Notice: Trying to get property 'display_name' of non-object in /srv/storage/fokus.ba/wp-content/plugins/wordpress-seo-premium/frontend/schema/class-schema-person.php on line 152
Globus

Sreto od tuge promijenio ime, u trenutku izgubio troje djece i suprugu

16/06/2015

Slavonski Brod je grad u kojem je tokom rata u Hravtskoj poginulo najviše djece – 28. Pri tome je sedam porodica iz Brodsko-posavske županije izgubilo po dvoje djece, a jednom je čovjeku avionska bomba u trenu uzela troje djece, suprugu i majku.

Bilo je to 3. maja 1992., a Josip Stanić, danas 56-godišnjak, još se s neskrivenom tugom sjeća trenutka u kojemu mu se život srušio. Gledao je kako neprijateljski avion raketira kuću u čijem podrumu je bila njegova porodica, a potom izbacuje i bombu “krmaču” koja će napraviti pravi masakr.

[pull_quote_right]Nakon što je pokopao najmilije, otišao je u Bosnu i priključio se HVO-u[/pull_quote_right]

U sekundi su mu poginuli kći Andrijana (8), sinovi Dalibor (5) i Marinko (1), supruga Željka (32) i majka Kata (75), koja im je došla nakon što je protjerana iz svoga Zborišta u susjednoj BiH nedaleko od Bosanskog Broda.

“Bila je nedjelja. Upravo smo završili s ručkom i ja sam pokupio posuđe i pribor za jelo te krenuo našoj kući da to operem. Još sam pitao kćer: Andrijana, hoćeš ići pomoći tati?. A, ona mi je odgovorila da će se ostati igrati s djecom. Bilo nas je 14 u podrumu, od toga sedmero djece. Sve što se poslije dogodilo bio je jedan momenat. Raketa je pogodila gornji dio trospratnice u izgradnji, a “krmača” je pala između dvije kuće i izbila temelje u podrumu. Njih su praktički pobili izbijeni komadi betona i prašina koja ih je ugušila, a ja sam to sve nijemo i bespomoćno gledao”, smirenim glasom priča danas Josip za Jutarnji list.

Ne misleći na opasnost koja je i njemu prijetila, dok su oko njega letjeli kanalizacijski poklopci, odmah je potrčao prema pogođenoj kući iznad koje se izdizala gusta crna gljiva.

[pull_quote_left]Prostrem s onim što imam i koliko je dugo, ali puno je onih koji su izgubili sve, a sada nemaju ništa ili vrlo malo[/pull_quote_left]

“Čim sam vidio šta se dogodilo, samo sam se uhvatio za glavu. Znao sam da su poginuli. Kako sam izdržao? Ni danas ne znam i još uvijek se to često pitam. Ni sam ne znam otkuda mi takva snaga, ali ne prođe ni dan da ne pomislim na njih, noćima ih sanjam, a danju sebi puštam snimku na kojoj moja kćerka pjeva: Zovi, samo zovi. Tada sam imao neku nadprirodnu snagu. Otišao sam u mrtvačnicu i sve sam ih redom prepoznavao, a čovjek koji je tamo radio i koji me dočekao nakon par minuta je pao u nesvijest”, ispričao je Josip svoju tužnu priču.

Nakon što je pokopao najmilije, otišao je u Bosnu i priključio se HVO-u. Ostao je tamo mjesec dana, a do Slavonskog Broda došla je vijest da je na nekom ratištu u susjednoj državi i on poginuo. Zato su se mnogi iznenadili kada se jednoga dana pojavio u gradu i nastavio svoj ratni put u hrvatskoj 157. satniji.

marinkovici

Nakon nekog vremena postao je profesionalni vojnik, sve dok mu 1996. nije sve dosadilo. Zatražio je otpust iz vojne službe i povukao se u osamu sela Poljanci, živeći kao podstanar. Boračku penziju, kaže, nije tražio. Dobio je naknadu za troje poginule djece – ukupno 2.400 kuna (oko 300 eura), a uz to još dobije i socijalnu pomoć. Prošle godine Grad Slavonski Brod i gradonačelnik Mirko Duspara dodijelili su mu garsonijeru u gradskom vlasništvu u naselju Mikrorajon.

“Prostrem s onim što imam i koliko je dugo, ali puno je onih koji su izgubili sve, a sada nemaju ništa ili vrlo malo. To ja tragedija ovoga društva – zaključio je Josip, koji je prije par godina promijenio i ime i prezime.

Naime, do tada se zvao Sreto Marinković, ali jednoga dana, shvativši da njegovih Marinkovića na ovom svijetu više nema i da on ni po čemu nije sretan, odlučio je uzeti majčino djevojačko prezime, dok je ime Josip odabrao bez nekog posebnog razloga.

Komentari

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.