Slobodana Miloševića, jednog od arhitekata krvavog raspada Jugoslavije, Srbiju je napustila još 2001. godine, netom nakon što je njen otac izručen Haškom tribunalu. Od tada Marija Milošević živi u Crnoj Gori, u Beograd ne dolazi, a razočarana je i odnosom Srbije prema njenoj porodici. U medijima vrlo rijetko istupa, ali je nakon 18 godina šutnje ovih dana progovorila u velikom intervjuu za Kurir.

Na pitanje kako živi, odmah je rekla da joj je žao što se rodila u Beogradu.

– Meni je, u stvari, strašno žao što sam se uopšte rodila u Beogradu 1965. godine i tamo provela svojih prvih 36 godina. Stalno maštam o tome kako bi bilo divno da tatini roditelji nikada nisu otišli odavde i da je tata bio na moru te godine kad je upoznao mamu, a da je mama došla na ljetovanje i da su se oni zaljubili i da je mama ostala ovdje s tatom. Isto bismo se rodili Marko i ja, i svi bismo bili danas sretni i zajedno – rekla je i dodala da se “nikada neće vratiti u Srbiju”.

Upitana je li ogorčena na Srbiju, odgovorila je:

– E, na ovo pitanje trebam objaviti knjigu “Zašto sam ogorčena na Srbiju” – rekla je Marija i dodala da se ne viđa s majkom Mirom Marković i bratom Markom Miloševićem koji niz godina žive u Rusiji. Kaže da bi u toj knjizi sigurno jedno poglavlje posvetila svom ledenom odnosu s Mirom i Markom.

Marija Milošević, koja očito idolizira oca i gleda ga u nekom paralelnom svemiru koji ostatak bivše Jugoslavije nije proživio, smatra i da je njegova smrt u haškom pritvoru vrlo sumnjiva. Pritom se poziva na knjigu izvjesnog Vukašina Andrića u kojoj se tvrdi da je bivši srpski lider otrovan. Također je rekla da nije željela da joj oca pokopaju u Požarevcu.

– Nisam bila za to. Mislim da niko od nas, ni živ ni mrtav, ne treba biti u Srbiji. Ima latinska poslovica koja kaže: “Nezahvalna domovino – ne zaslužuješ ni kosti moje!” – kaže Marija koja smatra da je njen otac pogriješio samim tim što je uopšte bio predsjednik Srbije.

– Pogriješio je što je uopšte bio predsjednik te zemlje. Biti predsjednik Srbije je posao iz pakla. Koji postotak ljudi koji su u nekom trenutku vodili Srbiju je doživio duboku starost ili koji postotak njih uopće umire prirodnom smrću? – zapitala se kćerka balkanskog krvnika i pritom dodala da on nema pravog političkog nasljednika.

Upitana kako je doživjela famozni “5. oktobar”, odnosno pad Slobodana Miloševića s vlasti rekla je:

– Pa bilo je, najblaže rečeno, neobično da gori Savezna skupština. I u njoj izborni rezultati. A demonstracije kao demonstracije. Toliko ih je bilo. A to je bio državni udar. Države trebaju naučiti kako da se brane od udara na sebe. Neke to odlično znaju. Ona nije.

Interesantan je bio i kraj intervjua u kojem je prvo zanijekala da se njena porodica obogatila devedesetih godina.

– Oni koji to pričaju bi se vjerovatno obogatili da su bili na našem mjestu zato što pretpostavljaju da i mi radimo ono što bi oni radili. U psihologiji se to zove projekcija, a narodna mudrost jednostavno kaže: “Lopov za svakog misli da je lopov” – lakonski je odvratila kćerka diktatora.

I na kraju, novinar je upitao Mariju Milošević kako danas gleda na period devedesetih godina i koja joj je prva asocijacija na taj period. Novinar je tu spomenuo i da mnogi u Srbiji prvo pomisle na ratove, hiperinflaciju i ekonomske sankcije te likvidacije neistomišljenika Slobodana Miloševića. Marija Milošević ima selektivno pamćenje oko devedesetih.

– Ratovi jesu asocijacija, ali ne kod nas u Saveznoj Republici Jugoslaviji. I inflacija je, ali zbog sankcija koje su nam uvedene zbog ratova u susjedstvu. A što se likvidacija političkih neistomišljenika tiče, ubijen je ministar Vojske Jugoslavije, ubijen je general policije, ubijen je generalni sekretar JUL, ubijen je direktor Jugoslovenske avio-kompanije… To su bili tatini politički istomišljenici. A vidim da su i dan-danas živi tatini politički neistomišljenici. Toliko o likvidacijama – zaključila je.

Blic je, u oštroj ocjeni Marijinih odgovora, koja je osvanula u članku pod naslovom ‘Kako je nije sram!’, pobrojao neke koji su platili glavom suprotstavljanje Miloševiću, poput Slavka Ćuruvije, Ivana Stambolića, Veselina Boškovića, Zvonka Osmajlića, Vučka Rakočevića, Dragana Vušurovića…, a tu su i atentati na Vuka Draškovića, pa i ubistvo Zorana Đinđića, ‘kao direktan plod mozgova i politike proizvedenih u eri porodice Milošević-Marković.