Josip Broz je osim Staljinu i Izraelu rekao “ne”

Razvoj situacije u svijetu bio je nepredvidljiv krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Nesvrstavanje je stalno bilo na kušnji. Došla je tako 1967. godina. Tito je 11. juna sazvao zajedničku sjednicu Predsjedništva i Izvršnog komiteta CK SKJ.

Partijskim drugovima govorio je o svom razgovoru sa sovjetskim vođom Leonidom Brežnjevom tri dana prije i zašto je hitno idućeg dana putovao u SSSR: „Osmog juna u tri poslije podne, odjednom se javlja na telefon sekretar i kaže mi da Brežnjev traži da razgovara. Začudio sam se odakle mi odjedanput direktna veza. Uzmem slušalicu i čujem Brežnjeva:

Ono što je u ovom dokumentu najveće otkriće je Titov radikalni antiizraelski stav, koji je za mnoge Izraelce iznenađujući, budući da su ga uvijek smatrali za heroja partizanske borbe protiv nacizma: zbog njegovog djelovanja u Drugom svjetskom ratu, mnogi su Izraelci tolerisali Titov neutralistički savez s Naserom

“Ti li si Josipe”. “Ja sam”, odgovorim. Zatim će Brežnjev: “Evo o čemu se radi. Ovo se tamo sada jako zagužvalo; situacija se razvija sa vrlo hrđavim obrtima. Da li bi ti odmah sutra došao ovdje da se posavjetujemo što da radimo?”.

Ja nisam znao da će tamo biti i drugi, pa sam upitao da li bismo se mogli sastati negdje bliže, recimo u Mađarskoj. A on će na to:

“Pa u tome i jest stvar što trebamo biti svi prisutni”. Odgovorio sam da se moram posavjetovati sa drugovima. Pozvao sam odmah drugove koji su uglavnom bili tu, u Beogradu, o čemu se radi.

Svi smo se suglasili da ja idem gore, i već sljedećeg jutra odletio sam u Moskvu. Na aerodromu su me dočekala sva trojica, Brežnjev, Kosigin i Podgorni, i već u devet sati je počeo sastanak. Na sastanku su bili prisutni, kao što ste i vi vidjeli, svi rukovodioci socijalističkih zemalja, prvi sekretari i predsjednici vlada.“

Komunistički blok našao se hitno u Moskvi zbog novoga ratnog sukoba na Bliskom istoku. Strahujući da će ga Egipat i Jordan napasti, Izrael je iznenada 5. juna 1967. preventivno napao Egipat i okolne arapske zemlje te u šestodnevnom ratu potvrdio svoju vojnu nadmoć.

Osvojio je cijelo područje biblijskog Izraela. Dok su Izraelci imali manje od 700 poginulih, Arapi su imali 21.000 žrtava. U Moskvi je objavljena izjava u kojoj se osuđuje agresija Izraela na Egipat, a Rumunija je jedina bila protiv nje. U zemlji su, međutim, neki počeli špekulirati o razlozima Titova puta u Moskvu i njegova držanja gore, na što je on oštro odgovorio:

„Ima jedna stvar koju ja hoću danas ovdje postaviti. To je pitanje nerazumijevanja sa mnogih strana, a naročito od nekih drugova iz vrhova naše partije. Postavljaju se pitanja, pa čak i onda kad se znalo i kad smo se dogovorili, zašto se ide tamo, kako je to moguće i slično. Drugovi, da vam ovdje otvoreno kažem: ako tako budu tekle stvari, ako kod nas ne bude jedinstvenog gledanja na pitanje odbrane naše zemlje, ako će se stalno sumnjati da ja tamo nešto sa Rusima dogovaram – onda vam mogu kazati da ja neću otići, ali će morati ići oni koji se ne slažu s takvom linijom.

