“Vučić je mislio da će mu ljudi aplaudirati što ih je opet zatvorio u kuće”

S Teofilom Pančićem razgovarali smo o demonstracijama u Srbiji, postupcima režima Aleksandra Vučića i Kosovu kao vječnoj temi. Pančić je jedan od vodećih intelektualaca u Srbiji, novinar, kolumnist i pisac, predani kritičar nacionalizma. Ukratko, čovjek čija je razmišljanja uvijek dobro pročitati, piše Index.

Kako vidite ovo što se događa u Srbiji: je li riječ o spontanoj narodnoj reakciji na Vučićevu najavu ponovnog uvođenja policijskog sata ili na sve izvjesniji i formalni gubitak Kosova? Ili je ovo revolt zbog nedavnih izbora u kojima nije učestvovala opozicija? Ili ima svega pomalo?

Siguran sam da je protest započeo kao spontani revolt protiv takozvanih antiepidemijskih mjera, odnosno protiv najave novog policijskog sata. To je teško zamisliti ljudima koji nisu proveli to vrijeme u Srbiji, ali taj period od pedesetak dana policijskog sata izazvao je toliko duboke traume i frustracije kod ljudi da je i sama pomisao kod velikog broja ljudi, vrlo različitih političkih uvjerenja, da bi opet prolazili kroz to, a sve to nakon onolikog divljanja vlasti, jednostavno bila nepodnošljiva. I zato su se jako brzo okupili i zato je ta prva, spontana reakcija bila vrlo jaka i mjestimično nasilna. Siguran sam da je bar onaj prvi val demonstracija bio neposredno izazvan najavom policijskog sata. I tu ne treba praviti nikakve mistifikacije. Naravno da se na to nadovezalo štošta drugo i kako se protest omasovljavao i kako su građani pristizali i kako se sve razvijalo sljedećih dana i još se razvija, uostalom, ne znamo šta će biti ni danas, ni sutra, tu su onda došli i svi drugi, dublji izvori nezadovoljstva aktualnim stanjem u zemlji. I tu je i taj dio ljudi koji protestuju, a desno su od Vučića i koji ga sad optužuju kao potencijalnog izdajnika Kosova, ali to nije ni u jednom momentu bilo dominantno u ovoj priči.

Mislim da to više Vučić izvlači u prvi plan, jer mu odgovara prije svega prikazati prema van: “Vidite kakvi su ovi, ja sam, kakav god da jesam, ipak bolji od njih, zamislite da ovi dođu na vlast.” U interesu mu je proteste prikazati kao dominantno desničarske i, naravno, kao dominantno nasilne. Sigurno da postoji i među nasilnicima dio autentične ulične gerile koja se ide tući s policijom jer je to njen smisao života, ali je jako očigledno da je dobar dio tog nasilja ipak koreografiran.

Bez ikakve teorije zavjere, to su očigledne stvari koje nije teško dokazati. Da je on jednostavno angažirao svoje ljude u policiji, tajnim službama i mrežu saradnika među navijačima. Isti ti policajci koji su tukli mirne demonstrante doslovno su mirno gledali – ja sam to vidio u Novom Sadu – kako par nekih tipova razvaljuje ulaz u Gradsku kuću. Tamo gdje su imali razloga intervenisati, nisu intervenisali, što ne može biti ništa drugo nego dio plana da se demonstracije prikažu kao desničarske, a u metodološkom smislu kao nasilne.

Postoje li elementi koji upućuju da je ipak riječ o, da upotrijebim sintagmu popularnu krajem osamdesetih, organiziranoj spontanosti? Hrvatski i srpski mediji spominju ruski uticaj.

Mi još nismo raspetljali 27. marta 1941., a ne da ćemo raspetljati je li bilo ruskog utjecaja na nešto što je bilo prije tri dana. Razumije se da velike sile imaju svoje razloge, interese, ali nisam sklon toj vrsti precjenjivanja bilo čega. Svaki nostalgičar za vremenom Miloševića reći će da su ga srušile zapadne službe, a ne činjenica da je većina Srba popi*dila što živi u takvom režimu. Do bombardovanja, većina Srba ako nije voljela Miloševića, onda ga je podnosila. Nakon bombardovanja on je dobio crveni karton od većine. Peti oktobar i izbori prije bili su samo provođenje te volje. A to ko je gdje i što radio i ono “CIA, snajka, CIA”, to su sve sporedni efekti. Sigurno su imali svoju ulogu, ali to nije nešto što može srušiti ovu vrstu režima.

