Vidio je svoje kćerke na TikToku okružene hamasovcima: “Ovo je definicija pakla”

U vrtu svoje kuće u središnjem Izraelu, usred palmi obasjanih jutarnjim suncem, Yoni Asher pokazuje video na svom mobitelu. Njegove dvije djevojčice sjede na krevetu. Pjevaju Happy Birthday. Starija Raz, duge svijetle kose, ima samo četiri godine. Njena sestra Aviv, tamnija i sličnija tati, ima samo dvije godine.

“Ovo su mi poslale za rođendan u julu”, govori Yoni za BBC.

Hamas ubio ili oteo svakog četvrtog stanovnika kibuca

Međutim, četiri mjeseca kasnije, 37-godišnji otac i suprug sam je kod kuće. Zajedno sa svojom majkom Doron, njegove kćerke zatočene su 7. oktobra u Hamasovom prekograničnom napadu. Smatra se da su među najmlađima od 240 izraelskih talaca u Gazi.

“Bile su u posjeti svojoj baki za praznike u Nir Ozu”, kaže Yoni.

Ovaj izraelski kibuc nalazi se samo nekoliko kilometara od Gaze. Bila je to jedna od zajednica koje su najviše stradale u napadu, a vjeruje se da je Hamas ubio ili oteo svakog četvrtog stanovnika koji je tamo živio.

Yoni tog dana nije bio sa svojom porodicom. Ostao je kod kuće zbog posla, 170 kilometara dalje. Prva potvrda da je njegovu porodicu oteo Hamas došla je u videu objavljenom na TikToku iz Gaze. Yoni ga pokazuje.

Vidio kćerke na TikToku okružene hamasovcima

U snimci od pet sekundi vidi se kako je njegova supruga Doron, još uvijek u spavaćici, u jednom vozilu okružena Hamasovim naoružanim pripadnicima. Raz je isto tamo u ružičastoj ljetnoj haljini.

“To je ruka moje Aviv”, kaže Yoni, pokazujući na pet malenih prstiju koji se pružaju prema svojoj majci.
To je bilo prije više od tri sedmice. Yoni od tada nije vidio niti čuo za svoju porodicu. Njihova baka Efrat Katz pronađena je mrtva. Njen partner Gadi Mozes također je otet.

“Jedini način da se ovo opiše je pakao. To je definicija pakla”, kaže Yoni i nastavlja:

“Zamislite kako se osjećam”

“Kako da jedem kad ne znam šta moja porodica jede? Kako mogu spavati kad ne znam je li im hladno ili prevruće? Ako ste ikada gledali svoju djecu kako skaču po krevetu, bili ste zabrinuti da će pasti na glavu. Zamislite kako se ja osjećam u ovoj situaciji. Sve mi je zastrašujuće”.

Zasad, sve što Yoni ima su sjećanja, posvuda unutar porodične kuće. Fotografije i dječji radovi na zidu. Otisci malenih ruku u crvenoj boji. “Voljele su crtati. Raz je ovo napravila za mene”, kaže Yoni, pokazujući na crtanu figuru koja bi trebala izgledati poput njega: “Rekla mi je da je to superheroj”.

Tu je i dječja kuhinja: “Uvijek su voljele glumiti da kuhaju za mene”. Kolekcija malenih cipelica poredana je u ćošku među dječjim knjigama. “Morao sam izvaditi sve baterije iz bučnih igračaka. One su malene kuglice energije. S tri žene u kući, imali smo dovoljno buke za svakog muškarca”, kaže Yoni uspijevajući izvući osmijeh.

“Djeca su djeca, nije bitno iz koje su zemlje”

BBC-jev reporter pita ga kako se osjeća u vezi s patnjama u Gazi, koja je sada pod izraelskim bombardiranjem već gotovo mjesec dana, i gdje su, prema Ujedinjenim narodima, hiljade djece ubijene ili ranjene.

“Djeca su djeca, nije bitno iz koje su zemlje. Djeca trebaju ostati izvan sukoba. Ne mogu mrziti čak ni djecu svojih takozvanih neprijatelja. Kako možete mrziti dijete?” govori Yoni.

A šta je sa snimkama talaca koje je objavio Hamas?

“Nije ih bilo lako gledati. Oni su ih oteli. Hamas ih iskorištava na ciničan i najniži mogući način, kako bi vodio neku vrstu psihološke bitke”, odgovara Yoni. Sa svojih 37 godina, Yoni je cijeli život svjestan sukoba između Izraelaca i Palestinaca. Njegovi roditelji su to iskusili prije njega.

No, za njega je 7. oktobra očito najgori trenutak. “Ovo je jedan dan Holokausta. Znam da je to teška riječ. Ali taj dan je bio najgori ikad u istoriji jevrejskog naroda i izraelskog naroda”, kaže Yoni dok zastaje da odabere riječi.

Misli li da Izrael ikada može preboljeti svoju kolektivnu traumu?

“Nemamo drugog izbora. Kao i u mom slučaju. Ili se boriti ili odustati. Moramo se oporaviti. Bit će jako teško. Ali vjerujem da će se dugoročno naša nacija oporaviti.” No, sve što Yoni zasad može jest čekati, nadati se i ispričati priču svoje porodice.