Ne mislim na to da ja sam nešto diktiram, nego ja ću ići i pred Skupštinu. Ja ne mogu biti na tom mjestu, ako ne poduzimam sve što je neophodno, jer sam odgovoran za to da naša zemlja može mirno raditi i mirno vršiti svoju funkciju. Da bi to bilo moguće, protivnik mora znati da smo jaki i u naoružanju.“

Onda je dodao i kako se zalagao za arapske zemlje:

„Ja sam u Moskvi veoma energično insistirao na tome da borba arapskih naroda nije samo njihova, da je to prvi front svih socijalističkih i progresivnih snaga protiv imperijalizma. Jer, primijetio sam da su u diskusiji neki predstavnici socjalističkih zemalja, koji su inače dosad dobro govorili, prilično jednostrano istupali iznoseći pojedine greške Arapa, a da u isto vrijeme nisu ništa rekli o imperijalističkim planovima.

Ja sam htio da se ljudi malo razdrmaju, i to je prilično utjecalo da su poslije napustili ta uska shvaćanja. Što se tiče lagera, njega niko nije spomenuo. I zbilja, ako bi se sada ovdje pitalo tko je bio inicijator odluka u Moskvi, moglo bi se reći da smo mi to bili. Postavlja se pitanje da li mi, kao nesvrstana zemlja, možemo biti po strani u sukobu na Bliskom istoku. S padom arapskih zemalja, ne bi bilo više ni nesvrstanosti. U Africi je ionako već sve slabo, a Indija se nalazi pod jakim pritiskom.

Šta će onda ostati od nesvrstanosti ako se mi ne suprotstavimo kad se radi o tome da se likvidiraju nezavisne zemlje i da se u njima promijene režimi? Mi moramo učiniti sve što je potrebno da se male zemlje, koje se sada nalaze pred opasnošću, jače mobiliziraju i da ponovno povedu jednu snažniju ofenzivu protiv imperijalista. Ja sam rekao u Moskvi da Izrael za nas predstavlja sporedno pitanje, jer je pijun u rukama imperijalista koje trebamo imati u vidu.

[yuzo_related]

Kad se to ima na umu, onda svaka uskogrudnost i pričanje o ulasku u lager predstavlja glupost. Kako možemo mi, koji smo se toliko godina nosili sa svakakvim đavolom, odjedanput postati neki pijun ili lagerski privjesak? Ja hoću da Jugoslavija ima snažnu individualnost i među socijalističkim zemljama, i da ona daje svoje sugestije, savjete i sl., a to ne možemo učiniti ako se ne sastajemo. Ono što su napravili Rumuni je glupost. Lako se njima džilitati u sredini, gdje nemaju nikakvih granica sa imperijalističkim silama. Oni to mogu sada raditi, ali će im se grdno osvetiti jednog dana”.

I nakon toga je Jugoslavija prekinula diplomatske odnose s Izraelom.

No nedavno se pojavio još jedan izvor o tadašnjem Titovu držanju u Moskvi. U arhivi Mađarske komunističke partije pronađeno je izvješće njezina tadašnjega generalnog sekretara Janosa Kadara Politbirou Partije, napisano 13. juna 1967., u kojemu ovaj izvješćuje o spomenutom susretu komunističkih vođa u Moskvi. Izvorni tekst objavljen je u Jerusalem Postu 15. juna 2005. godine.

Ono što je u ovom dokumentu najveće otkriće je Titov radikalni antiizraelski stav, koji je za mnoge Izraelce iznenađujući, budući da su ga uvijek smatrali za heroja partizanske borbe protiv nacizma: zbog njegovog djelovanja u Drugom svjetskom ratu, mnogi su Izraelci tolerisali Titov neutralistički savez s Naserom.

Ipak, činjenica da je Tito – prije nego Sovjeti – konsultirao Nasera o koracima koji su doveli do rata 1967., i koji je podupro Naserovu agresiju (istovremeno delegitimizirajući ulogu UN-a) – dolazi kao nedobrodošlo i otrežnjavajuće otkriće.

(HRsvijet.net)