Iz Vučićeva obraćanja javnosti, u kojem je pričao štošta, ali i iz nemotivirane policijske brutalnosti protiv demonstranata može se iščitati nervoza režima. Mogu li ga ovakve demonstracije sada ugroziti? I Milošević je nakon demonstracija 9. marta 1991. odradio mnoge godine na vlasti i pokrenuo poneki rat.

Tačno si primijetio tu nervozu režima i u toj brutalnosti koju nismo gledali u prethodnom periodu. Razlog je po meni taj što on zaista nije očekivao da će se to dogoditi. Zaista je bio iznenađen i nije znao kako reagovati.

A to što je bio iznenađen mogu tumačiti samo time da se on apsolutno preko svake mjere opustio u ulozi nekakvog pantokratora koji može smisliti bukvalno bilo kakvu pizdariju, a ljudi će to progutati i još će većina tvrditi da uživa u okusu toga. I on je mislio da će mu i ovo proći. Kao, pa šta, toliko sam puta već zatvarao ljude, zaključavao ih u kuće, zašto to ne bih uradio još jednom, a oni će mi aplaudirati. Mislim da je to previdio, ali mu je moralo biti jasno kako će proći. Možda je zbog ovih izbora koje je organizirao samom sebi povjerovao da je pobijedio na njima i sad se našao u ogromnom problemu. Ja sam siguran da je on bio najiznenađeniji čovjek u Srbiji te večeri nakon te njegove najave lockdowna i da je zato reakcija bila tako panična i tako nepotrebno brutalna.

Ima li u najavi uvođenja policijskog sata u Beogradu, ali i u sili primijenjenoj protiv demonstranata, elemenata režimske odmazde prema glavnom gradu gdje je izlaznost na nedavnim izborima, koje je bojkotirala opozicija, bila niska?

Bojkot je, može se reći, u nekom posrednom smislu riječi, uspio manje-više samo u Beogradu. Je li taj policijski sat povezan s time, teško je reći. Ako bismo gledali po karakteru, to bi moglo biti. Čovjek bi mogao zamisliti Vučića i ekipu kako smišljaju tako nešto. A ako gledamo po inteligenciji, onda možda i nije, jer se to čini presuptilno.

Je li demokratska opozicija ovo u stanju kapitalizirati? I ko bi uopće bio u toj opoziciji kad u opozicijskom Savezu za Srbiju ima svega i svačega?

Ako pod kapitaliziranjem misliš na nešto što bi se jako brzo vidjelo, onda ne. Osim ako se ne dogodi nešto revolucionarno što nikako ne možemo predvidjeti u ovom trenutku, a što ne možemo ni isključiti. Moglo bi doći do formiranja novih političkih snaga, jer su ove koje već postoje do te mjere izraubane i do te mjere jalove da nesvjesno više rade u prilog Vučiću nego protiv njega.

Nezahvalno je nagađati, ali hoće li Vučićevo deklariranje odustajanja od Kosova rezultirati još većim gnjevom na ulici?

Prije svega, Vučićevo potpuno odustajanje od Kosova neće se dogoditi, jer je čitava ideja njegove vladavine od prvoga dana 2012. na tome da on sve vrijeme obećava, prije svega na Zapadu, da će srediti tu čitavu stvar s Kosovom, ali da se to nikada ne dogodi i da se stalno odlaže po principu e, samo još ovo, samo što nije, e, čekaj sada ovo, ja bih, ali čekaj sad ono… I on na tome jaše osam godina. Dakle, jaše na tome što priča jedno ovdje, drugo u Moskvi, treće u Bruxellesu i on još nije ni blizu one tačke – i neće, po mome mišljenju, nikada ni biti – da će zaista to uraditi. Mislim da to otpočetka nije njegova namjera. Ja se svih ovih osam godina čudim ljudima na Zapadu koji su mu povjerovali da će on to zaista provesti. To se neće dogoditi.

Dobro, Boris Tadić je izgubio kredit na Zapadu kad se vidjelo da neće uraditi ništa s Kosovom, tako da ni ovo s Vučićem neće vječno trajati.

Dobro, ali Tadić je, uz sve svoje mane, govorio stvari u koje vjeruje, imao je nekakvu politiku, imao neka uvjerenja i vrijednosti iza kojih stoji. I kada je rekao da on to neće uraditi, on to zaista nije namjeravao uraditi. Iz razloga koji nije toliko pragmatičan, koliko je pitanje nekih njegovih uvjerenja. Kod Vučića se radi samo o održavanju na vlasti.